Kako kroz vlastito iskustvo doživljavaš odnos profesor–učenik?
Stvaralaštvo je ona vrsta učenja gdje su učitelj i učenik ista osoba. Svaki novi odnos prazna je stranica na kojoj ćemo zajedno ispisati, svjedočeći jedni drugima, pitanja i odgovore, nedoumice, suglasja i neslaganja, brodeći gordijem morem opasnoj slobodi. (Branko Miljković) Bez tabua u znatiželji, limita u pitanjima i nelagode u osjećanjima.
Kod nas se često govori o nedostacima odgojno-obrazovnog sistema uopšte. Šta lično smatraš nedjelotvornim i lošim u njemu i koliko prosvjetni radnici mogu da doprinesu reformi tog sistema budući da su njegov neodvojivi dio?
Često se govori, ali ne konkretno i ne samokritično, o uzrocima neobrazovanosti. Znanje je univerzalna kategorija, spram koje se i kroz koju se čovjek razvija i humanizira svoj odnos prema sebi, drugom i prirodi. U religiji budućnost je iza nas, kaže Kakuzo Okakura u Knjizi o čaju, i pogađa u samu srž problema. Nauka i religija konceptualno stoje opozitno i nisu kompatibilne. Logika je instrument dokazivanja istinitosti i tačnosti i zalog sekularnosti, a religija, argument autoriteta utemeljen na fantazmagoriji i svetosti riječi i teksta. Dokaz je superioran tvrdnji. Bog reče svjetlo i bi svjetlo – samo što ne reče ime električara koji mu je razveo struju! Religija zapravo hoće da obrazuje vaspitanjem, polažući ekskluzivno pravo na pitanja morala. Ljude ne podučavamo da budu zaista moralni već da se ponašaju pristojno. Nemoralni smo jer smo prestrašeni svjesni sebe, kaže isti autor. Da se strahom nadzire, strahom disciplinira, strahom formatira potčinjen odnos, sve dok pojedinac ne interiorizuje forme ponašanja obrazovane strahom, notorna je činjenica. Ali, na sreću, misao se ne da ujarmiti, a osjećaj potčiniti. Život je protkan zanosom kroz otkriće da možeš u tuđem srcu svoje srce čuti. Tu načinjemo bitnu temu od koje škola utiče u biologiju i medicinu. Teleskop – da, mikroskop – da, ali, kojom optikom za gledati u sebe sličnog i toliko različitog, kada se fiziologija ne da sapeti u knjišku formu i između dva zvona, a seksualnog odgoja nema u kurikulumu?! Strah od preranog majčinstva – da, ali ne i od seksualnog užitka. Priroda se u svojoj elementarnosti i stihijnosti ne da normirati. Od Frojda na ovamo, dijete dobija spol. Tako školski sistem boluje od impotencije zbog prepotencije. I opet, Kakuzo Okakura: Njegujemo savjest zato što se plašimo da drugima kažemo istinu (impotencija); tražimo utočište u ponosu jer se bojimo da sami sebi priznamo istinu (prepotencija). Škola još nije odgovorila, barem ne ova naša, na temeljno pitanje – može li se učiti i u isto vrijeme biti izložen strahu i stresu? Prosvjetni radnici su najodgovorniji za stanje trpno. Ovaj posao se mora voljeti! Još uvijek vozimo pod ručnom i na rezervi, put nepregledan i krivudav, a novca (ulaganja) ni za sadaku.
Jesu li udžbenici koji su nametnuti planom i programom dovoljno dobri za učenike i kako prevazilaziš metodičke nedostatke u njima?
Napraviti reprezentativan izbor građe sa područja likovne umjetnosti od prahistorije do postmoderne, strpati u jedan (može i dvotomni) udžbenik, za uzrast prvog razreda srednje škole i za samo jednu školsku godinu – mission imposible. Autori su, uglavnom prepisivači loših koncepata, interesno povezanih sa recenzentima i izdavačima. Za mene, praktičan rad je taj ogledni prostor za razigravanje mašte, eksperimentisanje, traženje i nalaženje likovnih kvaliteta, osvještavanje likovnih principa i usvajanje likovnog jezika. Prostor potvrđivanja individualnih potencija talenata i sposobnosti. Tako afirmiramo ličnost u njenoj osebujnosti i neponovljivosti. Teorija je domen tekstualno jezičke interpretacije i kulture čitanja, koju, u najvećoj mjeri đacima omrznu još u osnovnoj školi obaveznom lektirom.
