Ovaj tekst započinjem s filmskim upozorenjem: Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je slučajna.
Šta da uradi jedna prosječna nastavnica kada joj, ničim izazvano, od kolege stigne poruka: Kad ćeš me pozvati da se malo bliže družimo ;).
Prva reakcija je zaprepaštenost, a potom nevjerica. Zatim misao da je kolega vjerovatno pogriješio broj želeći obradovati suprugu iznenada probuđenom nježnošću.
Kada uslijedi ponovljena poruka, s manje strpljivim smiješkom, tada vrag poslovično odnosi šalu. Nastavnica počinje propitivati svoje postupke. Nije do kolege, ugledan je to član kolektiva. Vjerovatno je ona nešto skrivila, dala povoda pogrešno protumačenom gestom. Žena prihvata krivicu sa svim pratećim mehanizmima. Počinje se skrivati po školskim hodnicima, proviruje prije negoli uđe u zbornicu, trudi se da uvijek pored sebe ima drugu kolegicu dok se kreće školskim prostorijama...
Kolega šutnju tumači kao odobravanje i njegov predatorski instinkt nastavlja svoju radinost. Pod krinkom ekstrovertirane kolegijalnosti, lovac presreće nastavnicu u hodniku, hvata je za nadlakticu, pokušava ležerno prebaciti ruku preko njenog ramena, s pratećim osmijehom i nonšalantnim upitom: Zašto mi ne odgovoriš na poruku?
Kolegica iz ovog filma skuplja snagu da predatoru odgovori: Nisam zainteresovana za ovakvu vrstu komunikacije! i razložno očekuje da je cijeloj priči došao kraj. I kolega se instinktivno povlači, ali samo da bi rekuperisao svoje napore i s novim elanom nasrnuo na tvrd orah.
Počeo je opet nuditi sebe u novim kreativnim varijantama: Kad ćeš me provozati u svom autu? Mogli bismo negdje otići sami da poslušamo tvoju play listu i tome slično.
Tokom neobaveznih zborničkih razgovora ispostaviće se da školski Don Juan igra sličnu simultanku s nekoliko drugih kolegica. Nije život jedna žena, što si, glavo, zamišljena?!
Na logično pitanje je li ijedna od uznemiravanih nastavnica prijavila prekršaj ide sasvim predvidljiv odgovor – nije. Kultura ovakvog ponašanja tradicionalno je ukorijenjena u našim društvima, a tanka granica što dijeli udvaranje od seksualnog uznemiravanja očigledno nije dovoljno markirana. Rezultat toga je šutnja i ignorisanje problema od kojeg se očekuje da volšebno nestane baš kao što je i nastao.
Dotični nije promijenio ponašanje, žene su ostavljene da, svaka na svoj način, pronađu izlaz iz labirinta poljuljanog samopouzdanja. A šta je sa upravom škole?
I najmanja govorkanja među nastavnicima pronađu put do ušiju direktora. Takva nam gradnja. Da li je do uprave neformalnim kanalima došla kuloarska priča o ponašanju ovog kolege? Vjerujem da jeste, dođu i sve ostale priče, pa je tako i ova. Činjenica da nema formalne pritužbe očigledno upravu škole lišava svake odgovornosti. Stoga uprava mudro šuti, zabrinuta isključivo za svoju opstojnost. Ovakve stvari sigurno ne idu u prilog njenoj monumentalnosti. Direktor ne osjeća potrebu da neformalno porazgovara s članovima kolektiva i sugeriše neprihvatljive forme ponašanja kakve se mogu desiti u nekim hipotetičkim sredinama. Poput noja, svi zabijaju glavu u pijesak ignorišući probleme u mraku vlastite nekompetentnosti.
U drugoj školi, ima tome petnaestak godina, jedan kolega usudio se otići korak dalje – prilikom mimoilaženja na vratima zbornice pljesnuo je kolegicu po stražnjici, onako spontano, kafanski, baš kao da je u nekoj predratnoj mehani na čijem zidu stoji natpis Zabranjeno dirati konobaricu masnim rukama! To je bilo prije #MeToo pokreta, pa valjda nije znao da takve stvari nisu društveno prihvatljive. S druge strane, preneražena nastavnica ostala je bez teksta – ovakvo nešto bilo je van svake pameti. Ogavnom činu seksualnog uznemiravanja svjedočile su mnoge kolege. Većini se to činilo beskrajno duhovitim. Je li ljubitelj ženskih zadnjica odgovarao za neprimjerenu gestu, predstavlja retoričko pitanje. Naravno da nije! Stranka ga je, umjesto toga, postavila na mjesto direktora javne ustanove.
Uprava je taj događaj godinama prepričavala kao urnebesno zabavnu stvar: Udario je po guzi, a ona se još petnaest minuta nakon toga zadržala u harmonijskom gibanju! Sumnjam da će kolegica koja je bila predmet fizikalnog opita iz kinetike ikada izbrisati iz svog pamćenja mentalne slike vezane za ovaj događaj na radnom mjestu.
Dogodio se 2005. godine, kada su naše ideje o prihvatljivim formama ponašanja na radnom mjestu bile još uvijek fluidne, pa bi se očekivalo da smo u proteklih šesnaest godina ponešto naučili o seksualnom uznemiravanju i poslali jasne poruke o nultoj toleranciji za ponašanja ovakve vrste. No, to su puste želje i pustiji snovi...
Vrijeme sadašnje. Godina 2021. Jednoj školi pridružio se novi kolega, istina, za vrijeme online nastave, mimo konkursa i bez potrebnih kvalifikacija. Pandemija je, nećemo gledati poklonu u oči, zar ne?! Treba vjerovati direktorovoj diskreciji da kvalitetan jaran predstavlja još kvalitetnijeg kolegu.
