Nedavno sam saznao da su se dvojica mojih učenika (tinejdžera) takmičila u tome ko će više puta reći genitalije na času engleskog. Ovo je takmičenje trajalo tri mjeseca, a ja sam za njega saznao samo zato što je njima dosadila moja nesposobnost da shvatim šta se dešava. Zbog toga su me pitali da li znam tu riječ na njihovom maternjem jeziku.
Ovo nije, složit ćete se, ponašanje koje očekujemo od dobrog đaka.
Ali, šta jeste?
Ova je tema opet iskrsla na drugom času danas, kada smo razgovarali o vještinama koje nam pomažu u učenju. Zbog toga sam pitao svoje učenike i učenice koje osobine krase dobre đake. Razgovarao sam sa đacima od 13 godina, što objašnjava prirodu odgovora koje sam dobio – neke od njih sam i preformulirao. Međutim, impresionirala me njihova definicija razrednog klauna.
|
Dobri đaci Uče prije kontrolnog Inteligentni su Tihi su Paze na času Imaju dobre ocjene Kulturni su prema profesorima Uvijek rade zadaću Nose naočale
|
Loši đaci Ne paze na času Buntovni su Idioti su + glupi Daju profesorima ružna imena (recimo, glupača ili idiot) Pričaju na času Jedu + piju na času Razredni klaunovi Imaju loše ocjene Nikad ne rade zadaću Udaraju se i zadirkuju Ponavljaju razred |
Kada mlađe đake pitate šta znači biti dobar/loš đak, uvijek ćete dobiti odgovore koji su oprečni. Ukoliko za njih dobar đak uvijek radi zadaću, onda je logično da loš nikad ne radi zadaću. Međutim, ono što je meni odmah privuklo pažnju su ove tri stvari:
- Loši đaci posjeduju samo negativne osobine.
- Nemoguće je biti dobar đak.
- Ne postoji ništa između ove dvije kategorije.
(1) Loši đaci posjeduju samo negativne osobine
Loši đaci su ovdje demonizirani. Pogledajte samo riječ buntovni! Ovo je, međutim, istina – ukoliko se usprotive sistemu na bilo koji način, imat će posla sa profesorom/icom, ili će u najmanju ruku biti glavni negativci u razredu ostatak školske godine. Problem je taj što, ukoliko kao profesor/ica dodijelite nekom takvu ulogu, ne dajete im previše šanse da u razredu dobiju neku drugu ulogu, jer se od njih to ne očekuje. Djeco, ne protivite se autoritetu, pa makar bio pogrešan! Nećete se dobro provesti!
Analizirajući njihove odgovore, također primjećujemo i društvenu stigmatizaciju. Loši đaci su idioti i glupi su. Drugim riječima, ukoliko nismo u stanju kao profesori/ce kontrolirati djecu, okrećemo ih jedne protiv drugih i na taj način mi ne moramo intervenirati. Mi smo civilizirani/e, imamo kompletnu kontrolu nad situacijom i ne spuštamo se na taj nivo da upiremo prstom u nekoga. Ali svi znamo zašto su loši đaci loši. Jednostavno nisu inteligentni kao mi. To što je neko loš đak nema nikakve veze sa njihovim privatnim životom, ili činjenicom da ih neko možda maltretira na velikom odmoru i da se ponašaju kako se ponašaju jer možda na taj način reagiraju na to maltretiranje. Loše ponašanje ne vidi se kao znak da postoji neki problem. Loše ponašanje interpretira se kao nedostatak inteligencije.
Obratite pažnju i na aspekt uspjeha u školi. Loši đaci imaju loše ocjene. Tako je. Đaci su krivi. Đaci ne razumiju. Đaci ne znaju odgovoriti na pitanje. Kad je test, oni nemaju sreće i sami su krivi. To što neki đak nešto ne razumije ne znači da je krivica njegova, nego da je metoda podučavanja pogrešna. Ovdje želim napomenuti da ja stalno griješim kada je metoda podučavanja u pitanju. Čak mi se često desi da ne znam dati osnovne upute: vidim djecu kako se obaziru oko sebe, šapuću, a ponekad me pitaju: Profesore, šta sad treba da radimo? Ne tvrdim da je krivica uvijek naša – najčešće je u pitanju splet okolnosti pod kojima se odvija podučavanje (ukoliko predajete razredu od 30 đaka i koncentrirani ste na troje, najvjerovatnije će vam promaći kako se onaj jedan u prvoj klupi muči. Ili, ako vam se desi da učenik na pola časa ustane i skine pantalone, možda nećete odmah shvatiti da pokušava privući pažnju na sebe upravo zato što ne razumije ono o čemu pričamo na času). Ali, ukoliko nastavimo odvajati đake na dobre i loše na osnovu njihovih ocjena, kako od njih možemo očekivati da cijene stvari koje nemaju veze sa uspjehom u školi? Kako od njih možemo očekivati da jedni druge doživljavaju kao ljude?
