29. 9. 2014.
Kako stvari trenutno stoje, nastava u poplavljenim maglajskim školama počinje u srijedu, 8. oktobra 2014. godine.
Neke ustanove su spremne više, neke manje – ali krajnje je vrijeme za početak. I ovako se ne zna kako sustići gradivo. Treba prvo stići ponešto od onoga što je ostalo nedovršeno prošle školske godine, pa se tek onda uputiti u ovogodišnje gradivo. Neće biti lahko, trebat će se prilagođavati, bit će posla – ali dobro je.
Bilo je lijepo posjetiti maglajske škole ovih dana. Uprava nas je dočekala s osmijehom. Istina, nije ih bilo lako pronaći: konstantno su u pokretu, razgovaraju, koordiniraju, bore se. I od mene im od srca i iskreno svaka čast!
Konačno je krenulo
U Osnovnoj školi Maglaj kažu da se obnavlja sve i direktor škole je prezadovoljan sa 95% obavljenog posla. Radove finansira Evropska unija, Evropska komisija, UNDP, vlade Norveške i Švicarske. Gospodin Mujdža posebno je oduševljen time što donatori nisu pravili problem kada se pojavila potreba za dodatnim, u prvi tren nepredviđenim radovima. Namještaj će u najvećoj mjeri donirati UNICEF. Sa radošću direktor saopćava da se našlo rješenje i za školu u Bočinji: naime, UNDP će finansirati gradnju objekta iz temelja, a i Vlada ZDK će donirati dio sredstava. Muzička škola je također dobila donaciju, i to iz Maribora, a kao rezultat humanitarnog koncerta koji je održan u tom gradu. U planu je i zajednički koncert mariborskih i maglajskih muzičara. Mnogo se radilo i na nabavci školskog pribora i udžbenika za sve učenike škole. Donacijom iz Toronta su nabavljeni udžbenici izdavačke kuće Vrijeme Zenica. Ministarstvo je doniralo dio udžbenika, a drugi dio stiže uskoro. Sporan je, kaže nam direktor, udžbenik geografije za deveti razred, jer katalog koji škole dobijaju od Ministarstva ne nudi još uvijek ni taj jedan udžbenik za ovaj predmet. Iz predostrožnosti pedagoška služba radi na tome da osmisli radionice o čuvanju školske imovine. U toku je i rad na nizu projekata. Želi se prvenstveno osigurati opremljenost kabineta biologije, tehničke kulture...
U Prvoj osnovnoj školi u Maglaju radovi su također intenzivno u toku: postavljena je stolarija, radi se fasada, finiširaju radovi u učionicama, sali, kuhinji, obnavljaju se toaleti. Škola je dobila nešto udžbenika, školskog pribora, knjiga za biblioteku, uprava se trudi obezbijediti za sve ponešto, ali nisu sigurni hoće li uspjeti. Kvalitet radova je vrlo zadovoljavajući, dio kabineta je spreman za početak nastave, te će se časovi u toku prve sedmice izvoditi u tri smjene, ali se vrlo brzo očekuje potpuni završetak radova i rad u punom kapacitetu. Posebno su zadovoljni angažmanom nastavnog i nenastavnog osoblja na čišćenju prostorija škole i finalnoj pripremi kabineta za početak nastave koja se odvija svakodnevno, kako se u kojem kabinetu završe finalni radovi.
U Mješovitoj srednjoj školi nalazim sličan optimizam: direktor naglašava važnost svih radova, ali i zadovoljstvo kvalitetom. Posebno naglašava da su u potpunosti zamijenjeni prozori, kotlovi za grijanje sada su na pelet, obnovljena je vodovodno-kanalizaciona mreža, radionice i toaleti su adaptirani, postavljena hidroizolacija, fasada je pri kraju, komplet krov će biti zamijenjen. Namještaj će dobrim dijelom donirati UNICEF, nabavljen je dobar dio bibliotečkog fonda. Nedostaje laboratorij hemije, na čijoj nabavci se radi. Radionice su opremljene osnovnim potrepštinama, ponešto alata nedostaje, ali je nivo zasad zadovoljavajući.
