Prije nekoliko dana sam srela poznanicu koju dugo nisam vidjela. Kaže mi kako je završila bosanski jezik i književnost, ali da radi u kladionici. Jako me zanimalo kako je dospjela tamo pa smo počele razgovor na tu temu. U kladionici je počela raditi s početka prve godine studija i morala se posebno posvetiti učenju kako bi uhvatila korak sa drugim studentima. Bila je redovna studentica na neprivatnom fakultetu i jedna od prvih koja je diplomirala u roku. Nakon što je dobila diplomu profesorice jezika i književnosti, iako je imala prosjek iznad osam, nije se uspjela zaposliti u svojoj struci te je nastavila raditi jer joj je to bio jedini izvor prihoda. Ona radi u dvije smjene, prva od deset do četiri, druga od četiri do jedanaest, s tim da svakih petnaest dana ima jedan dan slobodan. Kada je studirala uglavnom je radila druge smjene da bi ujutro mogla prisustvovati predavanjima. Katkad bi se dogovorila sa radnom kolegicom da subotu i nedjelju radi cijeli dan, a njena kolegica dva dana radnim danima kako bi što više bila uključena u nastavu. Imala je sreću da je mogla učiti na poslu kada nema gužve i na taj način je počela razbijati stereotipe o djevojkama koje rade u kladionici. Nije se oblačila oskudno nego se ponašala primjerno. Kaže da je najvažnije sve držati na distanci kako ne bi došlo do nekih neugodnosti. Ipak, devedeset posto ljudi koji dolaze u kladionice su muškarci.
Radnice u kladionici su posljednja karika u lancu, što znači da su i prva meta iskaljivanja bijesa sa svih strana. Igrači su uglavnom pasionirani kockari koji za svoj gubitak novca krive radnice. S druge strane, za sve greške radnicama se odbija od plate, a one koje nemaju zaštitu često znaju biti verbalno napadnute te u rijetkim slučajevima i fizički. Napominje da rad u kladionici nije samo da sjedite pred kompjuterom i kucate tikete; tu se radi sa novcem i ljudima i u takvim uslovima morate biti spremni na sve. Pored pojedinih problema sa igračima na poslu, uvijek mora biti oprezna kako je neko ne bi dočekao na putu kući, što je veoma česta pojava u posljednje vrijeme. Ističe i neke dobre strane rada u kladionici. Tamo gdje ona radi dobila je ugovor o stalnom radnom odnosu, osiguranje i doprinosi se redovno uplaćuju, a plata je sve ove godine uvijek stizala na vrijeme. Svoj pult naziva granicom: njena strana je pretrpana knjigama, gramatikama, časopisima i zadaćama, drugu stranu pulta naziva realnost. Često posmatra žene i muškarce koji se nalaze na onoj strani. Oni veći dio svog dana provedu tu i očajnički pokušavaju da povrate izgubljeni novac, iako su svjesni da je to samo još jedan od izgovora. Vidjela je užasne prizore, od majki koje danima ne idu kući, do očeva koji djetetu govore da nemaju novac za neki slatkiš a odmah nakon toga uplate pet bingo tiketa. Znalo se desiti da dođu roditelji sa djecom i dok im djeca ostaju do jedanaest navečer sa njima u kladionici, ovi ne obraćaju pažnju na njih nego kao hipnotisani gledaju u listiće i nadaju se dobitku. Nije jednom vidjela kako djeca tih istih roditelja spavaju na stolici čekajući da ovi vrate što su uložili. Ljudi koji tu dolaze više ne komuniciraju na normalan način, ljubomorni su jedni na druge, na one koji dobiju veliki novac. Psovke i vrijeđanja su nešto što je postalo svakodnevnica, a najgore joj je kada vidi da su svi ti koji dolaze izgubljeni i da im više nema povratka. Naziva ih zombijima i prikuplja hrabrost da izvede jedan eksperiment u kladionici. Igrači ne mogu izvršiti uplatu dok ne odgovore na neko pitanje iz književnosti. Na primjer, da li su čitali Zolin Žerminal?
Zamišlja odgovore. Uglavnom nisu. Jednom je Zola bio dosadan, počeo pa zaspao nakon pet stranica. Druga je rekla kako ne čita tu vrstu knjiga. Draže su joj o vampirima. Neki dan pročitala je trilogiju Moj muškarac, a prije toga da je bila zaluđena sa Pedeset nijansi sive, čak je i film gledala. Većina voli knjige u kojima ima radnje i akcije. Ne voli one u kojima se ništa ne dešava.
Kladionica se u njenoj zanesenosti pretvara u učionicu večernje škole. Kladioničari sjede za stolovima i slušaju predavanje o Zoli, koji je silazio u rudnike da bi što vjernije opisao život rudara, za čija se radnička prava borio. Prikazuje nam bogataše koji uživaju u slastima života, i siromašne porodice od petnaest članova koje dijele jedan hljeb na petnaest dijelova, gdje se djeca ne školuju nego kad navrše deset godina silaze u okna i rade u rudnicima. Zola daje lik Etiena koji diže pobunu protiv malih satnica i izrabljivanja radnika. On postaje vođa ustanka protiv bogate elite, daje nadu siromašnim radnicima i obećaje im bolje sutra. Kao vođa koji ne uspijeva u svojim ciljevima krišom napušta rudare, ostavljajući ih na milost i nemilost poslodavaca. Bivaju im smanjene satnice i njihova bijeda postaje još veća. Žerminal problematizira dolazak kapitalizma, raslojavanje društva, međusobne ljudske odnose. Koliko će ih nakon tog predavanja sutra otići u biblioteku umjesto u kladionicu? Kvota 100:1.05
Jedan kladioničar izjavljuje s ponosom da nikad nije pročitao nijednu knjigu i da ga one samo umaraju. Igrajući bingo možda dobije deset hiljada, čitajući knjige sigurno neće. Ima pedeset godina i završio je gimnaziju. Čitao je lektiru jer je morao. Kocka se jer je zabavno. Izađe u kafić, povezan istim prostorom sa kladionicom, kafa, tiket, i eto. Neko je na facebooku, neko na kvotama.
Pitala sam je zašto još uvijek studira kada nema šanse da dobije posao. Kaže kako je svjesna današnje situacije: nije u stranci, nema jake veze, ali nada se da to neće uvijek biti tako. Smatra da treba raditi na sebi, studira jer želi da se obrazuje, da zna, pa ako i ne bude suđeno da radi u školi naći će način da se bavi književnošću, jer je to ono što želi.
Ali ako joj se posreći da radi kao nastavnica, njeni se časovi, kaže, ne bi svodili na diktiranje odgovora. Pokretala bi smislene sekcije, povezala se sa bibliotekama, radila bi ne onako kako je naučila na fakultetu, jer tamo o poslu nastavnika nije naučila skoro ništa, nego onako kako je shvatila da bi trebalo radeći u kladionici. Za pet godina studiranja književnosti nijednom se nije ozbiljno postavio problem nečitanja, i kako mu kao nastavnica pristupiti. Zatrpaju studente knjigama, teorijama koje nemaju nikakve doticaje sa praksom, dane i dane izgubiš na pisanje bezbroj seminarskih radova koje većina profesora ni ne čita. Upisala je master nadajući se da će se tu povezati književnost i kladionica, kao metafora društva i stvarnosti, a dobila je seminarske, referate, zadaće od kojih ni studenti ni profesori nemaju koristi.
