Uslovi školovanja
U razgovoru sa Samirom Delićem, pomoćnikom direktora za poslove odgoja tretmanom u KPZ Zenica, i Elvisom Bašićem, višim referentom za poslove odgoja i obrazovanja osuđenih osoba, saznali smo da je pitanje obrazovanja osuđenih osoba regulisano zakonom, odnosno da je Zavod obavezan organizovati nastavu za maloljetne osobe i mlađe punoljetnike koji nisu stekli neku stručnu kvalifikaciju. Riječ je o osnovnom i srednjem obrazovanju koje se organizuje u petom paviljonu gdje borave maloljetnici – odjeljenje sa najboljim uvjetima izvršavanja kazne. Stariji osuđenici također mogu da se obrazuju u Zavodu, s tim da kazna dozvoljava pohađanje nastave i da osuđenik ima dobro vladanje i ponašanje, jer je taj sigurnosni faktor ključan. Stariji punoljetnici se rjeđe opredjeljuju za sticanje određene stručne kvalifikacije. Uglavnom se tu radi o odluci upisa u osnovnu školu, što ipak nije čest slučaj.
Za sve one za koje smo obavezni da organizujemo nastavu mi to uglavnom i radimo, naravno ako osuđena osoba iskazuje interesovanje, koje uopšteno nije veliko, kaže Samir Delić.
Nastava se organizuje u saradnji s lokalnom zajednicom, odnosno s tačno određenim zeničkim školama sa kojima je unaprijed dogovorena saradnja, a to su OŠ Musa Ćazim Ćatić i Mješovita srednja industrijska škola.
Imamo saradnju i sa Zanatskom školom u Zenici, međutim, zanimanja koja su zanimala osuđene osobe nisu bila u ponudi te škole, ali to ne znači da se već sutra ponovo nećemo odlučiti za Zanatsku školu. KPZ Zenica ne može imati veći izbor u ponudi škola iz razloga što školske institucije nisu zainteresovane za izvođenje nastave za naprimjer samo dva učenika, nastavlja Delić.
Rad s osuđenicima koji pohađaju srednju školu traje tri mjeseca i to je jedan vid instruktivne nastave koja se odvija po skraćenom planu i programu, ali obuhvata sve predmete. Polaganje ispita se odvija unutar KPZ Zenica. Osuđenici koji u Zavod dođu s nedovršenom srednjom školom prolaze kroz vid prekvalifikacije, odnosno polažu razliku predmeta. U KPZ Zenica trenutno ima 18 učenika u prvom i 12 u trećem razredu srednje škole (nastava je u toku), a u osnovnu je upisano preko deset učenika i nastava tek treba da počne. KPZ Zenica, u saradnji sa školama, obezbjeđuje sve što je osuđeniku potrebno da prati nastavu. O kvalitetu nastave, u smislu koliko je zanimljiva i bliska osuđenicima, ne može se voditi evidencija.
O tome Delić kaže: O pedagoškom i didaktičkom pristupu je ovdje malo teže govoriti jer se radi o ustanovi koja je, ako koristimo sociološki termin, totalna institucija, gdje postoje velika ograničenja za osuđene osobe. Nema mnogo prostora da se uvode neke inovacije u nastavu, mi smo tu zaista ograničeni.
Propisano je da maloljetne osobe koje su osuđene na kaznu zatvora ne dolaze u doticaj sa punoljetnim osuđenim osobama, što se danas u najvećem broju slučajeva i poštuje. Vrlo rijetko se desi da je osoba koja je počinila krivično djelo u momentu dolaska u KPZ Zenica maloljetna. Ako je u momentu izvršenja zločina osuđenik imao 17 godina, dok prođe proces suđenja, on je već punoljetan. Takvi osuđenicu su također u odjeljenju za maloljetnike.
Ako je osuđenik osuđen za kazneno djelo koje je počinio sa 16 godina, na kaznu zatvora od 10 godina kolika je maksimalna kazna za ovo odjeljenje, on tu treba da boravi do svoje 26. godine, kada bi trebao da se premjesti. Mi to uglavnom ne radimo jer cijenimo da je korisnije da ih tu ostavimo do kraja izdržavanja kazne. Izuzetak pravimo sa osobama koje svojim vladanjem i ponašanjem ne zaslužuju tu privilegiju, jer kao takvi mogu negativno da utiču na mlađe osuđenike koji tu dolaze poslije. Osuđenike koji su dobrog vladanja u odjeljenju za maloljetnike ostavljamo do 25. godine, dok ne završe školovanje koje su započeli. U peti paviljon trenutno dolaze i dva ili tri starija osuđenika kako bi pohađali nastavu koja se organizuje zajedno, objašnjava Delić.
