Revidirani Plan i program za osnovnu školu, na snazi od 2018/2019. godine, predviđa da đak sedmog razreda, u okviru predmeta Građansko obrazovanje, "izučavajući osnovne koncepte Autoriteta, Pravde, Odgovornosti i Privatnosti izgrađuju lični identitet i biva osposobljen za aktivnu ulogu u procesima donošenja odluka na nivou škole, lokalne i šire društvene zajednice". Takođe se očekuje da sadržaji građanskog obrazovanja omoguće učenicima i učenicama da se formiraju kao autonomne, kompetentne, odgovorne, kreativne i aktivne ličnosti. "Primarni cilj predmeta Građansko obrazovanje je formirati i razvijati građanska znanja i vještine za aktivno i odgovorno sudjelovanje u demokratskom društvu i, kod učenika/ca, utemeljiti univerzalne vrijednosti demokratije i ljudskih prava na kojima se zasniva napredno društvo."
Šta su tačno vrijednosti demokratije, pa čak i to šta je demokratija uopšte, to se u Planu i programu ne definiše. Podrazumijeva se, međutim, da se napredno društvo zasniva na njima, a to bi društvo trebali činiti pojedinci koji su autonomne, kompetentne, odgovorne, kreativne i aktivne ličnosti. Najboljima među njima, u toj podrazumijevanoj slici demokratije, daje se prilika, putem tzv. demokratskih izbora, da upravljaju naprednim društvom. Naprimjer, Kantonom Sarajevo, gdje se predmet Građansko obrazovanje poučava u sedmom razredu.
Aktuelni pad jedne i formiranje druge vlade u ovom Kantonu dovelo je u pitanje školsku pretpostavku da društvom upravljaju autonomne i aktivne ličnosti. U stvarnosti, naime, vlast je u rukama nekoliko poglavica okruženih malim brojem jednako beskrupuloznih saplemenika, organizovanih u partije/stranke, koji za prvi i najvažniji svoj (politički) cilj imaju vlastito bogaćenje.
Tim partijama/strankama su tzv. demokratski izbori, lokalni i opšti, prilika da svake dvije–četiri godine osiguraju pristanak građana za postizanje tih ciljeva. U jednoj vrsti rituala, građanima se ponude nekakvi programi/obećanja i liste s imenima/ljudima koji će ta lažna obećanja ispuniti.
Ritual uključuje tzv. izbornu kampanju, u kojoj se javni/medijski prostor zatrpa krupnim riječima bez konkretnih značenja. Jezik koji se u tom periodu koristi služi laganju, vrijeđanju, zastrašivanju, obmanjivanju...
Veće šanse za pobjedu imaju imena/ljudi na listama bogatijih stranaka, za koje ih preporučuje spremnost da vlastiti lični integritet ustupe vlasniku stranke. Bogatije stranke, naime, više investiraju u pridobijanje birača: u stanju su da kupe ne samo medijski prostor, uključujući i same medije, nego i cijela glasačka mjesta, a po potrebi i Centralnu izbornu komisiju. Kandidati – koji očito ne moraju biti pošteni, nego, naprotiv, mogu biti osuđivani ili optuživani pa sve po zakonu oslobođeni lopovi, s lažnim diplomama, funkcionalno nepismeni, gramzivi, priglupi, drski, potkupljivi, arogantni, lijeni, u najkraćem: moralno falične osobe – slikaju se za izborne plakate i onda sedmicama keze s bandera i bilborda, da bi na kraju ušli u opštinske, kantonalne, županijske, entitetske i državne parlamente i naredne četiri godine, a neki i do penzije, uživali visoka i redovna primanja, imunitete, paušale, naknade za odvojeni život i nebrojene sitne službene povlastice. Podrazumijeva se da neautonomni, nekompetentni, neodgovorni, nekreativni i neaktivni među njima mogu postati i ministri.
Sve to, međutim, pod uslovom da rade i govore ono što im se naloži i dižu rukice odlučnošću marioneta. Nekima čak ni zvanja univerzitetskih profesora, doktora i magistara ne predstavljaju otežavajuću okolnost u marionetskoj karijeri.
