Poznajem divnu djevojčicu koja nešto baš i ne voli liftove. Vozi se ona u njima, ali nije to to. Puno vremena provodim sa tom mladom damom. I često se vozimo liftom zajedno. Raznim liftovima. Ona je moja kćerka i ide u prvi razred.
Već neko vrijeme nas sve češće propituje šta ako nestane struje, šta ako lift stane, šta ako produži do podruma (ne može). Nije se prije zamarala situacijama vezanim za ovo vertikalno vozilo. Čak je uživala kad smo se nedavno vozili kosim liftom na Ciglanama. Odveli smo cuku na šišanje i dok smo se vrtili čekajući da nas djevojka koja osmišlja novi styling našoj četvoronožnoj mezimici pozove, cure su ugledale lift i poželile da se provozaju. Njihova želja je za mene zapovijed. Zabavno im bi. I meni. Moram priznati da sam se i ja prvi put uspeo Ciglanama u ovom lokalcu. Hvala mojim curama što su mi proširile vidike.
Mog prvačića najviše brine naš domaći lift u stubištu. Kontali smo da će je brzo proći, pa svaki dan ulazi u njega, voza se gore-dolje i nećemo valjda biti pehovi da baš nestane struje kad smo mi u njemu. Prošle godine, 31. decembra, oko 23 sata sam vraćao njenu stariju sestru od drugarice kući, jer smo htjeli da izbjegnemo novogodišnju grmljavinu petardi i imali smo ludu sreću. Taman što iskoračismo iz lifta, nestalo je struje. Mrkli mrak. Upalili smo svijeće, dah romantike u novogodišnjoj noći je dobrodošao. Na Grbavici relativno često škripi s elektrikom. Čudno da se to dešava u našem malom megalopolisu. Koji minut prije ponoći obasjalo nas je svjetlo, a to što smo za dlaku izbjegli da ključni sat u najluđoj noći provedemo u tamnom skučenom prostoru, moja starija kći i ja pominjali smo samo kao vedru anegdotu. A onda...
Prije nekoliko dana, naša je prijateljica (i zvanična teta) vraćala našu mlađu curu iz škole nekad oko tri popodne i dobacile su samo do pola puta između prizemlja i našeg sprata. Nestalo je struje i lift je stao. Do tada je to bila samo situacija u teoriji. Da stvar bude gora, prijateljici nije radio mobitel pa se preorijentisala na drevnu prokušanu metodu lupkanja u vrata i dozivanja jer je prvačić već bio u panici. Ja sam sa svim ovim upoznat tek navečer kad sam se vratio sa posla. A predanje ide ovako.
Kao po nekom dobrom scenariju, komšija koji stanuje na tom spratu se upravo zatekao ispred lifta. A znamo da će komšija uvijek priteći u pomoć. Tako su nas učili od malena. Zar nisu? Ali ne i ovaj. Ovo je bio neki zli komšija kome je zasmetalo što ga naša prijateljica požuruje jer dijete plače. Štaviše, prigovorio joj je da ne galami, ljutito naglasio da sad uinat neće ni prstom mrdnuti. I otišao u svoja četiri zida. Srećom, tu se našao drugi čovjek, sušta suprotnost i pozitiva. I dok se trudio da pomogne meni dragim zarobljenicama, sve se vratilo u normalu, a liftić je nastavio svoj put. I zarobljenice sa njim. U sigurnost. Cura je tu noć bila dobro isprepadana, polako je popuštalo. Već smo je par puta nagovorili da prelomi strah pa se provozala liftom, ali svaki put kad idemo ovih dana negdje van, ona naglasi: Ja ću ići pješke.
Nadam se da se nikad neću skroz naviknuti na ponašanje čudnih likova u našem okruženju (mislim na okruženje svih nas). Tolika je to količina bahatosti i zlobe. Nemara za druge ljude. Na našu veliku sreću, djeca nam uživaju pažnju divnih osoba. Članovi obitelji se podrazumijevaju, bake, nane, dede su uvijek brižni prema unukama i unucima. Ali sreća naših cura je što su ih njihove tete ili kako ih one nekad u zezanciji nazivaju - dadilje, uvijek voljele i pazile, a čine to i danas, jednako kao mi. Divna žena koja je prije devet godina učila prve pjesmice našu karatašicu i manekenku, a kasnije sve to ponavljala i sa njenom mlađom sestrom živi relativno blizu, prijatelji smo i danas, a cure je jako vole. Druga teta je uprkos bolnim leđima nosala stariju kći na ramenima jer je našoj curi to bila lakša varijanta za savladavanje distance između dva parka. I finally, aktuelna teta, dadilja, koja zapuca s Alipašinog sa svojim malim psom Lakijem pred školu na Grbavici da bi se moje cure osjećale gordo pred drugaricama i hvalile se cukom kad izađu sa nastave. Brižna žena za koju znamo i sigurni smo da bi za naše kćerke učinila sve što i mi, možda i više od nas. Pa tako i vikala na čudnu spodobu od komšije dok u mraku lifta briše suze sa lica uplašene djevojčice.
Starija od sestara je na naše zadovoljstvo počela sa praksom da prije škole izvadi knjigu-dvije (hajd' dobro je i to za početak) iz ruksaka, pa je on ipak malo lakši. Kad su već dogovori sa učiteljicom pali ko dejtonski, dobro je i ovo. Roditelji nekoliko njenih najboljih drugarica i drugova i naši su prijatelji. Dobro je znati da bi bili uz naše školarke kao i mi uz njihove ako zatreba. Da ne pretjeram, nije škola vojni poligon, ali lijepo je znati da su u životu dobri ljudi oko naše djece. I uz nas.
Foto: E. Kurtović
Čitajte još tekstova Damira Dvornikovića:
Ako vam se sviđaju ovi tekstovi, pregledajte i Žohara u žitu:
... i mnoge druge.
Ko čita, ne skita!
