Onaj ko radi u školi zna kako izgleda organizacija manje priredbe pa je jasno da se pita kako to izgleda kada se okupe baš svi učenici jedanaest osnovnih škola, ko to sprema, ko organizira...
Dobivši organizacione informacije o odlasku u Skenderiju, ušla sam u razred na čas odjeljenske zajednice i prenijela ih učenicima – obući boju škole, okupljamo se kako bismo skupa išli prema dvorani, ne nositi flaše ili druge predmete koji bi mogli nekoga povrijediti... Dodajem i nekoliko općih napomena o ponašanju na javnom mjestu – ne odvajati se od grupe, sjediti pristojno, ne pričati tokom priredbe kako bismo dostojanstveno predstavili školu i pokazali vlastitu kulturu. I u tom dijelu se prevarim. Već mi je pomalo bio čudan način na koji me učenici gledaju. Javi se hrabar a mudar i postavi pitanje začuđenim tonom: „Razrednice, Vi želite da mi sjedimo i budemo mirni tamo?“ Odgovorila sam, naravno, potvrdno. A on nastavlja: „Jeste li Vi ikad bili na obilježavanju Dana škola?“ Kažem mu da nisam, ali ako je nešto priredba, onda se očekuje da to ispoštujemo. Objasni on meni kratko šta da očekujem: „Tamo bude kao na pravom koncertu i tamo svi stalno vrište.“ Ostala sam u čudu, ali i dalje pri odluci da se prikladno ponašaju. Kolege sam pitala samo šta se to tamo očekuje od nas. Rekoše mi da je to najhaotičnije mjesto, da bude strašna gužva, zagušljivo, a da do ludila dovodi vriska, cika, navijanje, lupanje po stolicama, te vibracija koju to proizvodi. Čudno to sve zvuči, ali nekako ne vjerujem da je baš takav haos, jer ko bi organizovao događaj iznova i iznova, a da je tako loše. Imam potrebu uvijek da nađem nešto pozitivno.
Došao je dan za nova iskustva, ispoštovan je dogovor o okupljanju, lagano smo i do Skenderije došli, lijepo je organizovan raspored ulaska i sjedenja pa tu nema poteškoća. Čak ni gužve nema, ali, nažalost, samo zato što niko ne pretresa posjetioce na ulazu na manifestaciju kojoj prisustvuje hiljade djece. Dok traje ulazak povremeno se čuje uzvikivanje imena škola kroz navijanje. Zvuči to i simpatično: „Isak, Isak...“; „Musa, Musa...“; „Safet, Safet...“ Još ne znam da će mi ovo traumu proizvesti do kraja programa. Smještam se sa nekoliko kolega među vlastite učenike, opomenem ih da se stišaju i sjednu po početku programa i poslušno tako postupaju, međutim, izgleda kao da su jedini koji to čine. Oko nas je prava ludnica, niko ne primjećuje da je program počeo. Niko ne podržava nijednu školu osim vlastite, a vlastita se podržava urlikanjem, navijanjem i tako se ni ta tačka ne čuje ili odgleda. Dok drugi nastupaju ili se urliče vlastito ime, ili se izviždi ili potpuno ignoriše. Krikovi koji se čuju su zastrašujući, zabrinjavajući. Kao da neko zlostavlja hiljade djece na jednom mjestu. A one inače mirne učenice, čak i one, ili baš one su najglasnije. Pokušavam uporediti urlike sa nečim što se može razumjeti, a sve što mi naumpada je jezivo. Najspremniji su opremljeni rolama papira koje bacaju sa tribina na slavljenike, na maturante. A oni opet, maturanti, kojima je najviše pažnje i posvećeno, ne prate program, ne sjede na svojim mjestima, hodaju okolo, čak i na tribine dolaze. Ekstazu doživljavaju uz pjesmice zabavljača za djecu predškolskog uzrasta. Voditelji i učesnici programa potpiruju takvo ponašanje pozivanjem na vrisku. Ima i euforičnih razrednica, jedna čak i kišobran u sali otvorila i svom snagom maše, ne bi li, valjda, pozdravila one na tribinama. Zaboravila je izgleda da treba brinuti o svojoj i učeničkoj bezbjednosti pa nije svjesna koliko očiju može od onakvog mahanja stradati. Jedini koji uporno sjede na parteru su VIP gosti, ne znam da li su oni nesvjesni dešavanja oko sebe, ili ih ne žele vidjeti. Nadam se da je zbog stida, nadam se da ni oni ovo ne podržavaju, nadam se da je to sjedenje samo izraz njihove nemoći, a baš oni ne bi smjeli biti nemoćni. Na svaku novu gestu učenika javlja mi se bezbroj novih pitanja o smislu svega. Dok učenici vlastite škole miruju, drugi isto ponašanje ispoljavaju. Gledam kolege iz svih škola, slično se ponašaju. Veliki dio ih se nije ni penjao na tribine među učenike, valjda podrazumijevaju da će se sami snaći povođenjem za masom, valjda im je to uredu. A možda su odustali od pokušavanja da djeluju, znaju da je masa jača, ne bore se protiv vjetrenjača. Tužno, tužno da se to desi prosvjetnom radniku. Drugi, koji su među djecom, zajedno sa njima skandiraju ime škole, u transu su i oni, i ne vide da učenik na metar udaljenosti stoji na ogradi na tribinama i motiviše masu na takvo ponašanje. Niko ga ne opomene, niko ga ne skine sa ograde jer će povrijediti sebe ili druge, niko ih i ne gleda...
Ali, nisu djeca kriva, nisu djeca kriva. Njima ovo neko organizuje svake godine. Njima ovo neko priredi, a da i ne misli o edukativnom aspektu poruka koje se šalju.
A šta sve naučimo djecu? Nauče da:
- vlastita škola podržava se skandiranjem
- tačka drugova podržava se bukom od koje se ništa od nastupa neće čuti
- rad drugih škola poštuje se i prati zviždanjem i urlikanjem (eventualno, skandira se vlastito ime pa se i ne vidi da je program u toku)
- drugim školama se ne aplaudira
Znanje nije ono u čemu se takmičimo i upoređujemo u cilju napretka, nego je bitno biti najglasniji, nebitno što to znači i najnekulturniji, divlji...
Jasno je da ovo niko ne želi, stoga se moramo vratiti na pitanja sa početka: ko bi organizovao događaj iznova i iznova, a da je tako loše?! Postavlja se tu još pitanja:
- Koliko li se novca na ovo bacilo?
- Koji je smisao svega (ja ga ne mogu naći)?
- Zašto se ovakva prilika ne iskoristi za odgajanje učenika?
- Ako se uvidjelo da je skup neizvodiv, zašto se ne okonča?
- Zašto se novac ne podijeli školama, pa bi nastavnici, sasvim sigurno, puno bolje organizovali vlastite priredbe?
- Zašto se novac ne usmjeri u neke druge svrhe, poput nabavljanje sredstava za rad, nagrađivanje učenika, nagrađivanje nastavnika...?
Fotografija preuzeta sa www.oslobodjenje.ba.
