Posljednje dvije sedmice nastave jedno su od najstresnijih razdoblja akademske godine, za studente i profesore podjednako, izuzevši septembarske ispitne rokove. Nastava završava, ispiti, ali i obećavajuće ljeto kucaju na vrata, tako da svako uspije pronaći svoje razloge zašto bi mogao voljeti ili mrziti taj kratki period. Ipak, još jedna obaveza očekuje sve uključene u nastavni proces. Obaveza koje se uglavnom gnušaju oni koji je, u međuvremenu, nisu potpuno zaboravili – evaluacija rada akademskog osoblja.
Otkud odbojnost postat će jasnije nakon što sagledamo ovogodišnji proces evaluacije iz perspektive studenta anketara, jer rezultate vjerovatno nećemo vidjeti prije oktobra i službenog početka sljedeće akademske godine.
U zimskom semestru 2021/22. godine evaluacija se odvijala online, što je rezultiralo katastrofalnim odzivom studenata. Profesori su otvoreno izražavali svoje nezadovoljstvo, a većina ih je prestala držati evaluaciju relevantnim pokazateljem ičega, a kamoli procjene njihovog rada. U ljetnom semestru stoga je odlučeno da se prikupljanje podataka obavi u učionicama, dobrim starim papir – olovka metodom. Zadatak je pao na grupu studenata pete godine Odsjeka za psihologiju, koji su se dobrovoljno prijavili za izvršavanje zadatka, kao oblik stručne prakse.
Krajem trinaeste sedmice nastave dobili smo obavijest da od sljedeće (četrnaeste sedmice nastave) počinjemo evaluaciju, pa smo prilično nezagrijani potrčali sa startne linije. Niko od studenata anketara nije iz Sarajeva, pa smo odlučili da dvije studentice, kojima zbog ostalih obaveza nije bilo nemoguće doći u Sarajevo, distribuiraju upitnike studentima i prikupe podatke, dok će ostali sudjelovati u analizi i formiranju izvještaja. Dvije kolegice sastale su se s prodekanom i započele dvosedmično lutanje zgradom Filozofskog fakulteta.
Zadatak je bio obići stotinjak učionica, u kojima se nastava odvija prateći centralni raspored, i prikupiti što je moguće više povratnih informacija studenata i studentica svih godina, odsjeka (izuzevši odsjeke za anglistiku, psihologiju i pedagogiju, koji su zbog velikog broja studenata evaluaciju obavili online) i statusa.
Prvi problem na koji smo naišli jeste neodržavanje predavanja u zakazanim terminima i predviđenim učionicama. Skoro svako treće predavanje ili nije bilo održano zbog malog broja studenata, već obrađenog gradiva, neodgovarajućeg termina ili drugih ličnih razloga studenata i profesora, ili je pak bilo premješteno u drugu učionicu ili profesorski kabinet. Mnogim predavanjima prisustvovalo je manje od 50% studenata, zbog čega smo se morali vraćati nekoliko puta ili oduzimati vrijeme na drugim predavanjima. Tražili smo profesore i studente po učionicama, pronalazili alternativne termine za prikupljanje podataka, a nekad ih čak prikupljali na holu, jer nije bilo drugog načina da uhvatimo studente, iako smo svjesni metodoloških prijetnji takvog pristupa.
Na nekim odsjecima nastava je održavana jedne sedmice u učionici, a jedne online, pa je bilo izuzetno teško doći do tih studenata i profesora, a i evaluacija koju su popunili odnosila se samo na polovinu nastavnog procesa – onu održavanu u učionicama. Zato su mnogi ostali neocijenjeni.
Sljedeći značajan problem s kojim smo se suočili jesu sami profesori. Dok ih je većina bila izuzetno susretljiva i ljubazna, značajna nekolicina otvoreno je iskazivala odbojnost prema procesu evaluacije, prozivajući zbog toga studente anketare, kao da je njihova krivica što se provodi na takav način. Takvi profesori odbijali su prekinuti nastavu kako bi se evaluacija obavila, upućivali su studentima anketarima neugodne komentare ili postavljali neukusna pitanja, na čije odgovore su se smijali sa svojim studentima. Fakultet je nazivan buvljakom, a anketari prodavačima koji su se došli cjenkati za termin. Ironično, upravo su takvi komentari i napadi potvrdili buvljarski status fakulteta.
Još jedan značajan nedostatak evaluacije jesu evaluacijski upitnici, koji su sastavljeni na razini Univerziteta i distribuirani fakultetima. Iako su neka od pitanja valjana, generalna valjanost i pouzdanost dovedena je u pitanje s obzirom na to da nisu prilagođeni fakultetima, a neka od pitanja nisu bila potpuno jasna studentima. Također, primijećeno je da su profesori i saradnici trebali biti ocijenjeni na istom upitniku, koji se sastojao od dva segmenta (jedan dio za profesore, drugi za asistente). Budući da pitanja nisu bila ista u oba segmenta, dijelili smo odvojene upitnike, za profesore i za asistente, a studenti su u tom slučaju asistenta tretirali kao profesora i odgovarali samo na prvi dio pitanja (koji se formalno odnosi na profesore), kako bismo dobili jednake odgovore za obje skupine. Pritom je cijeli segment upitnika, onaj koji se odnosi na asistente, s izmijenjenim pitanjima, bio zanemaren. Drugim riječima, iako smo dobili službene upitnike, morali smo improvizirati kako bismo prikupili ciljane podatke.
