Alarm...
(6:00) Čujem ga, ali se ne uspijevam odvojiti od kreveta. Otvaram oči. Već je prošlo 5 minuta od prvog zvuka koji me trznuo iz sna. Vrijeme da ustanem. Ne smijem više ni sekundu ostati u krevetu. Nakon obavljene jutarnje molitve, starta još jedan u nizu mojih aktivnih dana, a u proteklom periodu bilo ih je mnogo.
(6:30) Kafica sa mužem. Tišina. Oboje uživamo u tim momentima. Čitamo novine, povremeno nešto progovorimo. Simpatično. Niko nas ne povlači za rukav i ne doziva zbog nečega. Rijetki momenti. Da su češći, postali bi monotoni.
(6:45) Doručak. Već nismo sami. Jednu od svojih kćerki budim u prvu smjenu. Gledajući je tako pospanu razmišljam o njenoj budućnosti... Njenoj i budućnosti sve djece njene generacije. Šta li će biti sa tom djecom, djecom ovog brzog života i tempa koji na svojim plećima nose njihovi roditelji, oni zaposleni i oni nezaposleni... Svako na svoj način.
(7:00) Uz doručak ponavljamo školsko gradivo. Dan prije nismo stigle ništa ponoviti. Srele smo se na vratima dok je ona izlazila, a ja ulazila. Tužno ali istinito. Rad u dvije smjene uopće nije praktičan, ali kada je to jedini izbor, onda je i prihvatljiv. Češće se srećem sa školskom djecom, nego sa svojom. Vrijedi li tolika žrtva?! Ona mi priča, a ja o tome razmišljam... Ne želim misliti, valjda vrijedi. Žrtvujem sebe zbog njih, i njihove budućnosti! Želim je slušati i gledati.
(7:30) Pusa na vratima. Odlazi... Malo dijete sa velikim ruksakom. Vrijeme je buditi i drugu djevojčicu.
Nešto drugo, nešto bolje...
Još imam vremena da je povedem u vrtić, nakon čega starta moj radni dan. Nadam se da sam prikupila dovoljno snage jutros da izdržim i ovaj dan, možda najnaporniji, ali sa velikim rezultatima kao ishodom. To mi daje dodatnu snagu.
Danas je priredba koju smo spremali proteklih nekoliko dana. Vrijedi se boriti. Vrijedi živjeti sa nadom da promjena dolazi od nas samih. Te riječi često čujem od svoje direktorice. Volim promjene na bolje. Volim ljude koji pokušavaju mijenjati stvari na bolje. Volim sve one u kojima ima snage bar da pokušaju nešto drugo, nešto bolje...
(8:00) Škola. Prvi čas još uvijek traje. Do početka nastave, iskoristiću vrijeme da potvrdim termine za generalnu probu. Srećom, Facebook je nešto što iskoristim i u ove svrhe. Različite grupe, za različite aktivnosti, pa ne moram trošiti račun na mobitelu prilikom obavještavanja. Da podržavam društvene mreže – apsolutno ne, ali u ovom brzom životnom tempu, doživljavam ih kao olakšicu u radu.
(8:10) Sad još trebam tačno posložiti tačne rečenice za svaku grupu:
CUPS SONG – Pozdrav maloj raji! Generalna proba u 13:30. Još jedna proba uz gitaru i glas.
ŠKOLSKI HOR – Tonska proba u 14:00! Nabacite osmijeh. ;)
(8:15) Zvono, mali odmor. Nastaviću poslije...
Zbornica već bruji od kolega raspoloženih nakon prvog odrađenog časa. Svako od njih nešto prepričava, neki trenutni događaj ili doživljaj, a ja se trudim usredotočiti na priču. Ne uspijevam. Ostalo je još malo vremena do realizacije priredbe. Vjerujem da i njima djelujem vrlo odsutno, jer i sami primijete moju zabrinutost. Biće dobro... proći će... mlada si... – riječi koje slušam skoro svaki dan. Slušajući ih, poželim da ostarim što prije, a onda se opet predomislim. Nije to do godina, do nas je.
(8:20) Čas muzičke kulture. Mala noćna muzika - barem ću uživati slušajući kompoziciju zajedno sa učenicima. Kad imam naporne dane, najviše uživam slušajući djela velikih umjetnika. Volim klasiku... uspori me malo.
(9:05) Veliki odmor. U glavi još uvijek ostavljene informacije za ostale učesnike.
Nastavnice, nastavnice! - bruje glasovi učenika. Okrećem se jer u masi ne vidim ko me doziva.
– Treba li nam danas na probi košulja?
– Ja ne znam hoću li stići...?!
– Kada mi trebamo doći na probu?
Sve što sam uspjela reći bilo je: SVE ĆE BITI OK! VIDIMO SE DANAS! INFORMACIJE IMATE NA GRUPAMA!
U zbornici završavam još jedan dio za veliki hor! To je to. Sad mogu popiti kafu sa kolegama i kolegicama i razmijeniti nekoliko informacija. Uspijevam se pomalo uključiti u razgovor. Pričam a razmišljam da još trebam obavijestiti najmlađe učesnike kada da dođu. Odmah ću to završiti, jer se bojim da ne zaboravim poslije.
Poruka: Ne zaboravite ponijeti knjigu na nastup. Dođite malo ranije, jer će velike djevojčice brinuti o vama – Zajedno smo jači! To je i naziv naše večerašnje pripredbe. Vidimo se.
Još 4 časa. Brzo će to proći.
Vrijedi li ovo sve?