Prema informacijama koje sam dobila od nastavnog osoblja, kabineti maglajske Gimnazije su u najboljem stanju; radovi, uređenje i čišćenje prostorija su pri samom kraju i ovih dana se radi na uređenju školskog dvorišta.
Škole dale sve od sebe
Moram naglasiti da su uprave škola zaista uradile izuzetan posao: napisano je mnogo projekata, kontaktirano mnogo donatora, primljen veliki broj raznih delegacija i gostiju, odgovoreno na upite u raznim formama... Koristili su jako malo ili ništa od svojih godišnjih odmora, a i tada su po potrebi dolazili na posao. Nastavno osoblje se također stavilo na raspolaganje, pa ste ih ovih dana mogli vidjeti kako u trenerkama i sa rukavicama, maskama, krpama u torbama dolaze na posao. Pomoćno osoblje je u konstantnom pokretu i na rubu snage, ali izdržat će se, kažu.
Nakon svega ovog što je zadesilo Maglaj, nakon svega što su preživjeli privatno, ali i nakon tuge kad su otvorili ormare u svojim kabinetima u kojim je voda i blato uništila njihov dugogodišnji rad, sakupljenu literaturu, pomoćna sredstva – bit će izuzetno da ovi prosvjetni radnici i njihovi učenici dobiju obnovljene, moderne, opremljene i uređene škole. Stoga, pozivam donatore da dovedu ovu stvar do kraja i da, u dogovoru s upravama škole, poklone ovim i budućim generacijama maglajskih učenika sve ono što je potrebno da osavremene nastavni proces kako bi i učenici zavoljeli školu i na vrijeme uvidjeli njen značaj za njihove živote, ali i budućnost ove zemlje.
Tekst i foto: Melisa Kapić
19. 7. 2014.
Investitor: čeka se
Vrsta radova: čekanje
Način: čeka se da nastavno osoblje i to odradi
Orijentaciono trajanje radova: čeka se početak, valjda ćemo dočekati kraj
Tako bih generalno opisala stanje u poplavljenim školama na području Maglaja.
Ministarstvo za obrazovanje nauku, kulturu i sport ZDK je, trećeg jula 2014. godine, poplavljenim školama koje se nalaze na teritoriji ovog kantona uputilo upit kojim traži dostavu mogućih modela organizacije odgojno-obrazovnog rada u postojećim uvjetima za školsku 2014/2015.
Osoblje škole je uz pomoć građana i volontera odradilo najveći dio posla: izbačeno je smeće, mulj, ostrugani su zidovi, podignuti podovi, po potrebi i stolarija. Dolazili su i radili svaki dan, iako su mnogima kuće bile poplavljene ili su morali priskočiti u pomoć svojoj porodici i prijateljima. Sada su na kolektivnom godišnjem odmoru. Čekaju donatore; topli obrok; platu! A ništa ne dolazi. Onda naprave krug od svojih domova, do bankomata, pa do škole. Provjere šta ima; nema ništa i čekanje se nastavlja.
U Osnovnoj školi Maglaj i dalje je najteže stanje. Područne škole Ulišnjak i Bočinja su potpuno poplavljene i odgovor na upit ministarstva je da u postojećim uvjetima u tim školama nije moguće izvođenje odgojno-obrazovnog rada. U matičnoj školi moguće je nastavu organizirati samo tako da časovi traju 30 minuta i da se radi u tri smjene. Pitanje je da li je to (i koliko uopće) dobro. Ostale područne škole nisu bile poplavljene, ali su stavljene na korištenje mjesnim zajednicama, kako za prihvat izbjeglica, tako i za prihvat, skladištenje i podjelu pomoći.
Direktor škole, Osman Mujdža, kaže da su dolazile razne organizacije, mnogo su obećale i da će se stvari riješiti lahko ukoliko se ta obećanja ispune, no zasad čekaju. Mnogi su rekli da zapravo čekaju donatorsku konferenciju kako bi nastupili međusobno što organiziranije.
