Moj sin jedinac i ja idemo ulicom. On je Majkl Džordan, pa nosi košarkašku loptu u rukama. Uputili smo se ka košarkaškom terenu. Tamo danas ubiremo posljednje plodove ovogodišnjeg vrelog sunca.
Nemoj, sine, kažem, udarati loptom o pločnik dok hodamo ulicom!
Zašto, pita on, nije valjda da će to pločnik osjetiti, pa će ga boljeti?
Da, osjetit će i pločnik i tvoja lopta kad se nađe pod točkovima nekog brzogumog automobila, odgovaram u šali. Sem toga, veoma je nekulturno ići ulicom i lupati loptom!
Ček' malo! Hoćeš reći da neko spava usred bijela dana, pa ću ga probuditi!?
I to, ali to baš i nema veze s nekulturom. To je više stvar uznemiravanja i remećenja javnog reda i mira!
Eto sad. Prijetiš mi policijom! Neko će zvati pandure i oni će me uhapsiti?!
Ne kaže se pandur, već policajac!
Svejedno si me razumio!
Ja jesam, ali neko drugi možda neće.
Hoćeš li da provjerimo?
Ne, pobogu, u pravu si. Svejedno je: pandur, drot, policajac...
Teško je raspravljati s mojim sinom jedincem. Pogotovo kad on sebi nešto utuvi u glavu. Zato popuštam i nastavljamo dalje. On ponovo tuče loptom užareni jesenji asfalt obojen smećkastim lišćem platana. Opet reagujem i pokušavam ga urazumiti. Konačno uspijevam.
Daj, kaže, tu flašu s vodom da ja nosim, a tebi evo lopta!
S radošću pristajem na razmjenu i, kao da se rješavam vrelog krompira, trpam mu flašu u ruke, dok se nije predomislio.
Idemo, sada, moj sin jedinac i ja ulicom. On nosi flašu s vodom, a ja košarkašku loptu. On je i dalje Majkl Džordan, samo je trenutno time out i on se osvježava hladnjikavom vodom. Razmišljam kako mu je bilo teško da se suzdrži, a istovremeno nije želio da pokazuje nepoštovanje prema meni, pa je pronašao idealno rješenje: dati loptu ćaletu, pa nek on nosi. Flaša s vodom se ne može odbijati o asfalt. Ponekad su djeca zaista mnogo mudrija od odraslih, samo nemaju baš često priliku da to pokažu. Evo, mudrolija mog sina savršeno funkcioniše. On više ne udara loptom o asfalt, ja se više ne nerviram, ljudi se ne okreću za nama, starica u prizemlju zgrade pokraj puta mirno završava svoj popodnevni odmor... Sve je savršeno.
Ali, tata, meni ne dozvoljavaš, a ti to radiš, prekida me sin jedinac u razmišljanju.
Šta radim, pitam, i po ko zna koji put, nesvjesno, lupim loptom o asfalt, pa je stručno uhvatim, malo uvrnem rukom u zraku, pa je lagano odgurnem prema dolje. Lopta skače li skače! Svojim tupim zvukom doziva me iz misli i tjera ono dijete što čuči potiho u svima nama i čeka priliku da odalami po lopti svom snagom!
Uvečer, nakon basket-avanture, očekujem da moj sin zaspi dok izbrojim do tri, ali moram prvo ispoštovati uobičajeni ritual predspavanjskog čitanja. On legne na svoj krevet, ja sjednem pored njega i čitam. Pročitali smo tako Malog princa, Haklberija Fina, Robinzona, Leteći razred, 20 000 milja pod morem, a trenutno čitamo Ova zima nije za vukove nekog meni, ali i Wikipediji, potpuno nepoznatog pisca Kurta Litgena. Moj sin je treći razred, ali izvrsno razumije ove knjige. Najdraža mu je Leteći razred i kaže kako bi super bilo kada bi njegova škola bila kao ona koju je opisao Erih Kestner i kada bi bilo mnogo nastavnika poput Justusa.
