Dok je septembar bio na izdisaju, dan do okončanja akademske godine – 29. septembra – u Kantonu Sarajevo (KS) donesena je Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju. Dvije neistomišljeničke grupacije studenata – Studentski parlament Univerziteta u Sarajevu (SPUS) i Vijeće mladih KS izašle su pred zakonodavnu vlast sa zahtjevima u kojima je pojam studenta etabliran kao metonimija za najrazmaženiji sloj građana.
Zahtjevi – razmaženi prohtjevi?
Vijeće mladih KS najglasnije je bilo u zahtijevanju bezuslovnog prelaska u narednu godinu, a argumentaciju za to pronalazi u poteškoćama izvođenja nastave usljed pandemije. Premda stvari jesu zaštopale na nekim predmetima, generalno – nastava je postojala, i o apsurdnosti tog zahtjeva suvišno je voditi polemiku, a sada, nakon što on, srećom, nije usvojen, nema ni potrebe. Ta nevladina organizacija, koja surađuje sa Vladom, na protestima je ukazivala i na realne probleme visokog obrazovanja, te su preostala tri zahtjeva bila da se obrazloži kontinuirana godišnja uplata za razvoj Studentskog informacionog sistema (ISSS) koji ne radi; da se izvrši nadzor nad provođenjem Zakona o visokom obrazovanju, dakle nepoštovanje normi vezanih za uslovne predmete, obaveze plaćanja članarine bibliotekama te tretiranje mladih s poteškoćama u razvoju, i da se razmotri smanjenje školarine. Neki od tih zahtjeva sugerišu težnju ka sistemskom rješenju, ali nadglasala ih je ideja bezuslovnog prelaska. Nijedan od zahtjeva Vijeća mladih nije usvojen!
Za razliku od toga, pritisku SPUS-a vlasti su udovoljile. Popularno mišljenje onih koji negoduju nad izmjenom Zakona je da se time čini medvjeđa usluga lošim studentima, te da ionako niski kriteriji postaju još niži. Pozicija iz koje pišem je licemjerna – mojim najbližim prijateljima, za koje itekako navijam, dodatni rok znači dodatnu šansu za neobnavljanje godine. Dodatni rok meni samoj znači šansu za produženje upisnog roka na drugi ciklus studija na koji nisam stigla konkurisati, kako zbog administrativnih problema i nefunkcionisanja ISSS-a tako i zbog odbrane dodiplomskog rada koju sam gurala do pred izmak septembra, te, na koncu, znači mi duži raspust. Uz punu svijest o tome da progovaram iz komfor-zone, smatram kako imam pravo napomenuti da je važno posmatrati cjelokupnu sliku, uzeti u obzir sve aktere i pitati koliko su trenutna rješenja opravdana i dobra.
Član po član
U članu 2. Zakona o izmjenama Zakona o visokom obrazovanju u Kantonu Sarajevu – Dopuna člana 64. stoji: Senat visokoškolske ustanove može donijeti odluku kojom se u septembarskom ispitnom roku studijske 2020/21 godine, osim ispitnih termina iz stava 6 ovog člana Zakona odobrava dodatni ispitni termin koji se realizuje do početka studijske 2021/2022 godine.
Dakle, prva izmjena Zakona odnosi se na omogućavanje dodatnog ispitnog roka do početka akademske 2021/2022. godine. S obzirom na to da rok podrazumijeva mogućnost polaganja ispita i iz zimskog i iz ljetnog semestra, potrebne su dvije radne sedmice, pa u skladu s ovim izmjenama – i odgađanje početka nove akademske godine za isto toliko.
U odluci Senata, koja je uslijedila nakon Skupštine KS, izričito stoji da nastava mora biti nadoknađena do punog fonda sati. Kako ljetni semestar nove akademske godine ne bi trajao do kasnog ljeta, nadoknada je strpana u zimski semestar koji sada ima 14 umjesto 15 radnih sedmica, a podjednaku količinu nastave koja mora biti izvedena. Kraj januarsko-februarskih rokova je sada, umjesto 18. 2. 2022, predviđen za 25. 2., a početak ljetnog semestra za 28. 2, što znači da neće postojati sedmodnevna pauza između zimskih ispitnih rokova i početka ljetnog semestra, koja je planirana akademskim kalendarom. Ovo sigurno neće olakšati novu godinu jer su studenti već dovoljno opterećeni gradivom, zbog čega su i tražili neke od izmjena, a zbog ekonomskih posljedica pandemije neki su se morali zaposliti, pa im radne subote ili dodatna opterećenost predavanjima samo može otežati situaciju. Dakle, opterećenje je ponovno samo odgođeno, a svi koji ne polažu ispite sad – nek naodmaraju na veresiju.