Da li je takva udžbenička politika namjerni projekt ili se radi o nehatu i neznanju?
I po formi i po sadržaju – i jedno i drugo.
Nastavnici najčešće zahtijevaju od učenika da reprodukuju gradivo koje im se prezentuje. Ako učenici to rade uspješno, da li je samim tim ispunjen obrazovni cilj ili je on sadržan u nečemu drugom?
Obrazovni cilj sadržan je u senzibiliziranju, podizanju svijesti i razvijanju kreativnih sposobnosti iz čega proizlaze oblici znanja. Ovakav koncept škole, sa velikim brojem predmeta, gomilom gradiva i nedostatkom vremena nefunkcionalno raspoređenog, frustrira i nastavni kadar, i đake, i roditelje! Škola proizvodi svojevrsnu iluziju znanja, jer se reproduciranje sadržaja gradiva oslanja na sposobnost memorisanja, a znanje na primjenu logike i razumijevanje sadržaja. Nastava je stereotipna i apodiktična, a znanje za jednokratnu upotrebu postaje logičan ishod sistema ocjenjivanja/ucjenjivanja. Potom, sve kreće linijom manjeg otpora. Stvara se, kao nusprodukt, čitav jedan paralelan i skup podsistem edukacije instruiranjem. Matematičari iz jedne škole instruiraju đake iz druge škole! Teret odgovornosti se prebacuje sa jednih na druge. Profesori su rijetko samokritični, đaci, između čekića i nakovnja, usavršavaju tehnike inteligentnog preživljavanja od informacija do informacija. Roditelji, raspeti obavezama i sapeti emocijama, sa malo energije za svestran angažman povjerenja i razumijevanja za probleme i nastavnika i đaka, najčešće igraju dvostruku igru.
Predmet Likovna kultura ima poziciju insajdera na rezervnoj klupi. Potcijenjen (ne od strane đaka), diskriminiran norma-časom i sveden na jednu školsku godinu, bez mogućnosti da bude biran kao izborni predmet. Vannastavne aktivnosti, također, ne ulaze u normirani rad, mada iziskuju više angažmana, posvećenosti i kreativnosti od rutinirano izvođene nastave. Tretiraju se, nekom pervertiranom logikom, manje edukativnim. Ali, sa klupe, stanje na terenu se može sagledati bolje. Sva od iskustva, na pragu pitanja i mogućih odgovora, bez konačnih rješenja, umjetnost nudi onu vrstu sinteze što se kratko zadržava u znanju, utičući u kontemplaciju... Stanje-zbivanje koje samo sebe svjedoći, osvajanje prostora slobode toliko nužne za cjelokupnu humanizaciju individue i života a samim tim i škole. Ako učinim dovoljno (2), učenik trebada zadatak uradi dobro (3) da zbir bude odličan (5). Ovo ne treba shvatiti bukvalno. Samo ilustrira zajednički rad sa istim ciljem!
Koliko plan i program prate zahtjeve vremena s obzirom na intenzivne promjene koncepta znanja?
Škola dijeli sudbinu društva. A ono je jednom nogom još uvijek arhaično, sakralno, mitomansko, svezano za krvno-rodovsko-plemenske odnose: tlo/zemlja, nacija, jezik, rodoljublje + domoljublje = patriotizam. Duboke podjele, duboke rane! Pred političko, pred moderno, neiživljeno, a ostrašćeno, uhvaćeno u živo blato atavizama, koprca se i upinje da starim jezičkim formama premreži vrijeme satelita i ciklotrona; mrtve tradicije žive uvlače u prastari spor kolektivnih identiteta i zabluda. Da je historija/histerija bilo koga ičem naučila, ne bi se ponavljala! A ponavlja se upravo stoga što ovaj svijet novorođenoj djeci navlači krvave pelene. Onom drugom nogom, čovjek bi iskoračio u vlastitu budućnost, ali mu nedostaje iskrenosti i hrabrosti, makar mu znanje ne manjkalo. Zato mladi odlaze. Statistika kaže 10.000 radno sposobnih svake godine.
