Kako prepoznati i umiriti anksioznost od matematike?
Edutopia
Gina Picha, edukatorica koja istražuje problem anksioznosti kod đaka na nastavi matematike, za magazin Edutopia donosi priču o tome na koji način nastavnici mogu prepoznati simptome anksioznosti kod đaka i kako ih mogu umiriti. Bitno je da shvatimo da ova pojava nije tek neki hir, niti znači da se đacima samo ne sviđa matematika, kaže ona, nego da se radi o problemu koji blokira radnu memoriju đaka i stvara začarani krug koji počinje izbjegavanjem svega što ima veze s matematikom, a nakon toga donosi i loše ocjene, pa i strah. Može početi već u vrtiću, a, prema njenim informacijama, pola američkih osnovnoškolaca ima naznake ovog problema.
Kako se manifestira ovakvo ponašanje? Đaci naizgled postaju neposlušni, traže da idu u wc i slično, učenice kao da zablokiraju kada im se postavi neko matematičko pitanje, čak i kada znaju odgovor na njega. Njihove reakcije mogu uključivati suze ili ljutnju – đaci koji se muče s matematikom često su jako strogi prema sebi, pa bismo u ovu vrstu simptoma mogli uvrstiti i negativno razmišljanje, ali i izjave tipa: ne ide mi matematika, mrzim matematiku, nikad neću znati matematiku. I, naravno, loše ocjene, koje će na kraju interpretirati kao činjenicu da nisu u stanju naučiti matematiku.
Šta nastavnik može uraditi?
- dati im dovoljno vremena da razumiju zadatak i shvate kako je došlo do određenog rezultata. Mnoga djeca misle da je matematički zadatak serija nelogičnih koraka koju je potrebno memorirati.
- na zdrav način razgovarati s njima o činjenicama, kao što je, naprimjer, ta da razumijevanje matematike nije nešto s čim se rodimo. Pohvala na osnovu tačno riješenog zadatka, brzine rješavanja ili ocjena nije efikasna u smislu povratne informacije koju dajemo đacima. Trebamo se fokusirati na komentare koji se osvrću na proces rješavanja problema.
- dati im dovoljno vremena za razmišljanje kada postavljaju pitanja. Đaci najbolje usvajaju znanje kada imaju osjećaj sigurnosti i udobnosti. Strah da budu prozvani i ispitivani pred cijelim razredom često doprinosi tome da nisu u stanju razmišljati na pravilan način.
- formirati grupe, gdje đaci imaju različite matematičke vještine. Treba spojiti đake koji imaju i dobre i loše ocjene, da bi ovi koji imaju lošije ocjene dobili ustvari prilagođenu nastavu iz matematike. Heterogene grupe korisne su svakom đaku, a na taj način svima dajemo pristup kvalitetnom matematičkom znanju koje će potaknuti različite ideje i razmišljanja.
Edutopia: Recognizing and Alleviating Math Anxiety
Lutke (i) za dječake
The New York Times
Laurel Wider je psihoterapeutkinja iz Northamptona u SAD-u, koja je osmislila liniju lutaka za dječake, nakon što je njen sin 2015. godine došao iz vrtića, kazavši joj kako mu je učiteljica rekla da dječaci ne plaču. U tom je periodu lansirana jedna od kampanja za promoviranje STEM obrazovanja kod djevojčica, koja je uključivala niz igračaka ranije smatranih muškim. To joj je dalo ideju da se fokusira na dječake i jednoličnost igračaka koje promoviraju za njih. Razgovarala je sa najmanje 150 roditelja i upoznala mnoge porodice u kojima su roditelji uvidjeli kako se dječaci kriomice igraju lutkama njihovih sestara, jer je takvo igranje nešto čega se još uvijek stide.
Rezultat je linija lutaka Wonder Crew, čija je ideja djeci dati lutku koja je kao njihov vršnjak/inja, koja je u isto vrijeme sićušna i ranjiva i koja će im omogućiti da ispolje brigu prema njoj (jer, kako navodi Laurel Wider, figurice akcionih heroja ne inspiriraju potrebu za staranjem). Igra je jedan od načina na koji djeca uče, a igranje lutkama ne samo da im pomaže u razvoju društvenih i emotivnih vještina, nego i u razvoju teorije uma, prema kojoj su djeca u stanju zamisliti kako se drugi osjećaju ili razmišljaju. Davanje lutaka djeci omogućuje normalizaciju ovih vještina u periodu kada usvajaju jako senzibilne poruke društva o rodu, kazala je Rebecca Parlakian, direktorica programa dječijeg razvoja pri organizaciji Zero to Three.
Lauren Spinner, istraživačica na Univerzitetu Kent, podsjeća kako djeca počinju usvajati znanje i razumijevanje o rodu već nakon prve godine, a u periodu između četiri i šest godina počinju razmišljati tako da svrstavaju stvari u kategorije, što znači da se u tom periodu može početi formirati jako rigidan stav o rodu.
Kao terapeutkinja, susrećem se s veoma rigidnim idejama o muškosti. One vode ka depresiji, agresivnom ponašanju, ka anksioznosti, što, naravno, utječe na odnose koje osoba ima s okolinom. Dječake ne treba posebno učiti kako da vode brigu o drugima niti o tome šta je empatija, jednostavno im treba dati šansu da istraže tu stranu svoje ličnosti, kazala je Lauren Wider.
Lutke koje je ona kreirala i za koje kaže da su spoj figurice akcionog heroja i plišane igračke prate i kostimi za djecu, koji im pružaju priliku da se užive u lik igračke kojom se igraju. Dodaje kako su lutke inspirirane dječacima, ali namijenjene svima.
The New York Times: Dolls That Nurture Boys’ Empathy