Bitan problem javlja se i u realizaciji ispitnih rokova i nastave koja je krenula za brucoše. Neki predmeti podrazumijevaju nužnost nastave uživo, kao što to podrazumijevaju i ispiti. Budući da su pandemijske mjere na snazi, izazovno je osigurati prostor u kojem će se odvijati i jedno i drugo, a da kriteriji dozvoljenog broja osoba u zatvorenom prostoru budu ispunjeni. Znači li to poštovanje jednog zakona nauštrb drugog?
Problem se javlja i na administrativnom planu jer produženje akademske godine podrazumijeva i produženje mogućnosti odbrane završnih radova, te dodatnih ovjera i upisa semestra, kao i upisa po osnovu molbi za slobodna mjesta za drugi ili treći ciklus. S jedne strane, to znači dodatni posao s papirologijom u ionako opterećenim studentskim službama. No, ovo rješenje sugeriše zadržavanje studenata na državnom univerzitetu, dakle i punjenje budžeta i veći procenat stanovništva obrazovanog na akreditovanim fakultetima. Pa nek institucija vaga.
Druga izmjena odnosi se na omogućavanje prenosa 15 ECTS poena, odnosno tri predmeta, bez obzira na vrednovanje. Prema riječima jednog od predstavnika studenata Filozofskog fakulteta UNSA, to je mjera koja omogućava podnošljiv dodatni teret u narednoj akademskoj godini. No, zamislimo li da je neko svih 15 ECTS bodova prenio iz samo jednog semestra, to znači da je u narednoj godini u jednom semestru opterećeniji sa 50% gradiva. S obzirom na to da je, prema riječima mog sugovornika, jedan od osnovnih problema visokog obrazovanja loš omjer između zahtjevnosti predmeta (odnosno silabusa) i procjene njegove vrijednosti u ECTS poenima, ovdje dolazimo do paradoksalne situacije – mogući prenos predmeta i u narednu godinu? Ti slučajevi će, svakako, biti individualni, ali su mogući.
Kako ovim članom nije definisano da ti predmeti moraju biti uslovni, što je Zakon iz 2017. jasno propisivao, otvara se pitanje da li sada uslovni predmeti ne postoje? Rekla bih ne, nego njihova uslovnost zavisi od organizacionih jedinica i predviđena je Nastavnim planom i programom.
Treća izmjena definiše da redovni samofinansirajući studenti, koji su ostvarili prosjek 8 u prethodnoj akademskoj godini, imaju pravo da budu oslobađani plaćanja školarine za narednu ili višu godinu studija. Razlika u odnosu na dosadašnju praksu je da je okvirno bio jednak broj onih koji izgube pravo na finansiranje iz budžeta i onih koji ostvare traženi prosjek za prelazak u status redovnih. I do sada se dešavalo da ne mogu svi sa 8+ prosjekom promijeniti status studija jer je nedovoljno onih koji su izgubili pravo na finansiranje. Ukoliko sada, zbog dodatnog roka, veći broj ljudi ima mogućnost prelaska u novu godinu, dakle ne gube pravo na redovni studij, to znači da ne mogu svi sa prosjekom 8 preći u redovne, ali će biti oslobođeni plaćanja školarine, ali isključivo za nadolazeću akademsku godinu. Pošto ovo ide nauštrb ovogodišnjeg budžeta, neizvjesno je kako će i da li će organizacione jedinice omogućiti provedbu ovog dijela Zakona.
Slavina curi, odvod ne radi, tražimo još kanti
Zahtijevajući ove promjene, predstavnici studenata, kao i oni koji su zahtjeve odobrili, naglašavaju da su ovo samo privremene izmjene Zakona, te da su posljedica loše implementiranog bolonjskog procesa onih koji ne razumiju kako on treba funkcionisati, dakle posljedica nedostatka sistemskog rješenja kojem, navodno, svi težimo. Ove godine predstavljen je Nacrt novog zakona o visokom obrazovanju koji nameće evropske standarde, ali je disfunkcionalan zato što oni ne proizlaze organski iz potreba naše zajednice. On jeste nudio alternativu koju smo – odbili. Nije došlo do javne rasprave koja bi omogućila izmjenu upitnih odredbi. Sada, uz puno poštovanje i suosjećanje sa studentima kojima je pandemija nanijela fizičke, psihičke i ekonomske posljedice, slutim da nužna solidarnost u vanrednim situacijama kod nas ipak graniči za ušuškanošću u zonu komfora i da će kontinuirana privremena rješenja biti praksa, a da će nam i narednog septembra gorjeti pod nogama. Jedan od univerzitetskih profesora trenutnu situaciju poredi sa slavinom koja pušta vodu koju mi skupljamo u kante, a kako ni odvod ne radi – mi tražimo još kanti. Mislim da je to adekvatna metafora.
