Ponedjeljak, 31. maj 2021. godine
Gledam ovaj prazni papir i ne znam šta da napišem. Nikada nisam pisao dnevnik ili radio išta slično. Nisam imao ni potrebu – pamtim događaje u detalje, sve, svaku sitnicu, pa ne znam ni kako da počnem.
Jutro je, nisam se naspavao, ustao sam u 6 – neki ružni snovi. Izvlačim se iz kreveta da ne probudim druge. Kuham sebi kafu i razmišljam o obavezama koje me očekuju danas. Hajde što razmišljam o danas, nego i onom što dolazi za dan, dva, sedmicu ili za mjesec. Ne znam ni o čemu sam razmišljao, misli odlutaju dok čekam da počne nastava. Nastava počinje u 9, a imam jedno dijete u razredu – Sajru Ahmedović koja je treći razred u Osnovnoj školi Vareš, Područna škola Pržići. Kao učitelj imam milion pitanja: kako je motivisati, kako je naučiti, kako od nje učiniti dobrog čovjeka...
Zvoni mi telefon – Sajra je bolesna i neće doći u školu. Nema Sajre – nema nastave. Nastojim da se organizujem: pozivam vozača da ne ide po nju, javljam čistačici, i ostalo mi je još da javim upravi škole.
Dolazim u školu, a tamo zbrka, trka, hodnici puni djece. Razmišljam kako bih se snašao tu, kako je raditi u učionici punoj đaka.
Vraćam se u stvarnost. Ulazim u kancelariju direktora i javljam za izostanak učenice. Čekam dalje upute i pogodan trenutak za drugo pitanje, lične prirode. Jedva smogoh snage da pitam za pet slobodnih dana u augustu – očekujem prinovu, sina, termin je oko 12. augusta, a 11. se moramo vratiti na posao. Sve se poklopilo. Ne dobih ni potvrdan ni odričan odgovor, ali tješim se da ima još vremena do tada. Izlazim nezadovoljan iz kancelarije, ali i malo sretan jer nisam dobio neki radni zadatak i slobodan sam ostatak dana.
Krećem do Elektroprivrede. Nešto nije uredu s računom. Svi muljaju i kradu. Pokušao sam ispraviti krivu Drinu, ali nisam. Kako kaže moja majka: šukati se s rogatima nikada nisu boli.
Moram od načelnika Opštine – obećao mi je cement i frakcije za popravak udarnih rupa u ulici. Na moje zadovoljstvo, sve se riješilo super. Dogovorili smo još neke pojedinosti. Izlazim iz kancelarije i sjetim se da sam zaboravio nazvati majstora, auto je na servisu.
Zovem, s druge strane žice dobro poznat glas, auto je gotov, a račun je 300 KM. Iznenadih se tolikom računu, ali što se mora – mora se, a danas je i plata. Ostaće neke crkavice do kraja mjeseca. Sreća je da radim dva posla, inače ne znam kako bih kraj s krajem sastavio.
Otišao do majstora, uzeo auto i pored tolikog troška opet mi je drago jer sam taj popravak odlagao više mjeseci. Izveo sam se malo u Bingo, namirio kuću – nek' se ima. Brat me zove da navratim na kafu, pola 9 je već... Cijeli dan sam na nogama. Da sam znao da će biti ovako naporan dan, iskoristio bih jutros još dva sata za malo sna.
Sutra je novi dan, nova nafaka; možda bude malo lakše.
Utorak, 1. juni 2021. godine
Jutros kasnim, žurim, spremam se, ostalo mi je pet minuta da krenem, zaboravio sam i koji je dan i pripreme za čas.... Ulazim na vrata škole i kao da izuvam cipele – ostavljam brige vani, neka kisnu.
Ulazim u učionicu, u svoju oazu mira. Taj dio dana mi je najdraži. Sajra i ja kao dva druga. Mi više nismo učenica i učitelj, nego baš kao dva druga. Jedno drugo učimo, a ja je usmjeravam na pravi put. Ona grabi sigurno, upija sve što joj govorim.
Završavam s nastavom i idem na drugi posao – kod komšije zidam kameni zid. Ostao sam mu dužan još fugiranje da završim, i da se opružim koliko sam dug i širok.