Pročitah jedno poglavlje knjige, pa mu kažem da je vrijeme za gašenje svjetla. Međutim, njemu još nije dovoljno, odgađao bi spavanje beskrajno, kao da je to odgađanje i razgovor sa mnom neki vid igre i zabave.
Hajde da malo pričamo o današnjem danu, kaže umiljato.
Pričanje o današnjem danu je drugi ritual koji nije obavezan: ponekad zaboravi, ponekad knjiga dobije čarobnu uspavljujuću moć, pa na vrata carstva snova pokuca još prije kraja čitanja. Uglavnom, nastojim da ispoštujem djetetovu potrebu za razgovorom, a opet u tome vidim priliku da od njega čujem sve ono što mi inače ne bi rekao. Pitam se da li svi roditelji nastoje često razgovarati sa svojom djecom. U školi mi se, kao nastavniku, nerijetko dešava da roditelji budu iznenađeni onim što saznaju o vlastitoj djeci, pa za rješenje određenih problema traže moj savjet. Najčešće kažem da je najbolje rješenje razgovor. Iz nedovoljno razgovora proizilazi nerazumijevanje i otuđenje djeteta od vlastitih roditelja ili onih koji su mu najbliži.
S druge strane, razmišljam o školi kakvu bi moj sin volio pohađati. Kaže da bi bila slična onoj u romanu Leteći razred. Glavne poruke ovog romana odnose se na prijateljstvo, ali, na neki način, roman problematizira i školstvo i afirmiše slobodu. Pretpostavljam da đaci u njemu ponajviše vide slobodu razigrane djece, ljubav nastavnika koji razumiju njihove potrebe i nastoje svoj odnos prilagoditi tome. Našoj djeci ne treba mnogo da zamrze školu – otprilike onih par mjeseci predškolskog odgoja kad ih, onako razigrane, pune želje za igrom, trčanjem, skakanjem, penjanjem, strpaju u klupe i natjeraju da sjede po 30 minuta na istom mjestu, bez mnogo pomjeranja, priče i igre. Mislim da u tih nekoliko mjeseci već uspijemo kod malih ljudi usaditi mržnju prema školi, a onda, kad od njih čujemo da mrze školu, čudimo se i krivicu tražimo u njima.
Pitam sina je li danas naučio nešto novo. Kaže da je naučio da ne treba udarati loptom o tlo dok hoda ulicom jer je to nekulturno i moglo bi smetati nekome, a i kažnjivo je zakonom.
A šta si učio u školi?
Učio sam oduzimanje brojeva do sto!
Šta misliš kakve veze ima oduzimanje brojeva do sto sa kulturnim ponašanjem na ulici?
Malo razmišlja pa kaže: Nema nikakve veze! Jedno me uči učiteljica, a drugo tata!
E baš u toj suprotnosti pronalazim smisao svog pitanja pa razmišljam kako bi bilo kad bi se oduzimanje brojeva učilo kroz udarce loptom o tlo. Koliko se u našem obrazovnom sistemu pažnje posvećuje općem odgoju, ponašanju djece u saobraćaju kao direktnih učesnika – pješaka, ili je sve prepušteno roditeljima? Hoćemo li jednog dana doživjeti neophodno rasterećenje nastavnih planova ili ćemo nastaviti da obrazovni sistem krojimo bez velikog smisla za djecu, nastavnice, roditelje? Kome li ovakvo obrazovanje odgovara?
Moje dijete mirno je zaspalo, ali neizvjesno je u kakvoj budućnosti će se probuditi. To me jako zabrinjava, pa je moja nesanica samo jedna u nizu posljedica poteškoća i problema na koje nailaze roditelji dok odgajaju djecu u sistemu materijalizma i konzumerizma, gdje je kvantitet mnogo važniji od kvaliteta!
