Na poziv Školegijuma da podijele svoje Iskustvo online nastave sa javnošću odazvalo se 197 učesnika konkursa, među njima po sedamdeset učenica i nastavnica (misli se i na učenike i nastavnike, učiteljice i učitelje), trideset roditelja (od kojih desetak sa sljubljenim roditeljskim i učiteljskim funkcijama koji su pisali iz ugla roditelja, nastavnika i razrednika s pričama o tome, naprimjer jedne učesnice, kako je preko noći postala online mama, online učiteljica, online radnik, pa čak i online supruga), desetak studenata, dvoje bibliotekara, možda poneka školska psihologinja, nijedan univerzitetski profesor, a o političarima i da ne govorimo.
Nisu se odazvali ni književnici (osim jednog izuzetka), ali je svejedno bilo književnih pokušaja, u žanrovima satire, parodije, pripovijetke, humoreske, dnevnika, eseja, igrokaza, poučne parabole, lirskog zapisa, manifesta (Spustite te maske, a podignite glasove!), jednog protesta (protiv zabrane kretanja mlađima do 18), pamfleta, pohvale... Povremeno bi se čuo i odjek medijskog izvještavanja, bilo kroz spikerske fraze, bilo kroz odabir tema i motrišta. Nekoliko ekološki osviještenih učenika, valjda pod utiskom snimaka bistrih kanala u Veneciji, poradovalo se pobjedi prirode nad čovjekom. Sa društvenih mreža preuzeta je i tema aktuelnih poređenja vanrednih mjera sa posljednjim ratom u BiH. Jedna nastavnica nije se mogla oteti utisku da je sva ta nastava sa različitih kanala kablovske televizije bila namijenjena prvenstveno nama, generacijama koje zbog rata propustiše gotovo trećinu redovnog školovanja.
Ponegdje bi napor da se literarizuje iskaz učinio tekst jedva čitljivim, pa se ovaj čitalac gubio u imperfektima, aoristima i inverzijama, nije najbolje izlazio na kraj ni sa deminutivima, čega su, srećom, bili oslobođeni svi neknjiževni prilozi – komentari, analize, ispovijedi i propovijedi, nekoliko primjera NGO motivacijskog besjedništva, metodički opisi održanih uspješnih časova, javno podijeljena samohrabrenja, inventurni izvještaji, izrazi zahvalnosti i panike, reklama i samoreklama. U par tekstova činilo se da će nastavnici ispričati kompleksniju priču o drugim planovima u kadrovima Zoom-a ili Skype-a, ali su te realističke pripovijetke ostale nenapisane. Iznenađujuće je da su izostali i komentari na odustajanje od maturskog ispita. Samo je jedna maturantica lamentirala nad neobučenim maturskim haljinama, što se na kraju pokazalo nepotrebnim, jer su proslave nakon nepolaganja mature dopuštene.
Dragocjen uzorak
Iako uzorak nije velik, tek 201 personalizirana, lična i posebna priča na zadatu temu, analiza njegovog sadržaja može ponuditi odgovor na pitanje: šta je u tzv. online nastavi bilo dobro, šta nije. Taj bi odgovor mogao biti od koristi svima koji evo, mjesec pred početak nove školske godine, nemaju pojma o tome hoće li se, kada i kako, takav vid nastave ponoviti. (A danas, sredinom jula 2020, čini se da hoće, već u septembru.) Zvanične stranice ministarstava o tome šute, direktori škola nemaju jasne instrukcije, nastavnici i učiteljice u atmosferi suzdržane medijske panike pokušavaju da napune baterije, đaci uživaju u slobodi (i od škole, i bukvalno, od kućnog pritvora, za koji još nismo čuli, a od pametnih nikad i nećemo, racionalno obrazloženje).
Uprkos malom obuhvatu, uzorak je dragocjen, jer sadrži iskaze i opise kakve niti jedna anketa ne ohrabruje. Možda bi se više slične građe (bogate primjerima, i emocijama!) moglo skinuti s društvenih mreža, čak je i moguće zamisliti jedno takvo istraživanje koje bi proveli skupa ministarstvo i univerzitet, ali prije ćemo dočekati vakcinu protiv kovida nego dan kada će se lokalna politika i provincijalna nauka udružiti na opštevažnom poslu.