Vrlo brzo nakon povratka u učionice kolegice se počinju susretati s njim i za mnoge ti susreti nisu bili prijatni. Jednoj je izjavio ljubav do smrti, drugu je želio držati u svom uredu da na njoj može povazdan odmarati oči, od sljedeće je tražio da skine masku da bi mogao upariti prelijepe oči s čežnjom ispunjenim usnama. Konstatovao je da je pravo slatka i da će joj on srediti stalno zaposlenje aludirajući valjda na dobre veze s direktorom škole. Zaneseni ljubavnik i tanahni lirik narednoj kolegici iskazao je želju rafinisanja genetskog materijala kroz zajedničko pravljenje djece. Udatoj kolegici zamjerio je na nepromišljenosti pri odluci o udaji jer on baš traži takvu ženu, te insistira da mu u zamjenu ponudi sebi sličnu rodicu. Ovaj filmski lik ima visoke estetske kriterije i ne pristaje na manje. Navodim registar znanih izjava i događaja, sigurna da neizgovorenih iskustava obično ne manjka u školskom kolektivu s velikim brojem nastavnica.
I onda se desilo čudo: jedna od uznemiravanih kolegica učinila je potpuno neočekivanu stvar i pismeno obavijestila upravu škole o seksualnom uznemiravanju. Uprava nije pokrenula administrativnu proceduru, očekujući da će vrijeme izliječiti sve rane, a problemi se riješiti sami od sebe. Budući da je nastavnica insistirala na statusu svoje prijave, direktor je zatražio pismeno očitovanje druge strane jer zdušno podržava presumpciju nevinosti, naročito kada su u pitanju jarani. Neshvaćeni romantik je u svojoj izjavi optužio kolegicu da je njena prijava plod vlastite frustracije, te da zbog svoje umišljenosti nije shvatila da je to njegov način relaksacije kolegica. Dakle, čovjek stvara opuštajuću radnu sredinu, šalje dobre vibracije, dame zasipa altruizmom, a mi njemu tako?!
Epilog ove priče imaće predvidljiv kraj – tresla se gora, rodio se miš. Direktor očito ne doživljava transparentnost kao važnu komponentu svoga rada. Kvalitet rada može propitivati samo stranka koja ga je dovela na tu poziciju s koje prepotentno omalovažava pokušaje zaposlenih nastavnika da uvedu barem malo reda u našu tradicionalnu bahatost. Žrtva seksualnog uznemiravanja nema nikakve povratne informacije o njenom slučaju, dok se u međuvremenu i dalje kreće u istom okruženju s optuženim kolegom. Sve je u proceduri, glavna je krilatica koja štiti tranzicijske štetočine sve do momenta pravne zastare otvorenog predmeta. Direktor to dobro zna jer je i sam čedo tranzicije.
Ozbiljnija društva rješavanju ovakvog problema pristupaju na organizovan, sistemski način. Nedavno provedena istraživanja u našem susjedstvu donose frapantne podatke o tome da je više od 71 posto zaposlenih doživjelo spolno uznemiravanje na radnome mjestu. Istraživanje dalje navodi da su najčešći oblici spolnog uznemiravanja, u čak 90 posto slučajeva, neželjene seksualne primjedbe, te sugestivni i uvredljivi komentari ili šale usmjerene prema osobi ili izrečene u njezinoj prisutnosti, zatim slijedi požudno i neprimjereno izravno gledanje u dijelove tijela (64 posto slučajeva). Neželjene dodire, grljenje i ljubljenje doživjelo je 53 posto ispitanika, a neželjene pozive seksualne prirode 40 posto ispitanika. Dva ili više oblika spolnog uznemiravanja i nasilja doživjelo je više od 82 posto ispitanika...
Naše društvo primjenjuje drugačiji pristup, čija je genijalnost potvrđena u borbi protiv pandemije, a koji bi se u najkraćem mogao sažeti u konstataciju o veoma malom broju zaraženih, ne navodeći prateću informaciju o zanemarljivom broju izvršenih testiranja. Problemi se ignorišu, umjesto da se preveniraju. Čekaćemo da nam evropska zajednica da sredstva, pa ćemo onda svojski prionuti na njihovo trošenje u saniranju potpuno devastiranih radnih sredina.
Direktoru škole sigurno neće pasti na pamet jednostavna ideja da svim zaposlenicima pošalje poruku o nedopustivosti seksualnog uznemiravanja ili barem im približi definiciju ovog pojma, ponuđenu u našem zakonu: Seksualno uznemiravanje je svaki neželjeni oblik verbalnog, neverbalnog ili fizičkog ponašanja spolne prirode kojim se želi povrijediti dostojanstvo osobe ili grupe osoba, ili kojim se postiže takav učinak, naročito kad to ponašanje stvara zastrašujuće, neprijateljsko, degradirajuće, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.
Sve dok ne ohrabrimo žene da u većem broju počnu prijavljivati nasilnike, uznemiravanje se neće zaustaviti. Pritisak se mora vršiti i na uprave da donesu pravilnike o seksualnom uznemiravanju na radnom mjestu, kad već ministarstva i druge državne institucije imaju pametnija posla jer tamo nema seksualnog uznemiravanja, ponajviše zbog toga što su zapošljavani uglavnom rođaci.
Prekinimo šutnju i detektujmo predatore! Time ćemo njihovo lovište pretvoriti u skrovište, a naše radne sredine učiniti manje stresnim, da bismo se mogli posvetiti onom zbog čega smo tu.
Kolegici iz priče dajem javnu podršku, da osjeti kako nije sama i napuštena u donkihotovskom naporu – u ustrajavanju da zaštiti elementarna ljudska prava. Paradoksalno ili ne, boreći se za sebe ona se zapravo bori za naše pravo na normalan život i rad.
