Čestitka počinje sa Svim pripadnicama ljepšeg spola čestitamo 8. mart. Da li Ministarstvo zaista učenicima i učenicama za čije je obrazovanje nadležno želi poručiti da su žene ljepši spol? Ako ćemo spolove dijeliti po pridjevima (što je samo po sebi neprihvatljivo, jer je spol biološka, a rod društvena odrednica), da li onda ta podjela mora biti primjer seksističkog stereotipa? Da li Ministarstvo učenicama želi poručiti da će nezavisno od njihovih uspjeha u školi, na fakultetu, na poslu; nezavisno od toga koliko se ostvare kao osobe, njihova ljepota biti ono po čemu će u društvu biti percipirane? Rečenica se nastavlja sa željom Ministarstva da pripadnicama ljepšeg spola ovaj dan protekne u lijepom raspoloženju i da ga podijele sa svojim najdražima, uz pažnju, ljubav i poštovanje koje one zaslužuju. Očekivati od žena da budemo raspoložene na 8. mart, jer je, eto naš dan je samo još jedan patrijarhalni zahtjev kojem moramo udovoljiti, isključivo zato što smo žene. Takav stav pretpostavlja da je žensko raspoloženje nevezano za stvari poput osnovne egzistencije, zaposlenja, školovanja, zdravstva, porodičnih odnosa, već da je isključivo vezano za ljubav i pažnju kojom nas se obasipa, te pretpostavlja da je ruža uz čestitku sasvim dovoljna da nezadovoljstvo žena zbog strukturalne opresije unutar koje živimo pretvori u osmijeh. Naše nezadovoljstvo nije stvarno, ono je u našim glavama, i na 8. mart treba da se maksimalno potrudimo da to nezadovoljstvo potisnemo. Na ženama je da omoguće da 8. mart bude praznik u kom svi mogu da slave žene, ali ne stvarne žene, ne one žene koje su neraspoložene, koje su bolesne, koje su nemoćne, koje su ljute ili frustrirane, koje su borbene, koje su tužne, već samo one žene koje su lijepe, nasmijane i vesele. 8. mart, onda, za Ministarstvo obrazovanja, nije dan stvarnih žena, već dan patrijarhalnog ideala žene, i Ministarstvo ima 13 godina obrazovnog sistema da djevojčice pretvori upravo u taj ideal.
Ministarstvo u sljedećem paragrafu prepoznaje da 8. mart ipak nije dan kada se ženama treba poklanjati samo pažnja, već treba slaviti naša ekonomska, društvena i politička dostignuća. Kako se slave dostignuća žena? Da li se trebaju slaviti? Možda je, umjesto toga, kostruktivnije propitivanje – da li su socio-ekonomski uslovi koji su ženama onemogućavali da ostvare iste uspjehe kao i muškarci još uvijek tu, da li smo ih dekonstruisale, da li vodimo stare bitke, ili nove ratove? 8. mart ne treba biti samo dan slavlja, već dan prepoznavanja onoga što su borkinje za ravnopravnost uradile do sada, dan kada prepoznamo ogromne žrtve zahvaljujući kojima imamo prava, i dan kada se suočimo sa činjenicom da borba nije ni približno gotova. 8. mart koji slavi pobjede, a da ne prepozna gubitke nije konstruktivan, nije političan, i gubi svoj potencijal.
Ministarstvo nastavlja: Ovaj dan obilježava se u znak sjećanja na borbu za ženska prava, te konstatuje kako borba za ravnopravnost i vlastito dostojanstvo još nije završena. Međutim, 8. mart nije samo praznik borbe za ženska prava, 8. mart je uspostavljen kao praznik borbe za prava radnica, te samim tim ima socijalističku historiju. Na Drugoj socijalističkoj konferenciji u Copenhagenu 1910. godine (nakon koje je na prijedlog Clare Zetkin 8. mart određen kao Međunarodni dan žena) vodila se rasprava da li radnice treba da se za svoja prava bore sa sufražetkinjama, koje su većinom bile buržujke i koje su se fokusirale na pravo glasa, ili treba da se bore sa radnicima, čija je borba do tada uglavnom isključivala žene. Odlučeno je da borba mora biti klasna, jer bez ekonomske i klasne pravde žene nikada ne mogu biti istinski emancipirane. Predstavljanje 8. marta kao praznika odvojenog od radničkog pokreta i od borbe za pravednije uslove rada je oblik historijskog revizionizma. Nepoznavanje historije ovog praznika dovodi do izjava poput one koju je predsjednik SPUS-a juče objavio na svom (javnom) fejsbuk profilu: Svim majkama koje rade fizičke poslove, smjene od 12h, koje rade i vikende, bez prava na godišnji odmor, ni bolovanje, a sve za 500KM - izvinjavam se u ime onih koji su im to "omogućili" i nametnuli. Predsjednik SPUS-a, sa svojom historijom homofobnih i seksističkih izjava, netrpeljivosti prema činjenicama i fundamentalnim nepoznavanjem historije je proizvod obrazovnog sistema iza kojeg stoji Ministarstvo obrazovanja.
Posao ministarstva nije da savjetuje građane da ženama na 8. mart daju pažnju, posao ministarstva je da napravi nastavne planove i programe koji su rodno odgovorni, koji nisu ispunjeni stereotipima od kojih se i samo ministarstvo očito ne može odvojiti, koji nisu puni historijskog revizionizma, koji uključuju naučna i intelektualna dostignuća zadnjih 50 godina, koji su suvremeni, relevantni, i etični. Posao ministarstva je da osigura nastavni kadar koji ovakvu vrstu programa može da predaje učenicama i učenicima. Posao ministarstva nije da jednom godišnje priča o borbi za ravnopravnost, već da obrazovanje pretvori u glavni alat te borbe.
Čestitka se završava zahvalom ženama što su obogatili naše živote i svijet u kojem živimo. Problem nije samo gramatički netačan oblik glagola, već i sam koncept da su žene obogatile muške živote i muški svijet. Nismo, i ne postojimo zato! Imamo svoje živote, bogate i komplikovane, ispunjene, haotične, svakodnevne i neobične. Mi već stoljećima ne obogaćujemo muški svijet, već se borimo da izgradimo novi, bolji, zajednički! Mi nismo ljepši spol, mi smo sila! I učenice treba da imaju nastavnice i programe koji ih mogu naučiti historiji naše snage i borbe, koji ih mogu naučiti da su one mnogo, mnogo više, no samo lijepe.