Srž sreće
Skoro nepodijeljeno je uvjerenje onih koji su o tome pisali da online nastava ne može dugoročno zamijeniti učenje u učionici. Dirljivo je to izrazila jedna učenica 6. razreda: Moje djetinjstvo prolazi tako brzo, a tek je počelo. Jedini drug mi je sada računar. Druga učenica prepoznala je ogroman trud nastavnika da sačuvaju privid neometanog procesa – čine sve da budem bezbrižna i sigurna, ali svejedno u dubini duše osjeća nemir i prazninu. Nastavnica koja je iznad računara na zid zalijepila raspored časova i raspored zvonjenja zaključuje, uprkos naporima da sačuva pouzdanost forme, da djeci fale druženja. Riječima druge učenice: Nema srži naše školske sreće, tj. nema pogleda na školskim hodnicima, ceduljica koje se šalju između redova... Jezikom Ježeve kućice, treća ovako izražava želju za povratkom u školsku klupu: Mala je, slatka, često neudobna, ali meni je najljepša. Samo je jedan nastavnik, nakon ankete provedene među svojim učenicima, našavši da je njih čak 77.5% vrlo pozitivno nastrojeno prema nastavi na daljinu, zaključio da u novim okolnostima, i sa novim tehnologijama, u kojima su svi jednaki pred ekranima (nema katedre naspram klupa), nastavnik mora biti menadžer. Do njega nije stiglo pitanje koje jeste do njegove kolegice: Nastavnice, ja nemam PC, laptop i tablet, šta da radim?
Jednakost kojoj se raduje menadžerski optimizam je sumnjiva. Druga će nastavnica priznati da je upravo kroz online komunikaciju shvatila gdje i kako žive djeca ostavljena bez jednog roditelja. Ukazala joj se socijalna slika učenika koji su gladni ali ponosni. Ona je, i hvala joj, unijela dubinu u tehnološku predstavu o nejednakosti, za koju se politika odmah zakačila videći u slaboj konekciji i nemanju tableta novu priliku za vanredne javne nabavke koje, osim populističkih poena, džeparošima na vlasti mogu priskrbiti i koji realan procenat u posredničkoj marži.
Naspram ovog malinarskog refleksa dirljivo i ohrabrujuće stoji učenička priča o teško bolesnoj nastavnici o kojoj su brinuli njeni maturanti dok nije mogla izlaziti. Vrlo je važna i tačna primjedba jedne majke, čija kćerka nije od pelena zabavljana 'uređajima', zbog čega je na početku sporije odgovarala na zadatke. Tehnologija, kao i sami sadržaji, u obrazovanju mora voditi računa o uzrastu djeteta.
Pidžama ne čini učenika
Veliki broj učesnica i učesnika konkursa smatrao je za shodno da svoje iskustvo izrazi kao (pr)ocjenu učinka alternativnog oblika nastave. Učenici, vjerovatno srednjoškolci, pozdravili su prelazak na online režim videći u tome priliku da škola u budućnosti koristi više tehnologije, odnosno da se jedan dio časova i nakon povratka u prave škole nastavi držati putem aplikacija, društvenih mreža i platformi. Jedan učenik taj kanal prenošenja znanja vidio je kao sistem moderniji, jednostavniji i mnogo pristupačniji od tradicionalnog. Njegova duhovita vršnjakinja dodala je online prednostima više slobode i kreativnosti koju nove tehnologije nude, ne samo nastavnicima i učenicama, nego i nenama (fig. svim ukućanima), kao priliku da se i oni uključe u dijalog o metodama i ciljevima obrazovanja.
Autor nagrađenog rada statistički je, vrlo uvjerljivo, pokazao da se uključenost đaka koji na redovnoj nastavi ne iskazuju nikakvu želju za radom putem online platformi i aplikacija povećala preko 50%.