No, za to vrijeme angažovali su se holandski studenti, napravili ugovor s maglajskom firmom koja je već počela sa izvođenjem radova u područnoj školi u Ulišnjaku, pa su izvršeni malterski radovi u svim prostorijama, zamijenjena stolarija, sanirani mokri čvorovi.
Konkretnih ugovora, međutim, nema. Direktor kaže da pišu projekte, spremaju projektnu dokumentaciju, šalju aplikacije... i čekaju.
U Prvoj osnovnoj školi u Maglaju je slična situacija. Nekoliko radnika finiširaju čišćenje, pomoćno osoblje provjetrava prostore, nastavno osoblje navrati da provjeri ima li šta novo, direktor i tehničko osoblje čekaju. Mnogo je obećanja. Direktor Admir Gračić je i dalje optimističan, uvjeren da je čekanje u ovoj fazi još uvijek dobro, jer je važno da se prostorije što bolje provjetre, osuše. On i dalje tvrdi da je za obnovu ove škole, unatoč stručnoj procjeni koja je znatno veća i ide do 800.000 KM, dovoljno 300.000 KM, te je spreman uputiti se u izazov: on će školu osposobiti da bude funkcionalnija i uređenija nego prije, i za manji iznos od predviđenog. Ušteda od 500.000 KM zasigurno vrijedi ovog izazova!
Prvoj osnovnoj školi je, pored obnove prostorija, potrebno osposobiti bibliotečki fond (počele su neke sitne donacije), kuhinju i salu.
U MSŠ postaju već jako zabrinuti; obećanja je mnogo, ali su ona uglavnom vezana za samu zgradu: stolariju, fasadu, adaptaciju prostora i sl. Niko nije iskazao interes za obnovu radionica, a tu su štete najveće. Uništeni su strugovi, bušilice, brusilice, aparati za zavarivanje, stolovi za ispitivanje napona, alati, elektronika. Tokarski strojevi jesu bili stari po 30-40 godina i, ovisno o vrsti i veličini, njihova adaptacija bi koštala 2.000-3.000 KM za manje, i 6.000-7.000 KM za veće. To je, pak, suma novca koju se ne isplati davati za tako stare strojeve.
Kad bi i pokušali sanirati neke aparate, kažu da naprosto nisu više sigurni da ih djeci daju na rukovanje. A opet, pored svega, praktičan rad za ovu školu predstavlja samu suštinu. Nastavljaju slati dopise raznim organizacijama, firmama koje proizvode ili prodaju alat, i nadaju se.
U svim školama se govorilo o nizu organizacija i njihovim obećanjima; nezvanično je ponajviše bilo riječi o velikoj pomoći koju je najavio UNDP. Ovih dana se i počinje s realizacijom nekih od UNDP-ovih obećanja (o ovome naknadno).
U međuvremenu, na portalu maglaj.net pojavila se informacija o besplatnim udžbenicima za učenike Prve osnovne škole Maglaj: Svih 750 učenika ove škole, zahvaljujući nevladinoj organizaciji Balkan Relif Fund iz Toronta, dobilo je besplatne udžbenike Izdavačkih kuća Vrijeme iz Zenice i Nam iz Tuzle.
Na istom portalu javljaju da je Udruženje Obrazovanje gradi BiH dogovorilo sanaciju sportske sale i svlačionica u istoj školi.
U svim školama nastavno osoblje je na zasluženim kolektivnim godišnjim odmorima, jer su uistinu mnogo radili, a mnoge je isti posao čekao i kod kuće. Sad su na redu poslovi za koje ipak trebaju stručni ljudi.
Tekst i foto: Melisa Kapić
30. 5. 2014.
Od kuće do škole
Na putu koji vodi prema Maglaju dvije kuće bliznakinje, smećem okićeno korito rijeke Bosne, odlomljene grane drveća po šinama... Poplave u Nemili i Žepču i drugim stradalim mjestima više nisu top-teme za razgovor putnika u autobusu.
