- Divno je bilo proći evaluaciju s njim, nevjerovatno je šta sve može već u ovoj dobi!
- Dakle, nema poremećaj pažnje?
- Ne, naprotiv, divno je raditi s njim! Znate, njemu je jednostavno – dosadno. To što njegovi vršnjaci rade za njega je već davno prevaziđeno, nema strpljenja opet prolaziti ono što već zna, njemu treba sadržaj u skladu s njegovim sposobnostima.
- Kako to onda uklopiti sa školom?
Njeno lice se promijenilo. Iako našu psihologicu odlikuje vedar duh i stalni optimizam, u tom trenutku nije mogla sakriti zabrinutost i manjak nade.
- Pa... Vi svakako radite kod kuće s njima. A možete vidjeti s Ministarstvom obrazovanja da li ima neke posebne programe za nadarenu djecu. Ili vidjeti s vašom školom šta nudi.
Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo (a bojim se i druga istorodna ministarstva) nema posebne programe za nadarenu djecu i naša škola ništa ne nudi – to je bio zaključak nakon tri sedmice telefonskih poziva i razgovora s onima koji su bili voljni da razgovaraju. Svi moji sagovornici uglavnom su bili srdačni, zainteresovani i susretljivi, ali većini njih to je bio prvi put da je neko uopće pitao šta školski sistem nudi za ovu kategoriju učenica i učenika.
Mnogi bi roditelji sigurno bili presretni da im neko kaže da im je dijete nadareno. Imati dijete koje je pametnije od druge djece – pa zar to nije nešto što bi svako poželio? Međutim, kao neko ko godinama radi u obrazovanju i ko je također kroz život prošao kao nadareno dijete (odnosno nadarena osoba), iz profesionalnog i vlastitog iskustva znam da je nadarenost u školskom ambijentu često veliki teret i izazov.
Nadarenost može da se javi u različitim oblicima – neka djeca imaju nevjerovatno pamćenje, druga imaju vrlo napredno likovno ili muzičko izražavanje, treća imaju zadivljujući osjećaj za jezike, četvrta imaju visok nivo apstraktnog razmišljanja, peta imaju zapanjujuće matematičko rezonovanje. Dakle, nadarena djeca nisu prosto pametna i bistra, to su djeca koja su u stanju razmišljati i usvajati znanje i vještine na potpuno drugom nivou od svojih vršnjaka (a ponekad i odraslih), u domenu svoje nadarenosti. Stepen nadarenosti varira, tako da su neka djeca po svojim sposobnostima u određenom domenu svega par godina ispred vršnjaka, dok su druga već na nivoima primjerenijim odraslima. Također, nadarenost može biti izražena u samo jednom domenu ili u više njih.
Zbog čega bi onda nadarenost mogla biti teret i izazov? U nastavku su samo neki razlozi zbog kojih školski ambijent može biti težak za nadarenog učenika.
Škola postaje dosadna
Ukoliko učenik brzo i s lakoćom usvaja gradivo, često će se u školi dosađivati jer dobar dio novog gradiva već zna ili razumije, a prinuđen je i da troši vrijeme na časove ponavljanja i utvrđivanja. Drugim riječima, škola takvom djetetu ne nudi ništa novo i izazovno. Nadarena djeca često trebaju veću intelektualnu stimulaciju kako bi se uključila u nastavni proces; u suprotnom, ometaju nastavu, odbijaju da rade školske zadatke (jer ih smatraju banalnim), na času se okupiraju drugim stvarima ili jednostavno imaju otpor prema školi. U najboljem slučaju, to su djeca koja vrlo brzo proniknu u sistem vrednovanja znanja i identificiraju minimum koji trebaju dati kako bi kroz školovanje prošli kao dobri učenici, a nikad ne istraže svoje istinske mogućnosti i ne steknu radne navike. Ukratko, zbog dosade nadareno dijete ima dobru šansu da postane ili problem ili prosjek.
Učenice preuzimaju pomagačke uloge
Ukoliko je natprosječan potencijal kod učenica uočen i ispoljen u okviru nekog od školskih predmeta, jedan od načina na koji se afirmišu jeste da im se povjeri pomagačka uloga. Upare se sa đakom koji teško savladava gradivo ili se postavljaju kao voditeljice grupe na nekom zajedničkom projektu. Koliko god mentorski i liderski rad može biti koristan s aspekta razvoja ličnih i društvenih kompetencija, i koliko god je taj rad od pomoći drugim đacima u razredu, to ne mijenja činjenicu da nadarena učenica ne dobiva priliku za adekvatan razvoj svojih potencijala u tom polju. Kao što dijete koje ima nevjerovatan talent za košarku ne bismo gurali naprijed tako što bismo mu povjerili da vršnjake podučava vođenju lopte, nego bismo ga usmjeravali na najbolje košarkaške klubove, tako se sposobnosti djece koja su nadarena u intelektualnom ili umjetničkom smislu ne unapređuju radeći na onome što je već savladano, nego izlaganjem izazovima i radom s drugom djecom sličnih sposobnosti.
