Diploma – komad papira koji čarobnim djelovanjem svom vlasniku daje određenu kompetenciju. To je uvjerenje sveprisutno u našem društvu, a ako i oko čega postoji koncenzus onda je oko toga da fakultet nikad nije izdao. Ni sam nisam bio daleko od takvih vjerovanja, ili nadanja, „autotješenja“. Međutim, kada sam konačno u jednoj osnovnoj školi dobio priliku da sve naučeno primjenim u praksi shvatio sam da me moje fakultetsko obrazovanje nije pripremilo za sve što me čeka u nastavi... ili za bilo šta. U sljedećim redovima ću da iznesem svoje dojmove i zaključke nakon provedenog jednog polugodišta predavajući Engleski jezik. Također, zatražio sam i mišljenje svojih kolega o njihovom iskustvu u nastavi i koristi koju su imali od metodike učene na fakultetu.
Prve sedmice sam odmah došao do katarzične spoznaje da se razred ne može tretirati kao jedinstvena cjelina. Iako ne zvuči kao revolucionarno otkriće, ali tada sam postao svjestan da razred čine učenici koji su jako često dijametralno različiti jedni od drugih sa različitim željama, talentima, interesima i sa različitim pozadinama iz kojih dolaze, kao da sam tek tada uvidio da je imenica razred apstraktan pojam koji označava skup različitih učenika, a učenici su konkretan pojam. Obzirom na te skupove različitih i šarolikih pojedinaca, drukčije su i atmosfere u njima, tako da je nemoguće koristiti isti pristup i iste metode poučavanja, u dva različita razreda. Na primjer, autoritarni frontalni pristup se smatra zastarjelim i nedovoljno efikasnim, također sa stanovišta odgoja ovaj način ima negativne posljedice, jer ne odgaja individue već prije svega članove kolektiva koji su ovisni o vođi (možda je baš u ovom negdje razlog zašto nam nacionalista nikad ne fali), međutim, nekada se baš ova metoda sama od sebe nametne kao pristupačna i jedina efikasna. Uglavnom težim da izbjegavam ovaj pristup, ali sam primjetio da u odjeljenjima gdje je više učenika koji najčešće nisu skoncentrisani na tematiku lekcije, on sam dođe do izražaja. Stoga je moj prvi nedostatak ili zamjerka Metodici nastave to što studentima koji su već tada, kada slušaju ovaj predmet, na korak do mjesta za katedrom, a ne ukazuje im na različite mehanizme kojima se učenici mogu zainteresovati za čas, uključiti kroz različite vidove interakcije i igre što još može biti indikator i nedostatka kreativnosti i zalaganja predavača jedinog praktičnog predmeta za vrijeme studija. Tako mogu reći da sam prvo polugodište proveo istražujući na inernetu i gledajući različite video snimke na you tube-u o načinima realizacije časa na zanimljiv i produktivan način.
Nastavnik Muzičkog odgoja, Admir Šatara, koji radi u prosvjeti dvije godine kaže da kvalitet i način prenošenja znanja diktira atmosfera razreda, odnosno đaci. Ne može se isti sistem rada koristit u svakom razredu. Svi razredi imaju nešto svoje.
Kolegica koja je završila Razrednu nastavu u Zenici, Elma Repuh, i koja ima godinu radnog iskustva u prosvjeti također podcrtava da je svaki razred drugačiji i da Metodika „ne može pripremiti čovjeka za neke situacije“. Ona glavni problem vidi u tome što je na fakultetu previše teorije, a premalo prakse: „Potrebno više prakse a ne samo jedan čas. Mi, zenički studenti, smo u poređenju s sarajevskim imali više prakse, ali je i to malo. Tek na četvrtoj godini smo počeli ići u škole, a prve tri je samo teorija koju ne znaš primijeniti. Također, forsiraju se neke stvari nepotrebno, poput toga da na Metodici muzičkog sviramo sintisajezer, a škola u kojoj radim i većina drugih uopšte nema nijedan instrument.“ Nastavnik matematike koji je u prosvjeti već sedam godina, kaže da je više naučio od svojih kolega i prijatelja nego na Metodici. Još dodaje da je jako bitan aspekt imati pravilan i prijateljski odnos sa učenicima i pokazati im da i nastavnik i učenik imaju jedan zajednički cilj – lakši i zanimljiviji put do znanja. Dakle, možemo zaključiti da je Metodika previše fokusirana na teoriju, a malo na primjenu te teorije.