Na ovako usporenom snimku igre vidi se da u demokratiji ne vladaju zastupnici za koje građani glasaju, nego onaj ko je te zastupnike prethodno kupio. I osigurao se, kao u svakom braku iz interesa/seksa, predbračnim ugovorom. Zastupnici, naime, dok su još samo kandidati, potpisuju mjenice, tj. obavezuju se da će ukoliko otkažu poslušnost vlasniku vratiti novac investiran u njihove gore nabrojane privilegije. Troškovi po kandidatu mogu biti od 15 do 150 hiljada maraka, a posljednji primjer, vezan za smjenu kantonalne vlade u Sarajevu, bilježi cifru 100 hiljada. Da li kampanja po kandidatu zaista košta toliko, ulaze li u tu računicu jagnjeći i praseći fond, na to bi pitanje mogla odgovoriti inspekcija ili kancelarija tužilaštva, kad ne bi i one igrale u kolu oko istog ražnja.
Za udžbenik demokratije, u kojem se zamišlja da je ovaj članak jedna lekcija, važnije je pokazati odakle strankama uopšte novac, ne samo za kampanju, nego i za prostorije, plate, automobile: Glavni izvor je budžet, tj. novac koji se kroz razne poreze i doprinose prikuplja od svih građana, svejedno da li su na izborima glasali. Redovno se taj novac, koji bi mogao ići u popravke puteva, opremanje škola i bolnica, razvoj javnog prevoza, nabavku lijekova, troši na "rad parlamentarnih grupa", tj. stranaka. Daleko je slađi (i manje transparentan), međutim, kad se uzima kroz tzv. javne nabavke. Ako Kanton, npr., polovne švicarske trolejbuse stare 20 godina vrijedne 155.000,00 KM plati 1.400.000,00 KM preko posredničke firme čiji je vlasnik/direktor član stranke, novac hiljada građana prebacuje se u džep vlasnika ergele zastupnika. Tako mu se njegova mala investicija u parlamentarna grla, osigurana ucjenjivačkim ugovorima/mjenicama i oslobođena svakog rizika, vraća stostruko.
Ograničen na jednu godinu u osnovnom obrazovanju, predmet Građansko obrazovanje savršeno ilustruje pravi cilj cjelokupnog bosanskohercegovačkog školstva: građansko razobrazovanje. Tada je sasvim razumljivo zašto inžinjeri obrazovanja smatraju da devet godina vjeronauke (ako se izabere, a masovno se bira) nudi korisnija građanska znanja – zato što od vjeroučitelja niko ne očekuje da moral povezuju s tenderima. Građansko obrazovanje promašuje svoju svrhu ako školske zidove ukrašava citatima iz povelja i deklaracija o ljudskim pravima, a ne vidi iza njih bugarske vozove, mrtvace na spiskovima birača, rupe u izbornim propisima i lupeški skockan izborni zakon. Naposljetku cijelo školstvo u stranačkoj demokratiji služi tome da većinu djece, a pogotovo siromašniju, obeshrabri, zbuni, onesposobi, dezorijentiše, da im život preusmjeri na životarenje...
Škole su danas, u sjeni političke prostitucije, sve više neveselo i mračno mjesto, tunel na čijem početku svijetle glave lihvara i protuha, i u kojem sve rjeđe glasove učitelja, nastavnika i profesora zaglušuje šuškanje prijetećih mjenica ili koverti s ucjenjivačkim materijalom.
S kakvim argumentima i autoritetom nastavnica u školi može osuđivati vršnjačko nasilje, ako šamaranje u skupštini prolazi bez smjena i ostavki? S kojim pravom učitelj može u učionici predstavljati poštenje kao vrlinu, ako je ono u parlamentu nepoželjna osobina? Kako da mirne savjesti od đaka stvara ljude, kad su karijere rezervisane za spodobne?
S ovako formulisanim pitanjima teško je biti odgajatelj a imati istovremeno i miran san i mirnu savjest.