(13:00) Izlazimo iz vrtića i mlađa kćerka pod dojmom novih informacija priča... priča... priča... Ja je slušam... slušam... i odgovaram.
– Mama, zašto nekada ne prošetamo?!
– Nemamo vremena mila moja...
To je jedino što se urezalo u moje srce od cijelog razgovora. Na vratima me dočeka moja mila majka. Hvala Bogu pa je imam, bar su mi djeca na sigurnom. Ljubim ih sve... Vidimo se za nekoliko sati. Izlazim iz stana i razmišljam - vrijedi li ovo sve?
(13:30) Svi već na svome mjestu. Niko nije zakasnio ni minute. Djeca uživaju u ovome što rade. Dane i sate vježbaju, i to nakon nastave. To dokazuje njihovu ljubav prema muzici. To me ispunjava. Uvježban ritam, vrlo ujednačen, te uz gitaru odlično pristaje. Vrlo sam zadovoljna, a i oni također. Naučili su nešto novo, nešto interesantnije od uobičajenog pjevanja. Večeras neće izdati, sigurna sam.
(14:00) Školski hor. Kada bih birala, ne znam šta bih izabrala... sevdah, The Beatles, Odu radosti ili neku jaku dječiju pjesmu sa dobrom porukom, npr. Kad bi svi ljudi na svijetu... Ne biram. Sve pjevaju, sretni zbog toga.
(14:30) Plesni parovi, najobičnija dvotaktna pjesmica vježbana danima, zato što ove male aktivne glavice treba malo usporiti da bi ostali u ritmu od početka do kraja pjesme. Danas je to definitvno završeno i pripremljeno. Ruže su iznenađenje večeri. Još malo muzike sa gitarom, usklađenost u svim pjesmama – zadaci su koje završavamo dok kolegica uređuje scenu. I opet sam ubijeđena da će sve biti OK, jer gdje se uloži trud, rezultat ne izostaje.
(15:30) Pauza do 18:00. Kućna atmosfera, porodica je na okupu. Majčine ručice i danas spremile ručak. Neopisiv osjećaj. Svako priča svoje doživljaje, ja šutim. Nemam ni glasa, ni snage.
Za dva sata sam ponovo van kuće. Želim ih slušati. Želim ih gledati. Želim uživati sa svojom djecom. Na momenat sam vrlo tužna spoznajom da malo šta mogu promijeniti. Da ih barem mogu dobro počastiti nakon svega, pa bar djelomično nadoknaditi izgubljeno vrijeme, ali ne mogu ni to. Vrijeme i jeste najbitniji faktor u životima svih nas. Ostaje mi još nekoliko minuta da spremim sitnice, kartice pomoću kojih će djeca pripaziti jedna na druge dok budem odsutna, i baloni za kraj. To je to.
(17:30) Vrijeme prolazi polako i sigurno. Mlađa ima nastup u malom horu, a starija će doći nakon Muzičke škole. Obje su spremne. Nadam se da su pjesmice naučene i gradivo uvježbano. Nadam se i vjerujem da je tako, nisam provjeravala.
(18:10) Pristižu. Svi učesnici lagano pristižu. Svako od njih na svoj način bitan. Mali, veliki, i oni malo stariji. Svi čine jedno - na licima im je osmijeh, sreća, zadovoljstvo. Lijepo je biti dio ove atmosfere.
Djeca, najveća motivacija
(19:00) Svjetla se gase. Ples. Djevojčice u prekrasnim haljinicama, razigrane, vesele, dostojanstvene, očaravajuće. Dječaci, pravi džentlmeni. Ruže u rukama, spremne za publiku po završetku melodije.
Lagano sa horom u Klasiku, do grupe The Beatles, naše drage sevdalinke i velike poruke za sve odrasle. To su velika i divna moja djeca koja već po završetku svoje tačke preuzimaju odgovornost najmlađih učesnika. Trudim se tako ih naučiti. Dok se oni organizuju, publika uživa sa najstarijim članovima hora, i melodije Kemala Montena. Oni to uvijek odrade perfektno. Ponos svim mlađima.
(19:40) Najmlađa raja sa najvećom porukom na svijetu Pusti brigu, uzmi knjigu – defitivno će očarati sve prisutne što povrđuje veliki aplauz nakon čega slijedi još jedna dječija poruka kroz pjesmu. Najveća moja motivacija – djeca, moji učenici!
Ljubav prema poslu koji obavljam je ono što pokreće mene, prosvjetnu radnicu! Ljubav je ono što svi trebamo da bismo funkcionisali. Ljubav je ono što imamo od svojih najbližih, kada nam dopuštaju da budemo to što želimo. Ljubav je i naša završna pjesma večeri koju izvode svi učesnici uz ritam sa čašama, svojim spretnim malim ručicama.
Baloni lete, djeca pjevaju, osmijesi na licima, sreća i zadovoljstvo svih prisutnih. To je i moje zadovoljstvo, ono koje se ne može platiti!
(21:00) Odmor! Vrijeme za molitvu i zahvalu Onome koji me počastio ovim zadovoljstvom. Trenutno, neopisiv osjećaj, već sutra ću možda razmišljati drugačije, ali se trudim živjeti sad, na ovom mjestu, i u ovom času i tako djelovati.
(22:00) Čitam priču svojim kćerkama. Čitam i varam, i njih i sebe, jer bajke su jedno, život je nešto sasvim drugo. Ali, bajke i jesu za malu djecu, a možda i za one koji nikada ne žele da odrastu, svjesno ostaju sa čistim dušama, jer se tu najljepše osjećaju.