Moderne tehnologije omogućuju lakši pristup informacijama. Jesu li istovremeno uticale na opadanje učeničke kreativnosti ili su je potaknule?
Tehnologije su sredstva dostupna ili nedostupna, jeftinija ili skuplja. IT danas pokrivaju prostor od kolijevke pa do groba. Iz pozicije đaka, komparativne prednosti su višestruke. Samostalno birani sadržaj kao i vrijeme trajanja, u ambijentu koji je, očekivano, udobniji od škole; sa sadržaja na sadržaj prelazi se bez nadzora, bez pitanja/odgovora i ocjenjivanja. Svijet igrica i trenažera. Umreženi, selektivno biraju sagovornike. Može li škola ovome parirati? Znamo li sve negativne efekte virtualizacije svijeta? Selektivnost je opasna poput slatkiša koji pojedu zube i pokvare stomak. Kroz fazu djelimične ovisnosti prolaze svi. Potpuno ovisni ostaju oni koji nisu razvili interes za drugi način usvajanja sadržaja. Tu školski sadržaji, sa praktičnim aspektima socijalizacije i rada, treba da budu usklađeni sa novim mogućnostima i modeluju efikasne metode koje vode ka uravnoteženom psihofizičkom razvoju.
Ti si strastveni čitalac. Koje knjige najčešće preporučuješ učenicima?
Najprije Rječnik stranih riječi (Vujaklija ili Klaić), zatim sve od Ericha Fromma, Zen priče, spomenutu Knjigu o čaju, Slobodnu djecu Samerhila A. S. Nila, Zlatnu granu sir Jamesa G. Frazera, Historiju seksualnosti i Znanje i moć Michela Foucaulta, Sebični gen Richarda Dawkinsa, Ribari ljudskih duša Đure Šunjšića i mnoge druge, da shvate da ih tek čekaju čitave biblioteke. I, neće im biti dosadno!
Znači da vjeruješ u moć riječi jednako kao i u moć slike. Koliko su ti različiti mediji međusobno komplementarni?
Ut picture poesis. Ali i acta non verba.
Ustanovili smo da se ne baviš samo crtanjem. Sviraš gitaru i pišeš. Smatraš vrlo važnim i odnos s prirodom. Gotovo da nema discipline koja te ne zanima?
Čovjek je višedimenzionalno i omnipotentno biće. Nisu samo umjetnosti u pitanju. Kompleksan odnos prema prirodi ključan je. Odveć smo opčinjeni mrtvim stvarima i posjedovanjem. Osjećanja je nemoguće posjedovati. Ne uvlači srce u tokove misli, kaže Huang Po. Možda bi više trebali odgajati hrabrost i sposobnost usred sređivanja i suosjećanja, sposobnost davanja i dijeljenja. Kada svi daju onda i svi dobijaju!
Neka te ni hladnoća ni glad, ni bol ni strah, ni oštri zubi opasnosti, ni čeljust same smrti ne spriječe da izvršiš (to) dobro djelo, kazao je stari poglavica izviđaču koji se usred zime spremao u potragu za bizonima da bi olakšao patnje izgladnjelih saplemenika. (Iz knjige Duh Indijanaca, Charles Eastman Ohiyesa).
A evo i jedan mali poetski ogled:
u vremenu smutnje
vjetre
posudi mi glas olujni
sunce
da bratimi ga vatrom
zemljo
magnetičnih (s)polova bremenom znanja
vodo
u krvotoku čista
pomozi
(kad zakazaše bozi)
nek bude riječ moja
volja moja
i
ljubav
od mača
jača.
Pročitajte i Jeste li ostali bez teksta.
