U ponedjeljak, 16. februara, Avaz je svoje čitaoce počastio specijalnim dodatkom na temu Eksterna matura. Poslovno, iz trgovačke perspektive, to je mudra odluka. Tema se tiče velikog broja ljudi, a zgodno je u takav specijal ubaciti i reklamu na cijeloj stranici.
Iz perspektive roditelja koji su kompjuterski nepismeni, pa im je štampa glavni izvor korisnih informacija, stvar je jednako dobrodošla. Nema veze što su svi materijali već godinu dana besplatno dostupni na stranici ministarstva, ovako na papiru izgledaju puno ozbiljnije. Nema veze što su pomiješani sa daewoo usisivačima, rotirajućim rowenta četkama i kuhalima tefal. Poklonjenom se vodiču ne gleda u reklame.
U čemu je onda problem?
Pa možda u jednoj sitnici, koja pokazuje odnos medija prema obrazovanju. Naime, Avaz bi, da obrazovanju pristupa više novinarski a manje trgovački, postavio pitanje ko uopšte vodi poslove oko eksterne mature, ko je odgovoran za sve što je u protekle dvije godine urađeno naopako, ko je to analizirao i kakve je pouke iz toga izvukao. Tako bi kao glasilo koje bitno utiče na formiranje javnog mnijenja zaštitio interese svojih čitalaca umjesto što im je samo prodao lošu robu. (Koja je, usput, na drugom mjestu besplatna.)
Jer stvari s eksternom maturom ne stoje dobro. Ali malo koga to zabrinjava. Uglavnom su svi mirni, otprilike kao putnici u avionu kojima niko nije rekao da je kokpit prazan.
Eksterna matura je, otkako nema ministra, a tome će još malo pa dvije godine, bespilotna letjelica, sad već i bez goriva, koju pokreće još jedino inercija. Čudno je samo, u ovoj paraboli, zašto stjuardese to ne govore. Jer, možda među putnicima ima i onih koji se razumiju u prinudna slijetanja.
Naime, bilo bi pošteno i odgovorno priznati da je eksterna matura uvedena prebrzo, bez dovoljno pripreme, unutar jednog lošeg plana i programa i bez adekvatne stručne podrške.
Stručni tim od troje ljudi, za maternji jezik i književnost naprimjer, nije dovoljan da osmisli, provede, analizira i korigira svaki novi ciklus. A bez ministra, očito, niko u ministarstvu ne osjeća se pozvanim ni ovlaštenim da po tom pitanju nešto preduzme. Zar je moguće da nikome ne smeta što se predmet zove bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost, a što se u literaturi preporučuju samo metodika, pravopis i gramatika bosanskog? Radi li se tu o previdu, ili o javnom priznanju ministarstva da je bez obzira na multikulti naziv predmeta sadržaj primarno i suštinski bošnjački?
Ako je ministarstvo dalo saglasnost da se njegovi materijali komercijalizuju na ovakav način (ko je to učinio, u odsustvu ministra?), zašto nije iskoristilo priliku da sadržaj ažurira?
Avazovom dodatku može se prigovoriti brzopletost, ali, u poređenju sa uspavanošću ministarstva, ona je sitan grijeh.