Učenici skrivaju sposobnosti radi uklapanja
Još uvijek mi je u sjećanju učenik koji je dodatnu nastavu iz matematike pohađao kriomice, govoreći prijateljima da pohađa dopunsku nastavu. Na testovima iz matematike uvijek bi uradio onoliko koliko je dovoljno za trojku ili četvorku, dok je na našim časovima za napredne učenike rješavao probleme koji su i po četiri razreda ispred njegovog uzrasta. Nadareno dijete često postane svjesno svoje različitosti prilično rano. Čak i kada ima poteškoća da tu razliku imenuje ili identifikuje, javlja se dubok osjećaj nepripadnosti među vršnjacima. U želji da se što bolje uklopi, da bude prihvaćen, nadareni đak često maskira svoje sposobnosti kako ne bi odudarao od druge djece u razredu. Ovo podrazumijeva namjerno ostvarivanje prosječnih (ponekad i ispodprosječnih) rezultata u školi zarad očuvanja neutralnog statusa unutar kruga prijatelja. Na slici ispod vide se dva rada jednog nadarenog predškolarca – prvi rad nastao je u vrtiću, a drugi taj isti dan kod kuće. Na pitanje zašto je na prvom crtežu nacrtani lik toliko drugačiji odgovor je bio: Zato što tako crtaju svi moji prijatelji.
Nadarenost je stigmatizirana
Jednom prilikom predložila sam evaluaciju i bolju podršku učeniku koji je očigledno bio miljama ispred svojih drugova u razredu, što je dočekano rečenicom: Svako dijete je nadareno na svoj način! Ili, između redova, nadarena djeca nisu ni posebna ni bitna, i ne treba im posvećivati naročitu pažnju. Dok u svijetu i regionu postoje brojna udruženja za podršku nadarenoj djeci, pa čak i roditeljima te djece, na bosanskohercegovačkom tlu ne postoji kultura koja bi dozvolila nešto takvo. Čak i za pristup Mensi u našoj zemlji potrebno je imati preko 17 godina. Ključni razlog ovakvog stanja jeste mentalitet koji neblagonaklono gleda prema svima onima koji se ističu na bilo koji način. Sama riječ nadareno ili natprosječno dijete često kod ljudi stvara nelagodu i s punim pravom se može reći da je nadarenost tabu u našem društvu. Nažalost, otvoren govor roditelja o nadarenosti svog djeteta smatra se krajnje neukusnim ili hvalisavim. Ovo čini umrežavanje s porodicama u sličnoj situaciji gotovo nemogućim. Također, dešava se da čak i dobronamjerni prosvjetni radnici ne žele da afirmišu nadarenost jer smatraju da se time jedno dijete ističe kao pametnije, a da žalost bude veća – pametnije se poistovjećuje sa bolje, te se tom linijom razmišljanja dolazi do zaključka da je neprofesionalno s nastavničke strane da se nadareno dijete izdvaja kao bolje, jer se žele kloniti favoritizma među učenicima i učenicama. Dakle, ignorišući nadarenost kao nešto što zahtijeva dodatnu pažnju na štetu jednog djeteta ostvaruje se prividna korist cijelog razreda. I tako nadarena djeca jednog društva postanu nevidljiva uprkos tome što se time direktno radi protiv njihovog najboljeg interesa.
Je li sve tako crno ili ipak imamo uspješne nadarene djece? Zasigurno imamo, ali većinom uprkos okolnostima, a ne zahvaljujući njima. Ukoliko je neki učenik blagoslovljen dobrim i pronicljivim nastavnicima, ishodi takve situacije budu znatno povoljniji po njega. Također, uspješne priče nadarene djece u bh. kontekstu često su vezane za učenice i učenike koji znaju prilagoditi svoje ponašanje tako da ono odgovara onome što je društveno poželjno, po pravilima i milo nastavnicima. Oni nadareni đaci koji su temperamentni, pomalo ekscentrični ili društveno neprilagođeni imaju manje šanse da završe kao uspješne priče, barem u kontekstu školstva. Stvaranje sistemske podrške i uvođenje dobrih školskih praksi za ovu kategoriju djece neophodno je ukoliko želimo da njihovi darovi ne propadaju uprazno. Ali, za početak, barem da naglas kažemo da nadarena djeca postoje i da zaslužuju više od onoga što im dajemo.
