Na portalu Edutopia u januaru smo pronašli koristan članak autorice Lori Desautels u kojem nam daje savjete o tome kako se, kao nastavnici i nastavnice, možemo nositi sa bilo kakvom vrstom traume koju naši đaci mogu imati. I mi i đaci u učionicu donosimo mnogo više od ruksaka, ključeva, razgovora, napola dovršene zadaće i osmijeha... Duboko u našim limbičkim sistemima postoji okidač koji nazivamo amigdala i u kojem se svim porukama u vidu emocija, na podsvjesnom nivou, daje prednost. Neprestano analiziramo svoje okruženje u potrazi za osjećajem povezanosti i sigurnosti, kaže Lori. Na pomen riječi trauma, pomislimo na najgore slučajeve nebrige, zlostavljanja i slično, međutim, to nije uvijek tako. Traumu za mozak može predstavljati to što smo gladni, umorni, zabrinuti, da se osjećamo odbačenim ili usamljenim. Kod mladih ljudi, osjećaj ljutnje je često prouzrokovan strahom. Kada osjećamo tugu, naš mozak i naše tijelo daju prioritet preživljavanju i usredsređuju se na navalu emocija koje uzrokuju da se počnemo pitati: da li sam sigurna? Na fiziološkom nivou, povećava nam se krvni pritisak, srce jače lupa, disanje se mijenja a dešava se i pojačano lučenje kortizola i adrenalina. Hronični strah na taj način može nanijeti štetu drugim dijelovima mozga koji su odgovorni za kogniciju i učenje. Ona tvrdi da, kako bi mozak mogao učiti i rješavati probleme, moramo ga pripremiti – učiniti da osjeća povezanost i sigurnost. Kada je učenik pod stresom, postane ljut ili se jednostavno zatvori, prestat će nas slušati. Lori nam predlaže tri načina na koje možemo smiriti situaciju i umanjiti osjećaj stresa kod đaka:
1. Kretanje je od izuzetne važnosti za učenje, dok u isto vrijeme smiruje osjećaj stresa ili straha. Sa đacima možete dizajnirati prostor i aktivnosti unutar učionice kako biste pomogli jedni drugima u ovakvim situacijama.
2. Vježbe pažnje đacima pokazuju kako pravilno disati dok se u isto vrijeme koncentriraju na određeni stimulans. Ukoliko nekoliko puta dnevno odvojimo par minuta da đacima pokažemo na koji način trebaju disati, njihov će mozak biti spremniji da se usredsredi. Možemo koristiti stimuliranje u vidu zvukova, slika ili čak u vidu okusa hrane.
3. Učiti o mozgu: ukoliko đacima pričate o amigdali ili osjećaju straha i njegovim manifestacijama, vi ih ustvari osnažujete. Kad se upoznaju sa ovom strukturom u našim mozgovima, koja funkcionira na principu emocija, osjećaj straha za njih više neće predstavljati neprijateljski osjećaj, nego će naučiti kako ga umanjiti.
Nismo uvijek u stanju kontrolirati ono što nam se dešava u životu, ali smo u stanju promijeniti način na koji reagiramo – trebamo se voditi znanjem o tome kako funkcionira naš mozak, poručuje Lori.
Originalni tekst: Brains in Pain Cannot Learn!
Prevela i prilagodila: Merima Dervišić
Foto: L. Reko