Kao prednosti online nastave navedeni su, uz navodnu 24/7 dostupnost, aktivacija online dnevnika, uzdrmana inercija obrazovnog sistema, ocjenjivanje putem kvizova, mogućnost da se učenje proširi i na sadržaje koje nastavni planovi i programi ne predviđaju, ali obrazovne platforme na internetu besplatno nude, ili riječima jedne učenice: Sve na dohvat ruke, mnogo radionica, a ona u pidžami. Ili, iz perspektive roditelja: Mnogim učenicima je veliko rasterećenje i ispunjavanje dugogodišnjih želja – da jedu i piju u toku nastave ili filmski da dignu noge na stol dok prate nastavu. Učenicima je, dakle, odgovarala opuštena kućna atmosfera, kratkoća časova, koja se pozitivno odražava na koncentraciju, a jedna je učenica izdvojila okolnost da su zahvaljujući online časovima i bolesni u stanju fizički prisustvovati nastavi. Štaviše, mogli su zadatke raditi preko računara i mobilnog telefona i obrađivati lekcije putem istih.
Nastavnici su istaknuli i da su sramežljivi i introvertni učenici zablistali. Jedan citira: Meni je drago, nastavniče, što me niko ne vidi. Što mogu da kažem što mi je na srcu, a da mi se ne smiju. Nekolicina nastavnica pribilježila je u prednost saradnju sa roditeljima i njihovu podršku, a jedna je zakoračila u sarkazam, videći kao dodatnu dobru stranu online nastave to što je procent zlostavljanja u školama dosta nizak trenutno.
Izmoždeno, ali ponosno
Nastavnici koji su svoje radove poslali u junu, nakon završetka školske godine, izrazili su zadovoljstvo, a njih nekoliko i ponos činjenicom da su u kratkom vremenu savladali tehničke probleme, ovladali novim jezikom komunikacije. Naučismo slati i koristiti emotikone, avatare, kojekakve stripove, padlete i genijuse. Jedna nastavnica priznaje da je s oduševljenjem shvatila kako je učitelj neznalica i da je mnogo naučila od svojih sedamnaestogodišnjaka, a druga da se osjeća umorno, izmoždeno, ali nekako i ponosno jer je trećim okom sagledala svijet oko sebe i vidjela dobre stvari tamo gdje su bili zidovi još iz njenih socijalističkih osamdesetih.
Nekolicina je ponos i zadovoljstvo argumentovala opisom onoga što su činili. Tako nastavnica istorije opisuje kako se kostimirala za predavanja, nastojeći đacima kroz igru i zabavu približiti teme lekcija, a bibliotekarka svoj upad s knjigama u slobodno vrijeme učenika zatvorenih u kućama završava manifestnim uzvikom da želi školu u biblioteci, a ne samo biblioteku u školi.
Naravno da nisu svi dijelili ovakvo raspoloženje. Nastavnici se žale na odsustvo komunikacije, teško im pada svijest o nedovoljnosti i ograničenosti vlastitog znanja, uključujući i tehničku zaostalost, a jedan posrće u defetizam, videći u novom obliku nastave dijete bačeno u istu arenu straha u kojoj se i mi borimo za puko preživljavanje. Roditelji su mogli pratiti dane koji su se polako pretvarali u trku sa vremenom i bjesomučno pisanje kilometarskih zadaća.
Spuštanje kriterija
Učenice i učenici su nezadovoljni jer sada pišemo više nego što smo pisali dok smo bili u školskim klupama. Nekima nedostaje motivacija i koncentracija koju smo imali u školskim klupama, a jedan se žali što je prepušten sebi, u matematici, jer ne može postavljati pitanja kao na času. Kao problem ističu tehničke probleme i vlastitu preopterećenost, ali i nepripremljenost, kašnjenja i nefleksibilnost nastavnika. Na ovo posljednje osvrće se i jedna studentica, opisujući kako je online nastava učinila nerazumijevanje između nastavnica i učenika/studentica vidljivijim. Radi se o različitim interesima i različitim jezicima kojima se oni izražavaju: generacijskim, prije svega, koji se odnose na privilegije i obespravljenost.