Ono što se čini kao najteži zadatak na svakom času a što se konstantno mora mijenjati, prilagođavati i primjenjivati naročito u radu sa nižim razredima osnovne škole je fokusirati učenike na lekcije. U nekim razredima nastavnik je prisiljen potrošiti većinu vremena i energije na uspostavljanje discipline, da bi koliko-toliko stvorio uslove za prenošenje znanja i pažnju učenika skrenuo na ono što je tema časa; nastavnik mora da djeluje u oba smjera istovremeno i donosi odluke koje će održati disciplinu te povećati efikasnost prenošenja znanja na najbolji način. Istraživanja su pokazala da učitelj/nastavnik dnevno donese 1500 odgojnih odluka, što je 4 odluke po minuti. Za takav posao je potrebno razviti određene vještine, međutim, iako joj je to zadatak, metodika sa fakulteta ne pomaže značajno u tome. Na fakultetu, kada se priča o učeniku, govori se prije svega o nekom apstraktnom Učeniku predstavljenim kao tihom, poslušnom, motivisanom za rad i punim pitanja i interesovanja za lekcije. U stvarnosti, većina djece nije takva. Na primjer, hiperaktivno dijete koje ne može da sjedi na svom mjestu, koje konstantno ometa nastavu, prije svega ostale učenike, i koje je neosjetljivo na bilo kakav oblik upozorenja, itekako postoji. Međutim, njega Metodika ignoriše, tako da kada se nađete u takvoj situaciju, to vam je nepoznata teritorija i prepušteni ste svojoj dovitljivosti.
Što se tiče prakse na metodici, ona se sastoji od nekoliko oglednih časova i držanja jednog časa gdje je nemoguće uvježbavati svoje vještine uspostavljanja kontrole nad razredom i njihove koncentrisanosti jer je njihova nastavnica također prisutna u učionici i ona je sama faktor koji utječe na disciplinu te je taj jedini čas koji student održi zapravo čas održan u „specijalnim“ uslovima kojih neće biti kada sam počne predavati. Moja kolegica, koja predaje Engleski jezik, također ističe održavanje pažnje učenika kao problem broj jedan sa kojim se susrela kad je počela raditi: „Naučeno na Metodici mi ne pomaže u komunikaciji s djecom koja mi je najvažnija i ne priprema me na prave izazove poput toga kako ću im prenijeti lekciju tolerišući nemirne đake, a naročito ne kako da u rad razreda uklopim dijete s posebnim potrebama.“ Ona još dodaje da joj je više koristilo iskustvo rada sa djecom i odraslima koje je prethodno stekla nego sama Metodika nastave. Ona još zaključuje da je nastava, živa materija i da fakultet može dati samo okvire za rad.
Treća stvar za koju fakultet ne pripremi studenta nastavničkog smjera jeste vođenje pedagoške dokumentacije. Iako je to sastavni dio obaveza nastavničkog poziva, tokom cijelog fakultetskog školovanja student nema priliku ni da čuje o postojanju nečeg takvog, a kamoli da nauči da pravilno ispuni i tu obavezu. Tu prije svega spada ispunjavanje raznih rubrika u dnevniku, pisanje godišnjih i mjesečnih planova. Zatim, pisanje priprema za čas, vođenje sekcija, te ako ste razrednik - vođenje matičnih knjiga, dnevnika rada te pisanje svjedodžbi. Sve ove aspekte nastavničkog zanimanja sam naučio prije svega zahvaljujući pomoći kolega, ali ipak smatram da je propust fakulteta što se sve ovo ne prođe sistematski u sklopu Metodike. Kolega matematičar, također, smatra da je neozbiljno što se pedagoška dokumentacija ne obrađuje u sklopu Metodike nastave. Učiteljice imaju puno više obaveza oko pedagoške dokumentacije, ali ako je suditi po riječima kolegice Elme, ni kod njih se ne posvećuje dovoljno pažnje ovom segmentu: „Administrativni dio nastave nismo naučili na fakultetu. Niko nam nije objasnio kako se vode sekcije i matične knjige. Zvuči čudno, ali dnevnik nikad nismo uzeli u ruke za svo vrijeme koje smo slušali ovaj predmet.“ Dakle, ni ovaj problem nije ograničen na samo jedan fakultet.
Naučeni smo da pristupamo razredu kao jedinstvenoj cjelini čija je obaveza da nijemo sluša, upija, može da razumije ali i ne mora, a da obavezno sve precizno i tačno izrecituje kada dođu dani u kojima se dnevnik mora ispuniti ocjenama. Taj nas razred nikad neće upitati je li sex bezobrazna riječ. Međutim, na sreću po nas koji u razredu planiramo provesti tridesetak godina života, realnost je drukčija, raznolikija, šarenija. Ja sam još uvijek početnik koji istražuje i eksperimentiše metode kako učenicima olakšati i učiniti dražim i ugodnijim petosatno sjedenje u drvenim klupama i pri tom im pričati gramatiku engleskog jezika; do sada se najboljom pokazalo obećanje da sljedeći čas igramo Hangman-a (Vješala) ako budu aktivni.
Zaključak teksta o nastavi Metodike je da fakulteti ne „izbacuju“ gotov proizvod pretvarajući studenta u kvalitetnog i sposobnog nastavnika, niti je diploma kruna učenju. Obrazovanje stečeno na fakultetu je samo temelj, na kojem se svako mora izgrađivati da se nakon godina demagogije u prostoriji sa zelenom pločom na zidu ne bi osjetio iscrpljen i ništavan kao crtež iz Vješala.
Foto: E. Kurtović