Na samom ulazu u Maglaj voda je kao neki znak upozorenja lokalnoj zajednici i državi, ostavila most iz Zavidovića. Ali i bez tog spomenika, teško da će iko zaboraviti ovaj maj, ni nakon sljedećih 49 godina. (Toliko je naime prošlo od posljednje slične poplave, koja se isto desila trinaestog maja, ali je nivo rijeke Bosne tada bio tri metra niži).
Ulazimo u grad. Kamare prljavog namještaja, bijele tehnike, raznih električnih uređaja, odjeće, obuće itd. Smrad upozorava sve prolaznike da se na neki način trebaju zaštiti. Uglavnom svi nose maske, šalove, ili u najgorem slučaju čuvaju maramice preko nosa.
Prizemlja se čiste i zrače - stanovi, trgovine, kafići... Na balkonima se suši sve ono što bi još uvijek moglo koristiti. Blato je sa trotoara i ulica na mnogim mjestima već osušeno ili očišćeno. A samo deset dana prije kompletan grad bio je tri metra ispod vode.
Cilj nam je obići sve poplavljene škole u Maglaju: OŠ Maglaj, Prvu osnovnu školu, Gimnaziju i Mješovitu srednju školu. (OŠ Novi Šeher je ostala nedirnuta, učenici se već danas vraćaju u školske klupe.)
Direktori škola (Osman Mujdža, OŠ. Maglaj; Admir Gračić, Prva osnovna škola i Ermin Tanković, Mješovita srednja škola) dočekuju nas u gumenim čizmama, maskama i radnim odijelima. Strpljivo nas vode kroz prostorije koje su još do prije sedam dana bile dva metra ispod vode. Svi pominju da je bilo nemoguće predvidjeti toliki porast nivoa rijeke za samo jednu noć. U poplavi su sve javne ustanove bile potopljene: Civilna zaštita, Vatrogasna jedinica, Policijska stanica, Dom zdravlja, gradska dvorana koju neke škole koriste kao salu za tjelesno, škole...
(Drugi dan nakon poplava otišao sam u Štab da pokušam koordinirati ljudstvo i tehniku. U kancelariji je bukvalno sjedio samo jedan čovjek koji nije imao pojma ni o čemu, baš ništa nije znao, nije mogao da mi da niti jedan kvalitetan telefonski broj na koji ću se javiti, tj. zatražiti pomoć. Nije imao nikakvu informaciju o tome kome, kao javna ustanova koja je potopljena, možemo da se obratimo. Pitao sam se zašto taj čovjek uopšte sjedi tamo. Jedini koji su djelovali bili su vatrogasci i njima zaista treba odati priznanje. Dok su spašavali druge sva njihova oprema je potopljena. U Maglaju, za sve to vrijeme dizanja nivoa rijeke, čak nije svirala ni sirena za opštu opasnost. To je ono što je najviše pogodilo građane. Zakazala je služba koja je prva trebala da objavi uzbunu, kao i sve službe za obavještavanje i informisanje, Štab civilne zaštite, Općina itd. Civilna zaštita je zakazala u svakom segmentu.)
Štete
U potopljenim školama voda je uništila 50% kapaciteta. Neupotrebljivo je manje-više sve što se nalazilo u prizemljima. U OŠ Maglaj to znači 15 učionica sa svom opremom, drvenarijom i namještajem (u kojima se održava i predmetna i razredna nastava), kancelarije uprave škole, svi mokri čvorovi i kotlovnica u podrumu, sa dvije peći. Kompletna arhiva (dokumentacija, matične knjige, radničke knjižice zaposlenika, dosije nastavnika i sl.), smještene u prizemlju, kao i sva tehnika (laptopi, printeri, telefoni i sl.) preventivno su bile podignute na više spratove, tako da je taj dio spašen.
(Nismo imali ljudskih žrtava direktno od poplave, međutim u kolektivu smo izgubili vrijednog administrativno-finansijskog radnika, jednog vrsnog finansijskog stručnjaka, prijatelja. Došao je u školu, otvorio vrata svoje kancelarije i kada je vidio svu tu štetu koja je načinjena, na vratima kancelarije je doživio srčani udar. Preminuo je nekoliko sati poslije u bolnici u Tešnju. Finansijska dokumentacija jeste bila uništena, ali on je imao sve te podatke u glavi. Ne bismo ni osjetili gubitak te papirologije da je on živ. Osušili smo HD sa njegovog kompjutera, nadamo se da ćemo moći nešto da iskoristimo.)