I konačno, najveći problem s kojim smo se susreli jesu studenti. Manjak pismenosti, poznavanja predmeta i nepoznavanje titula profesora i asistenata samo su neki od problema vezanih za studentske uzorke.
Studenti koji se bore za svoja prava i dodatne rokove i koji kritiziraju obrazovni sistem, optužujući profesore kako nisu dostatni, susretljivi, kako nemaju razumijevanja, zahtijevaju previše, isti su oni koji ne razumiju anketna pitanja, ne znaju saslušati i slijediti upute anketara, smiju im se, ne znaju pune nazive predmeta koje pohađaju, kao ni vlastite prosječne ocjene, ne znaju titule, imena i prezimena profesora i saradnika ili pišu toliko nerazumljivo da je odgovore teže dešifrirati od klinastog pisma. Neki od njih sakrivali su evaluacijske upitnike ispod klupa i zadržavali ih do evaluacije sljedećeg dana, kada je otkriveno šta su uradili. Vrhunac je dostignut kad su pojedini ušli u raspravu s anketarima, blateći nejasnoću postavljenih pitanja i napadajući proces evaluacije, iako anketari niti sudjelovali u formiranju upitnika, niti su imali dovoljno vremena reagirati na upitnike i zahtijevati formiranje drugih.
Čini se da su svi frustracije izazvane evaluacijom izbacili na anketarima, što je i razumljivo, jer fakultet uglavnom ne uvažava primjedbe, pohvale i sugestije, pa djeluje kao da se obraćamo nijemim zidovima zgrade. Frustracije anketara, s druge strane, većina nije spremna saslušati, niti gaji poseban interes za ono što obični studenti imaju reći. Šta je student u poređenju s Institucijom koja nalaže da se evaluacija obavi? Obavit ćemo je mi, ili neki drugi dobrovoljci.
I šta sad?!
Sad je potrebno iznijeti sve detalje u izvještaju koji studenti anketari pripremaju, s rezultatima evaluacije. Nadamo se da će izvještaj biti primljen ozbiljno, te da će sljedeće godine evaluacija biti daleko bolje organizirana.
Potrebno je, također, unaprijediti Pravilnik o studentskoj evaluaciji rada akademskog osoblja i uspješnosti realizacije nastavnih planova i programa na Univerzitetu u Sarajevu, koji trenutno ne nudi skoro nikakve relevantne informacije o procesu prikupljanja podataka, što je prepušteno pojedinačnim fakultetima. Zbog toga i postoji nezadovoljstvo evaluacijom – fakulteti, dovoljno zatrpani drugim unutrašnjim problemima, stavljaju evaluaciju na posljednje mjesto, ne pridajući joj nikakav značaj, pa organizacija i cijeli proces ispaštaju. Dakle, potrebno je standardizirati proces evaluacije na razini Univerziteta, dovoljno fleksibilan da se može prilagoditi pojedinačnim fakultetima. Proces mora biti elegantno, ali praktično osmišljen, tako da je moguće provesti ga u svega dvije sedmice.
Nadalje, fakulteti moraju preuzeti odgovornost i odrediti stručne timove koji će za zadatak biti pripremljeni na vrijeme. To znači da će imati dovoljno vremena da procijene očekivani broj studenata koji će evaluirati nastavu, dovoljno vremena za pripremu upitnika i organizaciju procesa, što uključuje dijeljenje obaveza i odgovornosti, te priliku da unaprijed dogovore termine evaluacije s profesorima, u kojima će studenti biti obavezni doći. Time nastava neće ispaštati, odziv će biti daleko veći, a rezultati pouzdaniji.
Evaluacijske upitnike potrebno je prilagoditi pojedinačnim fakultetima, pa čak i odsjecima, jer načini izvođenja nastave drastično variraju. Dok neki pohađaju većinski terensku nastavu, naprimjer Katedra za arheologiju, drugi je pohađaju isključivo u učionicama. Stoga je potrebno prilagoditi upitnike zahtjevima fakulteta i odsjeka.
Studenti koji obrađuju podatke moraju biti obučeni za korištenje programa za analizu kako bi metodološki aspekti bili na što višem nivou. Evaluaciju treba provoditi minimalno deset dobro organiziranih ljudi.
A kad je riječ o ponašanju studenata i profesora – na njih ne možemo utjecati nikako drugačije osim reformom obrazovnog sistema koja će onda, posebno studente, od malih nogu učiti pravilnom držanju i ponašanju unutar akademske zajednice; koja će ih podučiti pravilnom pisanju, ali i poštovanju; koja će im pokazati da škola nije babaroga, nego da može biti ugodno i zabavno iskustvo, da obrazovanje nije formalnost, nego želja za učenjem, kao što evaluacija nije muka, nego prilika da se iznese konstruktivna kritika.
I sad – kome se obratiti za implementaciju predloženog? Ministarstvu? Dekanatu Univerziteta? Rektoru? Dekanu? Prodekanu? Spremačicama? Stubovima u holu, ili možda raspaloj stolariji koja je u nekim slučajevima odigrala značajniju ulogu za studente od fakultetske uprave?
Evaluacija se odvija godinama, a isti problemi se ponavljaju, bez primjetnog napretka. Na kraju ostaje pitanje: hoće li se rezultati evaluacije uvažiti i pored svih navedenih nedostataka? Formalno hoće, ali profesori ipak odlučuju zanemariti ih, preplavljeni sumnjom i nepovjerenjem u studente koji su spremni okrenuti leđa onima koji im prenose znanje, dok uprave fakulteta nastavljaju ignorirati problem i ostavljati ga kao naslijeđe budućim generacijama.
