Na časovima fizike, biologije i hemije, i u osnovnim i u srednjim školama, često govorimo o pojavama koje su bitne – da ih učenici i učenice neposredno dožive i upoznaju, ali su nevidljive golim okom. Tada je od ključnog značaja upotrijebiti mikroskop, ali u našim školama, a i u regiji, to se rijetko dešava. Glavni razlog je nedovoljan broj mikroskopa, pretrpan i preopširan program koji ne ostavlja dovoljno vremena za kvalitetno posvećivanje nastavnim metodama poput mikroskopiranja. Uz to, problem je i nedostatak mikropreparata i prostora.
U jednom trenutku nastavničke slabosti kupila sam mikroskop vlastitim novcem – mali, obični, kakvog u svijetu djeci kupuju za blagdane kao igračku. Koštao je, s poštarinom, 23,83 dolara i došao nekoliko sedmica nakon što sam ga naručila. Sve je imao: uzorak biljnih vlakana, pincetu, dvije kutijice za prikupljanje uzoraka, stakalce... Uvećava od 100 do 1.200 puta.
Od trenutka kada je stigao na moju adresu bukvalno sam brojala dane do trenutka kada ću ga pokazati svojim đacima na času mikroskopiranja.
Željela sam na časovima na kojima učimo strukturu materije, u drugom razredu, i optičke instrumente, u trećem, pokušati unaprijediti nastavni proces korištenjem ovog vizuelnog sredstva, te postaviti temelje novoj kulturi učenja zasnovanoj na svijesti o važnosti stalnog učenja, tokom cijelog života, pa i kroz igru. Moj cilj bio je da učenici nauče osnovne dijelove mikroskopa, fiziku prelamanja svjetlosti, da upoznaju osnovne metode mikroskopije i spoznaju ljepotu svijeta nevidljivog golim okom. Željela sam probuditi radoznalost za nove metode, medije i tehnologije. Željela sam svojim učenicama osigurati barem približne uslove za učenje kakve imaju njihovi vršnjaci u Evropi i svijetu.
Pripremila sam mikroskopiranje vlasi kose, komadića vune, zrnaca šećera i soli, ali i fotografije kakve rade profesionalni fotografi/biolozi u takmičenju Nikon Small Photo. Izradila sam plastificirane fotografije uvećanih uzoraka kože morskog krastavca, oko pčele medarice prekriveno peludom maslačka, spore mahovine, živce i krvne žile na koži mišjeg uha, larvu crva kikirikija staru tri dana, žaoku pčele, vaskularne snopove papirusa...
I lijepo smo se zabavljali. Moji đaci su na ovim fotografijama vidjeli poznate paterne poput sidra, lista kupusa, lobanjice... Razlog za njihove zaključke je jednostavan: kada čovjek vidi dvosmislene ili kontradiktorne vizuelne informacije, mozak odmah pokušava formirati sliku poznate i smislene forme.
A onda je na red došlo korištenje mog malog mikroskopa. To je kod mene bilo popraćeno naletom velike radosti, pa sam na tabli nacrtala oko, opisala kako se ono ponaša kao optički instrument i nabrojala elemente mikroskopa, te predložila svojim učenicima da sami pogledaju kako izgleda zrno soli uvećano 1.200 puta.
No, dobih tajac!!!
Moja očekivanja da će se stvoriti gužva oko mikroskopa, da će ih zanimati kako izgleda nešto uvećano barem 1.000 puta – pala su u vodu.
Možete li vi mikroskop donositi nama da mi ne izlazimo do vas?, pitali su skoro svi.
Bila sam zaista razočarana – ne da ih ne zanima, nego im je mrsko.
Pa, djeco, ovo je bukvalno igračka, ne trebate se plašiti, pomoći ću vam, rekla sam u nevjerici.
Samo jedna djevojka se odvažila doći do katedre gdje je stajao mali mikroskop.
Ona ne zna rukovati njime, malo joj je neprijatno, ali se oduprla pritisku okoline i sramežljivosti.
Nakon nje, došlo je još nekoliko učenika. Napravili su i jednu fotografiju kroz mikroskop, ali reakcije su bile blijede, nalik na iznenađenje i ništa više. Nešto je nedostajalo!
Možda poticaj za njihove standarde svijeta koji se ogledaju u pametnim telefonima, Instagramu?
Pokušavam da ih zainteresujem pričom o kompletu leća koje se postave na kameru pametnog telefona i pretvore ga u pravi prenosni mikroskop. Opisujem da tako mogu vidjeti ćelijske detalje, pa i bakterije, a postoje tri boje, u zavisnosti od toga šta žele posmatrati: crvena, siva i crna, koje nude uvećanja i više od 1.000 puta i mogućnost pregleda detalja manjih od jednog mikrona ili jednog hiljaditog dijela milimetra (1/1000 mm). Jedino pitanje koje sam dobila bilo je koliko to košta i šta će im to.
Ne mogu reći da me ovo iskustvo nije naljutilo. I obeshrabrilo. I demotivisalo.
Nije do njih, nije ni do mene, jednostavno ih nije zanimalo. Ni mikroskop. Ni sočiva. Ni svjetlost. Ni skriveni svijet. Iz ovog shvatih da su apatični i nezainteresovani. Jednostavno ih nije briga kako izgleda svijet skriven za naša čula vida. Shvatim da se školstvo nalazi na litici, tačnije na rubu litice o kojem bismo svi trebali mnogo više razmišljati i tražiti uzrok i način da je premostimo.
Da li je oduvijek ovako?
Gallupovo istraživanje, provedeno 2004. godine putem internetske metodologije i mrežnog istraživačkog panela, koje je uključivalo 785 mladih u dobi od 13 do 17 godina, pokazalo je da je 50% ispitanika na listi ponuđenih pridjeva kao odgovor na pitanje kako se osjećaju u školi reklo da im je dosadno, 42% da su umorni, 28% da su pod pritiskom, a samo 2% je reklo da im nikada nije bilo dosadno.
Koje su posljedice dosade u školi? Studija iz 2014. godine, koja je tokom akademske godine pratila 424 studenta na Univerzitetu u Minhenu, otkrila je da je dosada uzrok nižih rezultata na testovima (Jason, 2017). Motivacija učenika se smanjuje i može se javiti osjećaj bespomoćnosti, što s povećanom dosadom može uzrokovati dugotrajan stres, a to je opet novi začarani krug razloga zbog kojih se djeci ne da učiti ili gledanje kroz mikroskop doživjeti poticajno.
Možda bi i kod nas za djecu od 13 do 17 godina trebalo provesti slične online ankete sa ponuđenim odgovorima, ali nisam sigurna da bismo se mi, entuzijasti, ikada pomirili sa eventualnim rezultatima da je većini djece općenito, ma šta mi radili na času i kako, dosadno u školi.
Iz revolta i rezignacije svoj mikroskop poštom sam poslala u Osnovnu školu za obrazovanje i vaspitanje djece i omladine sa smetnjama u razvoju Smeh i suza u Aleksincu. Oni su mi oduševljeni i sretni poslali slike na kojima vidim da uživaju koristeći to malo tehnološko čudo. Ironično, ali vrijedno razmišljanja.
A ja... Ja idem dalje, moja misija je da djeci dočaram ljepotu nauke jer vjerujem da će nekad razumjeti zašto sam bila tako uporna... Možda kada kičmu ostave služeći u njemačkim staračkim domovima i kada penziju budu trošili na liječenje kičme i živaca.