Škola je na slobodi
Prostorije za nastavu, sekcije i druge aktivnosti, koje su odvojene od soba osuđenika, dijeli uski dugi hodnik. U učionicama se svaki dan, od ponedjeljka do petka, redovno održava nastava. Enterijer mnogo ne odstupa od onoga u redovnim zeničkim školama na slobodi, naprimjer krezave klupe i raspar stolice. Na diplomu se, zbog moguće diskriminacije poslije zatvora, ne piše da je stečena u KPZ Zenica. Nastava se izvodi prema utvrđenom planu i programu za redovne škole. U KPZ Zenica se za dvije različite srednje škole izučavaju sljedeći predmeti: matematika, bosanski jezik i književnost, fizika, historija, informatika, engleski jezik, demokratija i ljudska prava, tehničko crtanje, pogonske i radne mašine, tehnologija zanimanja, tehnička mehanika, mašinski materijali i tjelesni i zdravstveni odgoj. Praktična nastava se održava u radionicama.
Na dan naše posjete KPZ Zenica nastava se nije održavala jer je taj isti dana bila sahrana profesoru matematike iz Industrijske škole u Zenici koji je izgubio život u saobraćajnoj nesreći.
Slobodne aktivnosti
Teretana i sala, koje su u sklopu jedne prostorije, nalaze se iza zasebnog ulaza ograđenog dvorišta odjeljenja predviđenog za maloljetnike. Sala kao prostor za aktivnosti osuđenicima nije, kako nam je objasnio čuvar, mnogo zanimljiva, ali se zato oko sprava iz teretane svi vrlo rado okupljaju.
Biblioteka ima oko 10.000 naslova. U čitaonici biblioteke slobodno se može informirati o svim zakonima direktno iz službenih novina, koje su u šarenim fasciklima poredane na policama. U biblioteci, kao i drugim odjeljenjima, zaposlen je osuđenik. Osuđenici najviše vole da čitaju romane, ali služe se i vjerskim, školskim i stručnim knjigama. Zaposlenik biblioteke nije mogao da izdvoji jedan naslov koji privlači najviše pažnje, ali je napomenuo da je vjerska literatura dosta tražena.
Prostorije za molitvu, pravoslavna, katolička kapela i mesdžidi također se često posjećuju. Mesdžidi zauzimaju najviše prostora jer su prostor vjerskih odjeljenja prilagodili broju vjernika.
U učionici koja je opremljena bucmastim računarima održavaju se kurs informatike i sekcija. Osuđenici su me pozdravili i nastavili svoj posao pisanja pisama ili novogodišnjih i božićnih čestitki u Word-u, koje će im uz odobrenje šefa isprintati kolega koji vodi ovo odjeljenje. Na kursu, uz pomoć profesora, vrši se obuka za rad u različitim programima, naprimjer osnove Microsoft Office-a. Na sekciji imaju slobodu da se bave onim stvarima koje su u domenu njihovog interesovanja i trenutnog raspoloženja, da se igraju određenih igrica, pišu... Kako mi je objasnio voditelj odjeljenja, osuđenici uživaju da budu kreativni i, pored pisanja različitih sadržaja u Word-u, najviše koriste grafičke programe. Trenutno im je vrlo zanimljivo 3D dizajniranje pločastog namještaja, naprimjer izložbenih polica, radnih stolova, kompleta za dječju sobu i sl. Postoje i određeni primjeri programiranja, ali je ono teže izvodivo zbog zastarjele tehnologije. Voditelj odjeljenja je dizajnirao jedan program koji ima više različitih funkcija. Kad se unese poznato ime, program definiše datum i zatim pruža mogućnost različitog informiranja, naprimjer da se izračuna kraj kazne ili koliko je osuđenik već u KPZ Zenica.
Dizajnirane skice ostaju samo na papiru. Odjeljenje u kojem se izrađuju određeni predmeti od drveta ima umjetnički duh koji se veže za trenutnu inspiraciju onih koji imaju pristup radionici. Svim osuđenicima je dozvoljen pristup, oni koji žele tu da rade upišu se na spisak i čekaju svoj red. U radionici, pored voditelja odjeljenja koji je također osuđenik, ostaju samo oni koji iskažu talenat i znanje. Posljednja večera, Poslaničko stablo, ukrasne kutije s natpisima, crtežima ili posvetama... Predmeti i slike se najčešće izrađuju po narudžbi kupaca. Prodaja je slobodnog karaktera, jer nemaju ugovorenu saradnju sa nekom firmom. Na sekcijama osuđenici mogu da se bave drvorezbarenjem, stolarijom, pirografijom, slikarstvom i sl., i te aktivnosti ih generalno više zanimaju od pohađanja nastave.
