Protesti se nastavljaju, to je vijest kojom završava svaki dan.
Hoće li biti škole, pitaju djeca jedni drugi, roditelji dežuraju na telefonima, nastavnici čekaju odluku direktora, direktori nisu sigurni šta je u interesu djece. Jedan od njih za Školegijum kaže:
Prije desetak godina bio sam na seminaru UNHCR-a koji je držala neka Amerikanka koja je prošla od 70-ih godina sve izbjegličke kampove i ratne zone. Stalno je podvlačila da je za djecu najbolje organizirati dnevnu rutinu koju imaju i bez "proljeća", ratova i sl. Tako se djeca osjećaju najsigurnije i tako ih čuvate psihički od panike i straha.
Iako se u ime djece izgovorilo mnogo fraza u proteklih nekoliko dana, očito je da glas UNHCR-a nema svoju publiku.
Za djecu je važno da ne prekidaju nastavu.
Dolazak u školu im omogućava druženje s vršnjacima, komentiranje akuelnosti i konačno učenje. Mislim da nikom nije lako donijeti odluku da škola radi. Ako bi ijednom djetetu nedostajala dlaka s glave zbog moje odluke poludio bih. Međutim, donošenje odluka jeste najteži dio moga posla i za to sam plaćen (doduše ne dovoljno, ali ipak plaćen).
Direktori škola na proteste gledaju s pomiješanim osjećanjima. Prirodom posla upućeni su u zakone, naviknuti su da više razmišljaju o odgovornosti, posljedicama odluka, postavljenim ciljevima i realnim mogućnostima, prije svega vodeći računa o interesima djece. Zabrinuti su za svoje đake koju vide s kamenicama u rukama:
Zašto odrasli isturaju djecu u prve redove. Ja to zovem sindromom Boška Buhe. I on je jadničak, čini mi se dvanaestogodišnjak, jurišao je na bunkere jer odrasli su čuvali svoje glave. To smo jednostavno gutali kao klinci, čitali i pisali, a da se nismo zapitali gdje su tu dječija prava.
Odluka, prekida li se nastava ili nastavlja, nije laka. Iz perspektive djece, koja školu vide samo kao priliku za druženje koja se mora platiti slušanjem dosadnih tema i nemotivisanih odraslih ljudi, očito nesposobnih da urede prisojnu državu, voljno! bi bilo najbolje rješenje. Ali čak i ako dođe do toga, oni đaci kojima je škola uprkos svemu zanimljiva i zbog učenja, mogu računati na alternativu:
Kad je pao onaj veliki snijeg prije dvije godine, mi smo istražili mogućnosti učenika za distance-learning i napravili mailing liste svih učenika ili roditelja (a ako nema računar, mail najbližih komšija kod kojih može preuzeti nastavni materijal). Do sada smo učenje na daljinu prakticirali za djecu koja su bolesna i njima šaljemo materijale za učenje i testove. Imali smo i nekoliko oglednih sati kako izgleda pisano provjeravanje znanja iz matematike na daljinu. Ovo je "dobra prilika" da taj oblika rada primijenimo na cijelu školu. Neka bude da u svakom zlu ima i neko dobro.
Ako se stanje iskomplicira, neke škole bi sigurno mogle preći na učenje na daljinu. Mnogi nastavnici su osposobljeni (ne svi, ali to se može relativno lako i brzo riješiti) a najveći broj učenika je spreman i zaniteresovan za takav način učenja. Ali šta sa djecom iz sredina u kojima mnoge porodice nemaju računare?
Odgovor na to pitanje morao bi biti jedan od ciljeva protesta. Odgovor koji će dati vlada eksperata, ako se takva sastavi: kako da se djeca u obrazovnom sistemu zaštite i od diskrimanacije koja je najraširenija, a o kojoj se najmanje govori - diskriminacije po osnovu siromaštva.
Foto: M. Veličković