Svakodnevno čujemo učitelje i učiteljice kako govore da su ovi sadašnji prvačići nepodnošljivi, manje sposobni, nezreli, ni nalik onima prije. Kako ovih dana ispraćam petu generaciju prvačića – dvije po starom sistemu ili osmogodišnjem obrazovanju i tri po novom ili devetogodišnjem – uočavam određene razlike između generacija iz davne 1999. godine i sadašnjih, milenijskih prvačića. Dok čekamo ozbiljnu empirijsku analizu, ovo su zapažanja kojima na osnovu ličnog iskustva pokušavam ukazati na to da su potrebni odgovori na neka pitanja.
Prema ranijem zakonu o osmogodišnjem obrazovanju u prvi razred osnovne škole upisuju se djeca koja će navršiti sedam, izuzetno šest i po godina do početka školske godine. Sada u prvi razred polaze oni koji će do septembra napuniti šest godina. Govoriti o psihofizičkoj zrelosti djece koja prvi put polaze u školu mogli bismo nadugo i naširoko. Ona koja su polazila u školu sa sedam godina su bila socijalizirana, imala usvojene navike, poštovala pravila, higijenske navike, bolje kontrolisala emocije, bila su u određenoj mjeri empatična, sarađivala su i dijelila stvari sa svojim vršnjacima i vršnjakinjama. Djeca koja polaze u školu sa šest godina odbijaju da poštuju pravila, imaju razvijene higijenske navike, ali su naviknuta na pomoć pri odlasku u toalet, odijevanju i obuvanju, slabije kontrolišu emocije, obično reaguju ljutnjom, svadljivošću, čak i sa učiteljem, zavide vršnjacima, teže podnose kritiku, ali i pohvalu.
Možda najvažniji element razlike je porodica/obitelj. Dijete do polaska u školu u njoj dobije temelj odgoja, formiranja stavova, razvijanja pozitivnih navika. U današnjem vremenu brzog življenja porodica se susreće sa brojnim izazovima. Veoma je teško ostvariti sve obaveze u utrci s vremenom, pa je ona svakodnevno izložena raznim pritiscima, sve je više obaveza koje nameće svakodnevnica i veoma je teško posložiti prioritete. Još kad tome dodamo razne turbulencije u društvu, ekonomsku nerazvijenost i neograničene resurse interneta, što donosi različite uticaje koji ne moraju uvijek biti konstruktivni, ne treba čuditi da imamo šestogodišnjake koji u školu dolaze kako bi se družili, razgovarali, dobili i pružili ljubav. Stalno smo u situaciji da moramo praktički odgajati roditelje, podučavati ih kako da se nose s problemima, kako da pomognu svojoj djeci.
Predškolske ustanove izuzetno su važne za pripremu djece za školu. Predškolski odgoj obavezan je za sve njih i predstavlja određenu zamjenu za roditelje u vremenu kad se porodica bori za egzistenciju. Nekad su se u učionici djeca koja su boravila više od jedne godine u predškolskoj ustanovi isticala zrelošću, bila spremna za rad u grupi, za izvršavanje obaveza i poštovanje pravila. Međutim, sad to nije tako. S djecom koja su rano djetinjstvo provela u predškolskim ustanovama teže je uspostaviti radnu disciplinu, ona češće krše pravila u odnosu na djecu koja su prošla samo obavezni program. Nerijetko su prvačići iz ove skupine nezadovoljni nastavnim procesom, očekuju da se u školi igraju i da rade samo ono što vole. A mene uvijek čudi program koji provode predškolske ustanove. Naime, djeca nauče većinu muzičkih sadržaja iz programa muzičke kulture za prvi razred, poznaju većinu slova, brojeve do deset, a s druge strane – nepravilno drže olovku, fina motorika im je na niskom nivou razvoja, nisu savladala vezivanje pertli, zakopčavanje košuljica ili hlača. Da ne spominjem kako na kritiku reaguju ljutnjom, negoduju kada im drug ili drugarica dotaknu njihove stvari, bučniji su od drugara u razredu, češće se tužakaju.
Posljednji, ali nikako manje bitan segment, jeste plan i program rada prvog razreda. Sjećam se da su prvačići u osmogodišnjoj školi jedno polugodište učili štampana slova i čitanje, a drugo polugodište pisana slova, iz matematike skup brojeva do 20, pa čak i desetice prve stotine. Danas se cijeli prvi razred usvajaju samo štampana slova i čitanje, računa se u skupu do deset. Ako uzmemo činjenicu da se u prvom razredu djeca ocjenjuju opisno i da pritom moramo voditi računa da su formulacije strogo afirmativne, motivacija za rad je misaona imenica.
Prvobitno je zamišljeno da se prvi razred organizuje kao pripremni, u kojem će se djeca socijalizirati, usvojiti osnovna pravila života i rada u školi, kroz zabavne sadržaje zakoračiti u svijet škole i učenja. Sad je mnogo pitanja na koja niko ne daje odgovore: zašto to tako nije realizovano; šta smo dobili time što smo rasteretili program prvog razreda podijelivši ga na dvije godine, a u trećem nastavljamo po starom; šta dobijamo uvođenjem novih predmeta prvačićima, a oduzeli smo takozvani predmet vještina; zašto je izbačen čas odjeljenske zajednice; zašto su nastavnici i djeca gurnuti u vatru i prepušteni jedni drugima; hoće li neko nakon skoro dvije decenije reforme školstva izvršiti analizu postojećeg stanja i pokušati uraditi podrobniju reviziju?
Dok čekamo odgovore, svjesni da je rano učenje neophodno za razvoj ličnosti, učitelji i učiteljice pokušavaju se nositi s činjenicama da je svaka nova generacija prvačića zahtjevnija od prethodne i iznalaziti učinkovitije metode kako bi sa svojim malim đacima ispunili očekivanja koja im se postavljaju.