(2) Nemoguće je biti dobar đak
Dobro. Ono nosi naočale predložila je jedna učenica koja, igrom slučaja, nosi naočale. Igrom slučaja, nosim ih i ja, pa sam se morao složiti...
Obratimo pažnju na druge odgovore: tihi su, paze na času, imaju dobre ocjene, kulturni su, uvijek rade zadaću, inteligentni su (mjera za inteligenciju je, pretpostavljam, dobra ocjena). Kada smo sve ove odgovore napisali na tablu, pitao sam ih koliko njih smatra da su dobri učenici/e. Ustvari, ovo sam im pitanje postavio prije nego što smo počeli sa nabrajanjem kriterija, i svi su, bez izuzetka, digli ruku i komentarisali: Ja sam dobio četvorku iz historije! ili Ja imam peticu iz engleskog! Upravo je ovdje počela naša digresija i rasprava o tome šta znači biti dobar đak te da li su samo ocjene mjerilo. Nakon toga su počeli stizati i drugi odgovori, koje smo, jedan po jedan, zapisivali na tabli.
Kada sam ih, nakon toga, opet pitao da li su dobri učenici/e, samo je troje podiglo ruku. Drugi su komentirali kako ne dobiju uvijek dobru ocjenu ili kako nisu uvijek mirni na času. Ili kako smatraju da nisu previše inteligentni (kako sam se samo suosjećao sa njima u tom trenutku!!!) ili da neki put nisu uradili zadaću. Znači, 25 % učenika/ca su dobri/e.
25 %.
Samo jedna četvrtina mojih đaka misli da su dobri.
Koliko pogrešan mora biti sistem u kojem 75 % đaka smatra da su promašaj? Koji su, po definiciji koju su oni sami dali, idioti?
Kao i svi profesori i profesorice, smatram da bi bilo divno da imam razred gdje su djeca kulturna, tiha, fokusirana i pažljiva. Gdje sva djeca rade ono što ja kažem. Gdje sva djeca rade zadaću. Ono što imam jeste grupa đaka koju povremeno mogu nagovoriti da nešto urade. Grupu koja bi radije igrala neku igricu. Mislim da se profesori/ce trebaju zapitati šta je to što očekuju od đaka. Treba li da očekujem da moji đaci budu dobri sve vrijeme? Je li svijet funkcionira na taj način? Probajte se u vlastitom gradu provozati autom po najvećoj gužvi, pa mi recite jesu li ljudi dobri sve vrijeme. Ukoliko nastavimo postavljati tako visoka očekivanja, ukoliko od naših đaka, bez obzira na njihovu dob, očekujemo da se ponašaju kao mi, onda smo i mi i oni osuđeni na propast, a cijeli razred na školsku godinu bez ikakve motivacije za učenjem, ispunjenu ispadima bijesa.
Dobar đak ne postoji. Dobar đak je mit nastao kako bi pomogao profesorima i kako bi djeca, koja žude za pohvalom i koja potvrdu traže od autoriteta, znala koje standarde moraju dostići kako bi dobila tu potvrdu i dokazala se. Ono što mit o dobrom đaku zaista poručuje đacima jeste da njihovi profesori/ce žele da ih se ostavi na miru.