U Prvoj osnovnoj školi uništeno je 10 učionica, kompletna nedavno renovirana biblioteka koja je brojala 5.000 naslova, mokri čvorovi, kuhinja, pomoćne kancelarije, sala za tjelesno sa kompletnom opremom, pomoćne prostorije sa alatom, šest kompjutera, dva štampača i jedan multimedijalni sistem. U učionicama su ostale samo dvije velike plazme (TV) koje su bile postavljene visoko na zidu. Uništena je sva dokumentacija finansijskog karaktera.
U Mješovitoj srednjoj školi i Gimnaziji (dvije škole pod jednim krovom) voda je uništila ukupno 4 učionice i 9 vrlo dobro opremljenih radionica, zbornice (stradali su svi dnevnici, nadaju se da će nakon sušenja ocjene biti prepoznatljive, da će svjedočanstva biti uspješno izdata), biblioteka koja je brojala oko 3000 naslova, kancelarije, kompletna arhiva, kotlovnica, dosta računarske opreme, stolarija kao i u prethodne dvije škole, poligon za tjelesno i svlačionice koje su još uvijek pod nekoliko centimetara blata...
Direktori štete procjenjuju na 200.000-300.000 maraka (Prva osnovna škola), 150.000- 200.000 (Gimnazija i Srednja mješovita škola) i milion-dva (OŠ Maglaj koja po procjeni direktora pokriva 40% Opštine, s područnim školama, od kojih su tri uništene, Bočinja - totalno, Tujnica i Ulišnjak). U svim školama stradale su kotlovnice (jedna vrijedi 40.000).
Red poteza
Po Zakonu o osnovnom obrazovanju dovoljno je završiti 75% nastavnog gradiva. Plan i program ne mora uvijek biti 100% realizovan. Sve škole su već ispoštovale ovaj zakonski minimum. Do prisilnog prekida nastave bilo je obrađeno blizu 90% gradiva. Ministar obrazovanja je, u neformalnom razgovoru sa direktorima škola, rekao da u takvom tumačenju zakona neće biti potrebno da se nastava, koja je obustavljena do daljnjeg, nadoknadi. Zvanična odluka očekuje su u narednim danima. Ključna riječ je septembar, a ne juni.
U školama je već urađeno mnogo. Organizacija rada zadivljuje. Uprave škola uvele su radnu obavezu. Opravdani razlozi za odsustvo su poplavljena privatna imovina, bolest i slično. Žene su raspoređene na lakše poslove, špartaju zidove, čiste manje zaprljane površine, spremaju hranu i osvježenje. Muškarci rade sa pumpama, pajserima, sve poslove koji zahtijevaju više snage.
Školama su pomogli i volonteri iz drugih gradova (svaki dan od povlačenja vode tu je bilo od 40 do 80 dobrovoljaca). Direktori nemaju dovoljno riječi hvale za sve te ljude, svima se iskreno zahvaljuju. Pored ponuđene fizičke pomoći, školama su ostavljali i svoj alat, čizme, zaštitne maske, rukavice.
U nedjelju je organizacija Save the Children nekim školama donirala po jednu malu pumpu za izvlačenje vode, top za sušenje zidova i vlage, kutiju zaštitnih maski i rukavica, jednu vrećicu sanitarija, nekoliko pari gumenih čizama i isto toliko lopata. Toga međutim treba mnogo više. Ono što trenutno stiže, a što prvih nekoliko dana i nije bilo organizovano kako treba, jesu hrana i piće za radnike.