Iz ovakvog defetističkog raspoloženja izašle su i neke projekcije bliske budućnosti.
Jedan učenik vjeruje da će se sve vratiti na staro, tj. da se opet kreativnost neće cijeniti: Svijet se drastično mijenja posljednjih stotinu godina, ali način na koji učimo o njemu ostaje isti. U sadašnjosti, gdje je budućnost veoma nesigurna, sistem obrazovanja koji nas priprema za prošlost je prepreka, a ne edukacija. Drugi je isto tako siguran da ne može biti bolje, može samo gore, ukinuće se eksperimenti. Prema ovome zvuči optimistično darvinistička nada da je korona prilika da evoluiramo.
Jedan roditelj razočarano je priznao da se početni entuzijazam opet sveo na ocjene i uspjeh, primjećujući da se prema kraju godine sve više aktivnosti usmjeravalo ka administrativnom finišu. Marljiviji i odgovorniji učenici su u svojim radovima podijelili ljutnju što nastavnici pribjegavaju spuštanju kriterija i nefer blagom ocjenjivanju, koje je dijelom posljedica preopterećenosti đaka gradivom, protiv čega buntovnički piše i jedna roditeljka. Ali ako me u školi učiteljica može prevariti da učim ono što mi ne treba, sad ne može!
Razočaranoj učenici ne ostaje ništa osim da se naivno tješi: U početku mi je bilo teško prihvatiti prevare drugova i drugarica tokom online nastave. Na kraju sam shvatila da su oni koji su varali profesore tokom online nastave grdno prevarili sami sebe. Drugi nas obavještava da je kroz online nastavu bolje uvidio da je sve više onih koji do željenih rezultata žele doći preko tuđih leđa. Tačno opažanje jednog nastavnika, da 99% učenika neće pročitati preporučeno gradivo ukoliko je naznačeno da se neće ocjenjivati, biti ispitani i slično, dodatno zaoštrava pitanje opravdanosti ocjenjivanja kao obrazovnog instrumenta.
Potcjenjivačka politika
To pitanje u neposrednoj je vezi s obrazovnim politikama. One nisu, kako bi se očekivalo, zauzele mnogo mjesta u pristiglim radovima. Uglavnom su se nastavnici doticali te teme. Jedan dopušta sebi nadu da će iskustvo online nastave dovesti do borbenosti, buđenja svijesti prosvjetnih radnika i dokidanja praksi koje savjetodavna tijela našeg obrazovnog sistema iz osamnaestog stoljeća strogo propisuju, koja bi dovela do veće slobode nastavnika i redukcije sadržaja, tj. promjene programa neprilagođenih potrebama većine.
Nastavnici su razočarani neorganizovanošću ministarstava i nedostatkom uputa odozgo. Indirektno, kritiku je sadržavala i emotivna konstatacija da je online nastava pokazala koliko je potcijenjen posao učitelja. Koliko je malo plaćen i koliko nipodaštavan. Koliko je potreban, a u isto vrijeme zanemaren. Koliko vremena, žrtvovanja i cjeloživotnog učenja traži.
Velika kuća s malim prozorima
Nastavnici su zaista osjetili teret, ali i društvenu važnost svog poziva, u okolnostima u kojima je bilo teško prihvatiti činjenicu da nekome pomažemo tako što ga ostavljamo u samoći.
Naši časovi nisu trajali četrdeset i pet minuta, već dvadeset i četiri sata, rekapitulira jedan, drugi šturo birokratski podsjeća da je trebalo izbjeći zamku preporučenog 'reduciranja nastavnih sadržaja' u korist otaljavanja istih jer je uvijek bio prisutan problem izbora načina prezentiranja sadržaja te praćenja kvaliteta i trajnosti stečenih znanja uz sve reducirajuće okolnosti, što je zahtijevalo dodatno vrijeme za pronalaženje novih ideja, dok treća to duhovito sažima, opisujući kako joj 20 sati dnevno non-stop nešto negdje pišti, svira, blješće.
