Pozvao sam svog poznanika Zejćira Hasića, koji je također iz Brčkog, a živi u Tuzli, i pitao sam ga da li bi posjetio moje učenike i predstavio im svoj rad. Zejćir je legenda od čovjeka, pa je odmah pristao. Još kad je čuo koja je škola u pitanju, i sam se uzbudio oko svog dolaska. Ne samo da je on tu istu školu pohađao kao dijete, nego je u njoj predavao jedno vrijeme kao nastavnik književnosti. Ja to nisam znao, ali mi se čitav poduhvat time činio još boljim.
Jedna bitna stvar koju moram ovdje napomenuti jeste da ostvarenje ovakvih i sličnih projekata dosta ovisi o vodstvu i kolektivu škole. Imam poznanike koji su izuzetno kreativni u ovom pogledu, ali koji jednostavno nemaju podršku niti kolega niti direktora škole, pa često njihove ideje ne ugledaju svjetlo dana.
Na svu sreću, moja škola nije jedna od tih. Čim sam kolegama, direktorici i ostalim uposlenicima prenio vijest o dolasku Zejćira Hasića, svi su se, kako doliči obrazovnoj instituciji i pravim domaćinima, počeli pripremati za njegov dolazak. Djeca su pripremila recitacije, nastavnici su ih upoznali sa Hasićevim radom, i sve je bilo spremno za njegov dolazak.
Iako sam mu rekao da će se predstaviti samo mojim dvjema odjeljenjima šestih razreda, učionica gdje smo održali predstavljanje je na dan njegove posjete bila puna učenika od šestog do devetog razreda. Hasiću to, naravno, nije smetalo. Štaviše, bio je obradovan tom malom izmjenom.
Nakon što su učenici izveli recitacije koje su pripremili, mi nastavnici smo napravili mali uvod i predstavili Zejćira, te odmah zatim riječ prepustili njemu. Ustao je i pogledao kroz prozor na ulicu ispred škole.
„Eno dole“, reče i prstom pokaza na ulicu ispred škole. Učionica se nalazila na drugom spratu, pa su učenici ustali i provirili u smjeru u kojem je pokazivao. „Onim trotoarom sam jednom šetao i čitao knjigu. Toliko sam bio zadubljen u knjigu, da sam udario u stub ulične rasvjete. Ja uopšte nisam podigao pogled sa knjige, samo sam rekao 'oprostite gospođo' i nastavio hodati.“
Suvišno je napominjati da je čitava učionica (uključujući nas nastavnike) prasnula u smijeh. Tom prvom anegdotom pridobio je učenike, koji su ga narednih četrdeset minuta s tolikom pažnjom slušali i koji su se toliko smijali njegovim duhovitim pjesmama i kratkim anegdotama, da je svima bilo žao kada se približio kraj druženja s njim.
Posljednji dio časa smo odlučili ostaviti za pitanja učenika. Oni nešto stariji koji su se bavili pisanjem pitali su ga kako se postaje pisac i koliko je knjiga dosad izdao. Zejćir im je rekao da je prvi korak taj da puno čitaju i da se ne obaziru na to što će ih neko zezati što puno čitaju. A na pitanje koliko je knjiga izdao, rekao je da ih mora ponovo prebrojati jer više ni sam ne zna.
Za kraj, Hasić je podijelio nekoliko svojih novijih knjiga učenicima, te je onima, koji su tražili, napisao posvete. Posjeta je bila veliki uspjeh i jedva sam čekao sutrašnji dan da čujem reakcije učenika.
Bilo ih je, naravno, mnogo. Od toga kako su on i njegove pjesme „cool“, „opuštene“ i „smiješne“, do toga kako češće trebamo „praviti ovakve stvari“. Neki su čak ponavljali njegove stihove. Posebno im je bio drag onaj u kojem se nekom „frajeru ptica pokaki na frizuru“, ta im je bila hit. Međutim, ono što je meni zaparalo uši je bilo pitanje Ermina, učenika šestog razreda, koji me je pitao:
„Kako on sad može biti pjesnik, a on iz Brčkog?“
„Zašto ne može biti pjesnik ako je iz Brčkog?“, uzvratio sam mu.
On je slegnuo ramenima. Objasnio mi je zatim kako mu je to čudno, jer su pjesnici uglavnom „tamo odnekle“ i da nikad nije čuo za pjesnika iz Brčkog.
„Zejćir Hasić ne samo da je iz Brčkog, nego je, kad je bio tvojih godina, sjedio u toj klupi gdje ti sad sjediš“, pokušao sam što intenzivnije ilustrirati poentu. Učionicom se proširio zvuk čuđenja. Činilo mi se kao da im je biti pjesnik jednako nestvarno zanimanje kao, recimo, biti astronaut. „Svi vi možete biti pjesnici i pisci. Nije bitno što ste iz Brčkog“, dodao sam, na šta su se neki nepovjerljivo odmahnuli glavama.
„Šta radi pjesnik?“, pitao sam.
„Piše pjesme“, dobio sam jednoglasan odgovor.
„Šta vam je potrebno da napišete pjesmu?“
„Papir i olovka.“
„Imate li vi to dvoje?“
„Imamo.“
„U čemu je onda problem?“, nasmiješio sam se, ali mi i dalje nisu vjerovali.
U jednu ruku mi je bilo krivo što nisu imali svijest o tome da sebe mogu zamisliti kao pjesnike i pjesnikinje, a u drugu mi je bilo drago jer sam znao da će mi biti zadatak to pogrešno shvaćanje da promijenim. Štaviše, prvi korak je već učinjen predstavljanjem Zejćira.
Kada sam mu prepričao ovu reakciju učenika na njega i njegovo porijeklo i kako im je čudno da je uprkos istom uspio postati pjesnik, njemu je to bilo simpatično, kao i sve ostalo što djeca čine i pričaju. Ponovio je da je najvažnije da čitaju i da trebam onima koji to žele preporučivati i knjige mimo lektira, što ću, naravno, poslušati.
Naredne sedmice pronašao sam putem interneta nekoliko književnih konkursa za osnovce i dao im zadatak da svako mora nešto napisati. Bilo šta, makar pisali o tome koliko im je mrsko pisati. Neki su, naravno, protestirali, ali sam na kraju ipak od svakog uspio prikupiti po jedan rad. Rekao sam im da će to odsada biti sastavni dio nastave. Otkada sam uveo taj „režim“, mislim da se više ne pitaju može li pjesnik biti iz Brčkog, nego ko će od njih biti sljedeći/a.