Ulazim u kuću u pola 10, mrtav umoran, ali zadovoljan. Danas je malo bolje nego jučer.
Srijeda, 2. juni 2021. godine
Ustao na vrijeme, popio kafu... Srijeda je za mene najbolji dan – sredina u svemu. Taman se naviknemo da ustajemo na vrijeme. Valjda je tako kod svih.
Zvala je pomoćnica direktora – došla neka obuća u školu, daje se džaba. Zašto da ne, samo razmišljam ima li mog broja. Slutnja se obistinila, moje četrdeset petice nema, sve je manje od toga. Daju mi neke cipele za suprugu i dijete, uzimam, valjda sam utrefio broj, a ja ostadoh kratkih rukava, u ovom slučaju bosih nogu. Nisam ja kriv što sam dijete sa sela kojem su roditelji uvijek kupovali obuću dva broja veću, pa noga iskoristila priliku i narasla.
Danas imam dva časa. Dolazi nastavnica engleskog. Sve teče sjajno.
Vrijeme je da se ide. Pozdravljam se s učenicom i rastajemo se kao da odlazimo na raspust. Možda u podsvijesti mislim na to jer sam pogodio jedan zidarski posao – zidam jedan veliki objekat. Svašta sam naučio tokom studija jer moji nisu bili u mogućnosti da mi plaćaju studije. Na neki način sam im zahvalan na tome – naučio sam cijeniti neke stvari. A i ovaj moj poziv nije siguran. Sve je manje đaka i nastavnici ostaju bez posla, ali barem neću ostati gladan dok je ovih deset prstiju na rukama.
Dolazim kući s mrakom. Žena negoduje. Žene uvijek negoduju. Šalim se, znam da ni njoj nije lako – trudnoća, dosada... Umirujem je nekako, objašnjavam da se oboje moramo malo žrtvovati da bismo obezbijedili djeci sve što im treba.
Četvrtak, 3. juni 2021. godine
Na putu do škole obradova me jedan poziv. Dobili smo donaciju za zamjenu tri prozora u učionici. Stari su, dotrajali, pravljeni su 60-ih godina prošlog vijeka. Razmišljam od koga da iskamčim laminat da naš radni prostor učinimo još ljepšim i da nam bude prijatnije. Moraću do načelnika, ko zna, ko pita – ne skita.
Danas radimo u opuštenoj atmosferi – ponavljanje gradiva, tjelesno, likovno. Kroz smijeh i šalu obavimo sve što od nas očekuje nastavni plan i program. Da se ja pitam, izbacio bih pola gradiva. Učenike kljukaju informacijama ne zato to im trebaju, već što moraju i što mi moramo, što smo natjerani da to radimo. Nastojim da joj umotam, da ne primijeti, da su definicije koje buba napamet nepotrebne. Tješim se da joj bar ne dajem pjesmice da uči napamet. Nikada to nisam tražio od djece, mislim da je to samo teror nad njihovim glavama – neće se sjećati pjesmica, sjećaće se dobrog savjeta učitelja ozarenog i nasmijanog lica.
Supruga je uticala na mene – danas pravo kući, provešću vrijeme s porodicom. Rad mora čekati, trebamo svi biti zadovoljni.
Petak, 4. juni 2021. godine
Kraj je sedmice. Kad prije?! U ovakvim situacijama naumpadne mi Albert Ajnštajn i teorija relativiteta.
Danas opet dva časa. Sajra ima vjeronauku. Petkom dolazi mualima, jedna divna žena koja svima ulije neki mir. Poput sufije je, osjetiš mir kad je sretneš.
Nije mi drago što je kraj sedmice i što se bliži raspust jer volim ovaj posao, ovo što radim. Ne osjećam umor, a nekako sam sretan. Danas sam Sajri prepustio ulogu učiteljice i iznenadio sam se količinom znanja koje ima. Možda bismo đacima češće trebali davati ulogu učitelja, pustiti ih da nam kažu šta znaju, pustiti njih da govore. Na nekim časovima ću definitivno promijeniti pristup nastavi. Čovjek se uči dok je živ.
Završavam nastavu u učionici, ali radni dan još nije gotov. Oblačim radni kombinezon i idem na gradilište. Radni dan završava kad padne mrak.
Možda nastavim s pisanjem dnevnika – nije ovo loše koliko sam mislio.
