Pišem ovu priču u ime svog šestogodišnjeg sina, koji još uvijek ne zna dobro pisati, ali zato savršeno dobro zna: postavljati šašava i genijalna pitanja, beskonačno uživati u igri, radovati se kesici sličica „Štrumfovi“, padati i ponovo ustajati dok satima vozi bicikl, svađati se i diplomatski rješavati konflikte sa svojim starijim bratom, zagrliti me iskreno i toplo, kao niko drugi! Upravo taj dječak, Omar, ovih dana otvara novo poglavlje svog djetinjstva – kreće na putovanje kroz školovanje!
Konačno, u petak, dva dana prije početka škole, divni čika poštar, ujutru u 07:15 donio nam je dugo očekivani paketić – poklon za Omara. Moja prva (neizrečena) reakcija bila je: „Super! I učiteljica nosi naočale, što će spasiti Omara neprijatnih komentara druge djece jer kada učiteljica nešto ima ili radi onda se to djeci čini ispravnim.“
Uslijedio je pravi napad na roditeljsko strpljenje i na kućni budžet.
Prva noć je noć „ozbiljnih“ razgovora i dogovora. Noć kada se još jednom ističe zašto je škola dobra, ko šta radi u školi, kako se treba ponašati, šta označava zvuk školskog zvona, kako se koristi školski toalet koji je drugačiji od onog kod kuće i od onoga u vrtiću, jer su u njemu „čučavci“, koje su to nove obaveze prvačića itd. Noć kada djeca, okupana i uredna „u devet odlaze u krevet“, kako bi godinu počela „kako treba“.
Brine me puno toga: hoće li Omareva učiteljica biti dobra, može li prepoznati njegove potrebe, njegove snage i slabosti, hoće li moći izbjeći situacije u kojima bi možda neko drugi povisio ton na njega, nesebično hvaliti svaki njegov napredak, osnažiti ga da samuvjereno ističe svoje misli i stavove, naučiti ga kako da uči i voli nauku, kako da sarađuje sa drugom djecom, može li njegovu školsku svakodnevnicu učiniti lijepom i sretnom.
Sretno, prvačiću
Dragi dnevniče! Došao je i taj dan kada će Omar, zvanično, prvi put kročiti u svoju učionicu, upoznati svoju učiteljicu i svoj razred. Svečanost povodom prijema prvačića u školi zakazana je u popodnevnim satima. Naš kućni savjet donio je jednoglasnu odluku da na svečanost odlazimo samo Omar i ja. Tata i stariji brat kuliraju, kao da je sasvim običan dan i ispraćaju nas riječima: „Sretno! Biće to sve u redu. Nema razloga za paniku“. U tom momentu Omar postavlja pitanje: „Mama, mogu li biciklom u školu?“, na šta, sa smiješkom odgovaram: „Da, ali kada budemo živjeli u Holandiji, u Sarajevu još ne“. Na ulici srećemo drugare koji nas ispraćaju u školu uz iskrene čestitke i želje. Na Omarevom licu jasno se vidi da je sretan i da mu prija što je upravo on danas glavni lik u ulici. Kada bi tako bilo svaki školski dan koji je pred njim!
Na prijemu već stotinu đaka, stotinu mama i tata. Tetke i strike. Saznajem da će s Omarom u razredu biti i dva najbolja druga i drugarica iz vrtića. Najsretniji mogući scenario za sve! I u trenutku velikog uzbuđenja, dok onako euforično komentarišem: „Kakva koincidencija“, mama „najboljeg druga“ mi šapuće na uho: „Zamolila sam neke ljude da nam „srede“ da svi budu u istom razredu“. U principu sam protiv „sređivanja“, ali u ovom slučaju kažem: „Ma, divno. Kako ste se samo sjetili!“
Nakon pozdrava, predstavljanja i drugih tehničkih napomena u jednom trenu sam ugledala Omareva dva prsta u zraku, spremna za postavljanje pitanja. Odjednom me obuze nekakva trema i u glavi se javlja pitanje: „Šta li će sada reći i to pred ovolikim svijetom?“ Muke mi je skratila učiteljica dajući mu odmah priliku da postavi pitanje, koje glasi: „Učiteljice, može li se ispričati kako je nastao Rambov nož?“. Smijeh koji je uslijedio kao da je sve prisutne oslobodio nekog grča, a naročito mene. Pomislih: „Dobro je, nije loše pitanje?“ Naravno da to nije bio pravi trenutak za puno priče, pa ga je učiteljica zamolila da sutra ispriča tu priču.
Ne sviđa mi se nova učiteljica
Ovaj dan je takođe veoma važan, jer danas će Omar upoznati učiteljicu koja će raditi u produženom boravku. Utisak možda i važniji od jučerašnjeg, jer dijete u produženom boravku „boravi“ i po šest sati (ne časova).
Ovoga puta se čini da smo imali manje sreće. Na pitanje: „Kako ti se svidjela učiteljica u boravku“, uslijedio je iskreni dječiji odgovor: „Ne sviđa mi se nova učiteljica. Samo je pet minuta bila fina, a onda se svo vrijeme ljutila na nas“.Potencijalni problem!
Mislim da sam dobio peticu
Danas izbjegavamo postavljati bilo kakva pitanja o produženom boravku, ne bi li izbjegli nevolje ili čak i suze. Obradovao nas je prvi školski rad uz Omarev komentar: „Pa u mom razredu samo ja znam da pišem. Mislim da sam dobio peticu. I učiteljica nam je rekla da imamo nešto za zadaću, ali ja ne znam šta.“ Iz ruksaka vadimo i nekoliko anketa (o socijalnom statusu porodice, školskom kartonu djeteta i sl.) i ceduljicu sa informacijom da će „dana 04.09.2013. u 18 sati načelnik općine dijeliti poklone svim prvačićima“ te da sva djeca trebaju doći. Shvatih da smo već zakasnili...
Četvrti dan
Danas smo dobili nove ankete i ugovore. Učiteljice više i ne komentarišemo. Ne komentarišemo ni djecu. Čak se pomalo i bojimo govoriti o detaljima u strahu da se ne pojavi neka nova situacija ili neželjena reakcija na školu.
Neću da izađem iz kuće
Ujutru, Omar pita: „Mama, koji je danas dan?“ Odgovorih: „Petak“, na šta on kaže: „Danas sam odlučio da ne izlazim iz kuće i da ne idem nigdje.“ O, ne! Šta reći sada i ubijediti ga da promijeni odluku! U tom momentu prilazi tata kao „glas razuma“ i pomogne Omaru da shvati da se u školu „mora ići“. I ovo popodne izbjegavamo detaljniju priču o školi. Dovoljno je samo pitanje „Kako je danas bilo u školi“ i odgovor „dobro“ i već se prepuštamo radostima vikenda koji je pred nama.
Dragi dnevniče,
Tako je protekla prva školska sedmica našeg prvačića i naše porodice. Ostaje nam samo da se nadamo da će svaka sljedeća biti ljepša, uzbudljivija, veselija, uspješnija, opuštenija. I ne samo nama, već svim dječacima i djevojčicama, svim učiteljicama i učiteljima, mama i tatama i svima onima koji dijele iste brige i imaju iste snove kao mi.
Ostaje nam sam da svima poželimo sretno i uzbudljivo putovanje kroz školovanje!