(Jutros smo trebali da dobijemo određenu količinu hrane itd. Dobio sam informaciju da pošaljem kamion u određeno skladište. Nakon deset minuta javili su nam da ne trebamo slati kamion, da u tom skladištu nema ništa, da su sve u toku noći prevezli na neku drugu lokaciju. Sigurno je da ima istine u onim pričama kako se manipuliše humanitarnom pomoći, da će to opet završiti na neki krivi način, u nekim tajnim skladištima, kod nekih pojedinaca koji će to poslije prodavati. Nažalost, ružna slika odlazi iz Maglaja. Smatram da to ovaj narod nije zaslužio.)
Iz Opštine i Ministarstva postradale škole obišli su potpredsjednik Federacije Mirsad Kebo (Gimnaziju i Prvu osnovnu), zastupnik u državnom parlamentu Šemsudin Mehmedović, zastupnik u Domu naroda Mehmed Bradarić (Gimnaziju), kantonalni ministar obrazovanja Mirko Trifunović (Prvu osnovnu), i načelnik Općine Maglaj Mehmed Mustabašić (Gimnaziju i Prvu osnovnu). Praćeni kamerama i novinarima neki su od njih prohujali za petnaest minuta, a neki su dobar dio dana lopatali. Pravu mjeru ljudskosti ti će njihovi postupci dobiti samo ako se ne iskoriste u predizbornim kampanjama. (To bi mogao biti dobar kriterij za izbore: ne glasati za onoga ko se grebe o tuđu nesreću.)
(Naša škola do sada nije dobila nijednu donaciju za sanaciju štete od Ministarstva ili lokalne zajednice, nijednu krpu. Devetnaestog sam poslao dopis u Ministarstvo u kojem sam objasnio kakva je šteta nastala u školi. Tražio sam urgentnu pomoć u bilo čemu. Nakon dva dana na e-mail škole smo dobili obavijest, koja nije bila upućena samo naškoj školi nego svim školama u Kantonu, da za sve potrebe i zahtjeve ovakve prirode škole trebaju da se obrate OŠCZ. Tačka. Dižu ruke od nas, neće da znaju za bilo šta. Prvih nekoliko dana smo i kod OŠCZ nailazili na neke otpore kada je u pitanju donošenje hrane za radnike koji su ovdje radili. Te ne možete dobiti hljeb, te ne možete dobiti taj i taj broj konzervi. Svaki dan napravim spisak, koliko ljudi tu radi i šta nam sve treba, ali nismo dobijali dovoljne količine, uvijek je bilo manje. Sve je bilo neorganizovano. Ličilo je na nekakvu igru, nekakvu ružnu igru pojedinaca. Ne znam ko je sve u ovome zakazao, ali čini mi se da smo svi pomalo zakazali. Posljednjih nekoliko dana pristiže dovoljno higijenskog materijala i hrane. Dva dana je obezbijeđena i hrana iz narodne kuhinje koja je bila postavljena pored Konzuma. Tu su ljudi iz Prnjavora i Lukavca kuhali po dvije hiljade obroka dnevno. Pritisak polako popušta. Za ovih deset dana stekao sam dojam da je najbolje rješenje da se mi sami uhvatimo u koštac sa svim svojim problemima. Svjestan sam da nam niko ne može pomoći, od lokalnog pa do kantonalnog nivoa. Ne da nam ne mogu pomoći, imam osjećaj da nam neće pomoći. I oni koji bi to mogli čini mi se da samo dižu ruke, ne znam iz kojih razloga. U školu su dolazile delegacije raznih organizacija, od EU, Microsofta, kompanije dr.Theiss, Crvenog križa… Svi su nam obećali pomoći. Imamo i kontakt sa nekim organizacijama iz Njemačke. Ako se sve to zaista desi, sve što je obećano, vjerujem da ćemo školu vrlo brzo opremiti i osposobiti za rad.)
Nastavnici koji rade u OŠ Novi Šeher na stanici čekaju autobus da bi otišli na posao. Na šalteru su dobili informaciju da ako ne bude više od dva putnika autobusi neće saobraćati. To vrijedi i za danas i za sutra; i ko zna koliko vremena će biti tako. Napuštamo Maglaj s nadom da ipak neće do septembra.
Foto: Ines Haskić