Mnogi prosvjetni radnici su zbog posvećenosti plemenitom pozivu učitelja zapostavili svoje porodice i privatne obaveze, želi jedna nastavnica da se ne zaboravi, dodajući kako su se nepripremljeni i bez ikakvih prethodnih uputa snalazili onako kako su to najbolje znali. To, kako vrijeme odmiče, ne donosi očekivane rezultate. Jedna se nastavnica žali: Pripremam, kombinujem, smišljam. Pokazujem nevjerovatan smisao za inovacije, a njima sve dosadnije. Već sedmu sedmicu ovako. Izostaju sve češće, a razlozi sve interesantniji.
Čuju se ogorčeni tonovi. Za skoro trideset godina radnog iskustva nisam više zadataka pregledala, više komentara napisala, i SMS poruka i mejlova poslala. I nikada nisam bila ni umornija, ni ljuća, niti više razočarana. Autorica ovih redova kao da želi svojim primjerom ilustrovati stanje prosvjete u državi: Živim u prizemlju kraj magistrale, u velikoj kući s malim prozorima. Osjeti se vlaga i stalno sam u polumraku.
Teret o kome sami nastavnici, međutim, nisu rekli ni riječi, a donio ga je prelazak na online nastavu, jeste i odjednom radikalno otvorena transparentnost njihovog rada. Jedan učenik šaljivo dotiče tu temu. Iako nije popularno, reći ću i da neki nastavnici pišu 'da li' i 'je li' skupa. Da nije bilo online nastave, mama mi to ne bi vjerovala.
Mame govore!
Online nastava, govori nam posljednji komentar, nije bila neki virtuelni, digitalni, matrix događaj, izmješten iz ambijenta školske zgrade sa svim njenim učionicama, tablama, klupama i zidovima opečatanim panoima, posterima, crtežima, grafikonima, mapama i olujama uma, Venovim dijagramima i drugim teškim oruđem metodičkog arsenala. Nastava se, najprostije rečeno, preselila iz javne ustanove u privatne prostore, u domove učenika i njihovih roditelja ili staratelja, ukućana, porodice... Ako je išta u ovom pokretu bilo revolucionarno, onda to nije bila promjena kanala komunikacije putem tehnologije, nego promjena učesnica u komunikaciji. U njoj su novu, drugačiju i bitno vidljiviju ulogu dobili roditelji. Ili, da budemo pravedni prema učesnicama u konkursu – mame!
Za večeru pravim pizzu i na gotovoj pizzi objašnjavam razlomke, opisuje jedna svoj novi vanredni poziv, nakon što se vratila sa redovnog. Druga, nakon što zaključi da je nastavnike zamijenio kompjuter, a učiteljicu mama, priznaje: U životu mi nije bilo teže nego odgonetnuti kojem glagolskom obliku pripada glagol pecijaše. Treća slici dodaje dnevnu ritinu: Ja ustajem ranije, spremam doručak, radim poslove po kući. Zatim ustaju i ostali ukućani. Približava se 10 h, Harun priprema sveske, pribor i udžbenike. Objasnila sam da se ponaša kao i u školi, dolazak u školu na vrijeme, spreman pribor, udžbenici, te radni stol.
Četvrta povodom jedne lekcije otkriva djetetu internet kao prostor spoznajne avanture: Gdje je Željezno Polje? Sad ću da potražim na internetu. Uuuu, velike poplave su bile tamo. Strašno. A kada su bile poplave? A pa da, učili smo o zaštiti rijeka i hidrocentralama. Rijeke moramo čuvati. A zašto se polje piše velikim slovom? Zato što je naziv mjesta. A pa da, učiteljica nam je to govorila. A zašto je Livanjsko polje malim? Zato što je pravo polje, nije mjesto. Sad ću da vidim na Googleu...Kako je lijepo, lijepi su i ovi konji, kad ćemo ići tamo. A ovo Željezno Polje je kao Careva Ćuprija, velikim slovom, tamo gdje se rodio onaj pisac. A malim slovom je most u Sarajevu, Careva ćuprija. Peta otkriva da je saradnja u nastavi prilika da upozna svoje dijete na posve drugačije načine, čija je vrijednost neprocjenjiva.