To je za osuđene osobe jedan vid bijega iz sivila svakodnevice – osjećaj spajanja ugodnog s korisnim, prođe brže dan, a i izuzeti su iz različitih problematika kolektivnog života sa drugim osuđenicima. Sekcije pomažu i u razvijanju talenta, odnosno nadogradnji, objasnio je Samir Delić.
Djeca s kolodvora ZOO
Sa nama je razgovarao sedamnaestogodišnji osuđenik M. T. Kazneno djelo je počinio prije tačno godinu dana. U zeničkom zatvoru je već pet mjeseci, a treba da provede još šest godina. Prije dolaska u KPZ Zenica bio je smješten u mostarskom pritvoru, za koji ga veže osjećanje zrelosti:
Ranije nisam bio kažnjavan, niti sam bio u nekim popravnim domovima. Nakon izvršenog krivičnog djela odmah sam dobio pritvor od šest mjeseci u Mostaru. Tamo sam bio u dosta neadekvatnim uslovima jer sam bio sa punoljetnim osobama u jednoj prostoriji. Sve to je na mene utjecalo dvojako – i dobro i loše. Posmatranje svih tih ljudi koji su se u tom periodu tamo nalazili pomoglo mi je da shvatim da to nije ono što želim da budem. Najviše su mi, da bih postao zreliji i savjesniji, pomogli psiholog, koji je sa mnom razgovarao u mostarskom pritvoru, i moja obitelj. Poslije rada sa tim psihologom iz Mostara osjećao sam se zrelijim za pet godina. Razgovarali smo o mom životu, problemima, razmišljanjima... Za to kratko vrijeme me upoznao više nego moji roditelji. Vjerovatno sam trebao riječima da izdefinišem sve svoje probleme da bih razumio šta osjećam. Iz tih razgovora sam shvatio gdje sam sve griješio u dosadašnjem životu. U KPZ u Zenici se još uvijek ne osjećam slobodnim da se sa nekim zbližim i razgovaram na taj način, ni sa odgajateljem ni sa psihologom.
Išao je u redovnu školu četiri godine, kao tehničar za računarsku opremu i automatiku. Nakon što se desilo kazneno djelo koje je počinio, nastavu je nastavio da pohađa u KPZ Zenica.
Opredijelio sam se za zanat – instalater centralnog grijanja, jer ovdje nema tehničarskih smjerova, imaju samo zanati. Mogao sam da biram između bravara, instalatera centralnog grijanja i vodoinstalatera. Sad prvo moram da ispolažem razliku predmeta, za sva tri završena razreda, jer ranije nisam imao stručne predmete – tehnička mehanika i mašinski materijali. Ostale predmete nastavljam da izučavam, s tim da neke tehničke, naprimjer elektroniku i energetiku, više nemam. U trećem razredu izučavam bosanski, matematiku, demokratiju, tjelesni, tehnologiju zanimanja i pogonske radne mašine.
Naš sagovornik, osuđenik, ima ogromnu želju da nastavi da izučava programiranje, što je bilo njegovo prvobitno opredjeljenje. Rođen je 1999. godine, a računar je u njegovu kuću stigao 2000. godine. Najviše znanja vezanog za informatiku usvojio je uz pomoć tutorijala sa YouTube-a.
Otkako znam za sebe, ja sam za računarom, mislim da zbog toga nosim i sočiva. Programiranje i grafički dizajn su me oduvijek zanimali i jako mi je žao što tog smjera ovdje nema. Primijetio sam da to isto žele i drugi osuđenici. Mislim da bi interes bio mnogo veći nego za zanate. Na informatičkoj sekciji se uglavnom igraju igrice, a profesor dođe jednom u dvije sedmice tako da je teško nešto ozbiljno raditi. Jednom sam ga pitao da radimo po knjizi C++ programiranje, koju imam u sobi, ali mi je objasnio da ovdje nema uslova za to, nema ni interneta...
Bosanski jezik mu je najinteresantniji jer voli da čita i piše. Najviše voli da čita neke historijske knjige koje su vezane za povijest BiH.
Pročitao sam i Kuran i Knjigu pokajanja. Trenutno čitam knjigu Atifa Dudakovića koja je vezana za našu prošlost, Krajinu, i te stvari, gdje se pominju Suljo Karajić i njemu slični. Želim više da znam o svojim precima. Ja nisam bio sudionik tog vremena, ali želim da znam šta se sve tu dešavalo.