(3) Ne postoji ništa između ove dvije kategorije
Diskurs o identitetu učenika/ca je totalno polariziran. Đaci su ili dobri ili loši i sami sebe svrstavaju u jednu od te dvije kategorije. Prema njima, možete biti ili jedno ili drugo, ili ste za ili ste protiv. Ili ste dobri ili ste loši. Ili ste uspješni ili ste promašaj. Ovaj moralni apsolutizam koji je je svojstven učionici apsolutno ne odražava realnu situaciju. On od posmatrača (profesora ili nekog trećeg) zahtijeva da presudi o nekoj osobi na osnovu subjektivnog tumačenja njenog ponašanja, a prema standardima koje je, kao što sam već rekao, nemoguće ostvariti.
Većina društava, pa čak i ona koja su se razvila iz donekle dogmatskih ideja, njeguju određeni relativizam kada je u pitanju društveno i kulturološko ponašanje. Zbog čega, onda, ovdje ne postoji srednji put?
Ono što me najviše potreslo jeste da je čak i đacima koji imaju 13 godina mozak ispran do te mjere da vjeruju ili da su loši ili da su dobri. Znam da se nijanse u mišljenju razvijaju tek kasnije, ali sama činjenica da ne vide kako u isto vrijeme mogu imati karakteristike i jednog i drugog je zabrinjavajuća. U bilo kojem momentu, u bilo kojoj učionici, inače odličnom đaku, pažnja može odlutati van učionice. To nije nešto loše.
Pokušao sam im to predstaviti dijagramom. Želio sam da im pokažem kako se oni, u datom momentu na času, mogu naći na bilo kojoj tački dijagrama.
Slika nije savršena i vjerovatno bi bolje funkcionirala u formi niza stupčanih dijagrama. Pozitivne tačke su grupisane zajedno jer se najčešće pojavljuju zajedno. Ukoliko ste u pravom raspoloženju, ostalo vam dolazi na jednostavniji način. I obrnuto. Ali se nadam da nam ovaj dijagram može poslužiti da vidimo sa kakvom se dihotomijom bore učenici/e.
Većina njih će se najvjerovatnije pronaći u gornjem dijelu kruga. Neki u sredini i tek nekoliko njih u donjem dijelu. Ali vrlo mali broj đaka će se pronaći na ekstremnim tačkama i razlog za to je što se svi mi većinom nalazimo u srednjem dijelu, između ova dva ekstrema. Skoro nikad nismo sto posto jedno ili drugo i, ukoliko sebe vidimo samo kao jedno ili drugo, rizikujemo da budemo izloženi/e osjećaju konstantnog neuspjeha ili stresu usljed rezultata koji su i više nego dobri. Preciznije, ukoliko, kao profesori i profesorice, očekujemo samo briljantne rezultate i dobro ponašanje od naših đaka, osuđujemo ih na neuspjeh i prije nego išta urade. Ukoliko ne možete dosegnuti briljantnost, možda ne biste trebali ni pokušavati. To je poruka koju im šaljemo i zbog koje, i nesvjesno, đake učimo da ne prihvataju ništa manje od savršenstva.
Svi smo osobe za sebe i svi smo različiti (ili bar većina nas). I kao odrasle osobe, treba da budemo u stanju prihvatiti mane drugih na relativno normalan način. Ne bi trebalo da sebi stavljamo proizvoljne etikete kao što je dobro ili loše jer se svi slažemo da svako od nas ima i dobre i loše strane, da imamo različite živote i različite interese. Treba da se ujedinimo negdje na pola puta i da radimo zajedno, učimo zajedno i vežemo se jedni za druge. Možda je upravo to pola puta ono što trebamo tražiti i u učionici.
Možda je najbolje da završim razgovorom koji sam vodio sa učenikom koji se zove Joao, a koji me na kraju časa pitao:
- Profesore, jesam li ja glavni klaun u razredu?
- Šta ti misliš?
- Mislim da bih mogao biti.
- Dobro, a zašto to misliš?
- Jer nisam tih i stalno se igram i šalim.
- Je li to loše?
- Možda jeste.
- Zašto?
- Jer onda ne mogu dobiti dobre ocjene.
- Ali možeš u isto vrijeme biti i klaun i imati dobre ocjene. U tom slučaju, to nije loša stvar.
- Profesore, ja ne želim biti loš učenik.
- Ja ne mislim da si ti loš učenik.
- Pokušavam biti dobar.
Preuzeto i prevedeno sa bloga Teflgeek The Myth of the Good Student
Prevela: Merima Dervišić
Foto: Enes Kurtović