I nastavnici su reagovali na tu novinu u procesu: Dobijam komentare roditelja, toliko istinite i pune života, uzvikuje jedna.
Posebno zanimljivu perspektivu donosi nekoliko radova koje potpisuju autori u dvostrukoj ulozi – i nastavnika i roditelja. Jedna, bojeći se da je narušila zdravlje vlastitog djeteta, pita: Koliko je nas takvih – ljudi koji su bili primorani u potpuno istom trenutku i na istom mjestu biti nastavnici pred dvadesetak učenika i biti roditelji svojoj djeci?! Druga otvara pitanje pravičnosti, odnosno odgovornosti, sumnjajući bez uvjerljivih dokaza da su djeca prosvjetnih radnika imala manje prostora za eskiviranje nastave, izvrdavanje iz karantene i izmotavanja bilo koje vrste.
Roditelja, naravno, ima različitih. Jednima je stalo više, drugima manje, jedni imaju resursa (vremena, znanja, sredstava...), drugi nemaju. Ovi drugi pojavljuju se i u priči jedne nastavnice, čijoj učenici brane da učestvuje u nekom online sadržaju u nepristojno vrijeme. Pozivajući djevojčicu da se usprotivi, i da nove izvore znanja pretpostavi starim izvorima patrijarhata, ova nastavnica izaziva cijeli moderni koncept obrazovanja. Pitanje svih pitanja je: ima li škola pravo i obavezu da diže djecu na više nivoe moralnog i kognitivnog razvoja od onih u kojima ih, misleći najbolje, čuva porodica? Ako, načelno, ima, koji autoritet određuje šta je u toj razvojnoj putanji niže, a šta više?
Novo iskustvo, stara pitanja
Ukupno 174 žene i 30 muškaraca (i ovo nešto govori o položaju obrazovanja u društvu!) iz ??? mjesta u Bosni i Hercegovini podijelili su s javnošću svoje utiske i razmišljanja o neželjenom socijalnom i obrazovnom eksperimentu u kome smo svi učestvovali, a koji još uvijek u nešto opuštenijem režimu traje.
Iz sume rečenog moguće je zaključiti da su i u izmijenjenim okolnostima suštinska pitanja ostala ista i mogla bi se, pojednostavljeno, formulisati ovako:
Šta učiniti da ocjenjivanje prestane biti sredstvo prisilne motivacije na učenje, odnosno kako sadržajem i pristupom zainteresovati učenike i učenice?
Kako online učenje konstruktivno ugraditi u klasični koncept škole?
Kako dužinu časova (45 minuta) učiniti fleksibilnijom, s obzirom na različite stalne i promjenjive okolnosti?
Do koje tačke rad nastavnica učiniti transparentnim, kome i s kojim ciljem, a s tim u vezi: koliko im slobode i, proporcionalno, odgovornosti osigurati u postizanju obrazovnih ciljeva?
Kada će se (ne: da li treba!) redefinisati uloga školske biblioteke tako da ona postane mjesto (i realno i virtuelno) otkrivanja sebe i svijeta?
Kada, kako i ko treba da smanji preopterećenost đaka gradivom?
Kako aktivnije uključiti roditelje u život škole i proces učenja, kojeg su zahvaljujući iskustvu online nastave postali svjesniji i prema njemu kritičniji?
Ova pitanja ne iscrpljuju sve izazove pred kojima stoji reforma obrazovanja, ali dovoljno jasno ilustruju koliko ona mora biti široka i inkluzivna. Odziv na konkurs za nagradu Šukrija Pandžo 2020. godine pokazao je da su potrebe za promjenama svjesni i učenici, i nastavnice, i roditelji. Samo vlast ima lošu konekciju i pokvarenu kameru.