M. T. voli da pročita i neku dobru knjigu koja nema veze sa istorijom. Najviše ga je dojmila knjiga Mi djeca s kolodvora ZOO.
Da nisam ovdje došao, vrlo vjerovatno bih završio kao neke osobe iz te knjige, na heroinu. Knjiga mi je pomogla da shvatim koliko je droga loša, koliko osobu promijeni, jer kad se krene s drogama čovjek ne može da se zaustavi. Kad dosadi kanabis, ide se dalje na amfetamin, tablete, metadon... Svima je kraj heroin. Ja sam bio na toj nekoj granici i da nisam tu knjigu pročitao, vjerujem da sve to ne bih tako dobro razumio. Na početku te knjige sam odmah pronašao sebe. I ja sam isto govorio, da neću ništa više od kanabisa. Nakon toga sam počeo da se srećem sa društvima koja su već prevazišla kanabis i sve je krenulo dalje.
Mrkva i štap
Svrha izvršenja kazne zatvora, dugotrajnog zatvora i maloljetničkog zatvora je da osuđene osobe tokom izdržavanja kazne, kroz sistem savremenih odgojnih mjera, usvoje društveno prihvatljive vrijednosti u cilju lakšeg uključivanja u uvjete života na slobodi i da se ponašaju u skladu sa zakonom i ispunjavaju dužnosti građanina. Član 10. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija FBiH je na web stranici KPZ Zenica predstavljen kao cilj i zadatak ovog Zavoda. Samira Delića smo zamolili da nam objasni šta se tačno podrazumijeva pod sistemom savremenih odgojih mjera:
Ti ciljevi su prepisani iz Zakona. Sve to ne znači uvođenje nekih novih modernijih pristupa, itd. Svrha kazne je da se na individualiziran način pristupi svakoj osuđenoj osobi, cijeneći njene kriminogene potrebe, odnosno ono što je dovelo do toga da osuđena osoba počini krivično djelo. Mi pokušavamo da utičemo na to da te potrebe nestanu, odnosno da se smanje na najmanju moguću mjeru. Same pedagoške mjere se ni po čemu ne razlikuju od onoga kako biste postupali prema djetetu koje odgajate, ali naravno ovdje je riječ o jednom prilagođenom načinu, princip mrkva i štap, nagrada i kazna.
Objasnio je i da mi kao država nemamo organizovan način praćenja recidivizma kod osuđenika, ni maloljetnih ni punoljetnih. Pretpostavlja se da je on veći od onoga u Njemačkoj – 60% za one koji su kazneno djelo ponovili do dva puta.
Ovakva institucija može pomoći samo ako imamo dobru saradnju s primarnom socijalnom sredinom – porodicom i užim krugom socijalne sredine u kojoj je osuđenik boravio. A ta saradnja je generalno vrlo loša. Trenutno od sedam maloljetnih osuđenika samo za dvojicu porodice pokazuju želju i interesovanje da sudjeluju. Ostale kao da Bog nije ni dao. Ako imate tako nestimulativnu sredinu iz koje je osuđenik došao vrlo je teško kroz taj proces njegovog sazrijevanja u Zavodu kreirati stabilnog pojedinca koji neće sutra, kad izađe na ulicu i nađe se u toj istoj sredini, počiniti neko krivično djelo. Razlog tome je to što je oko njega sve nestimulativno, počevši od pedagoške sredine, porodične sredine iz koje je došao i naravno sredine u kojoj ovdje boravi, koja mu 100% ne može pružiti uvjete za razvitak u tom nekom pozitivnom smislu. Sve i da se osamostali, ono što ga u postpenalnom periodu čeka uglavnom su brojne prepreke; na koje i ja sada nailazim kad želim svog sina da uključim u neki koristan rad, da živi i radi od škole koju je završio. Znamo koliko je to danas teško, posebno za osobe koje su osuđivane.
Ni inovacije, ni prilagođenost, ni zadovoljenje potreba i želja, ruča se ono što je na tanjiru. Tako je i kući, bar onim osuđenicima koji imaju mjesto koje mogu zvati kućom. Tako im je i na ulici. Iako za njihovu teško provodivu resocijalizaciju odgovornost nosi i društvo u cjelini, školu je nemoguće time amnestirati. Glavni razlog je upravo taj, što nedovoljno čini da bude drugačija od onih aspekata društva koji mlade osuđenike nakon odslužene kazne ponovo tjeraju u kriminal.
