Na otvaranju filma Ljubav (dobitnik Zlatne palme i Oscara, imao sam sreću gledati ga na SFF-u pa se i do kraja uživjeti u prve scene filma) vidimo s pozornice ljude, publiku, kako čeka početak koncerta klasične muzike. Dvjestotinjak ih je pred nama, željno iščekuju početak performansa. Negdje u sredini, na lijevoj strani, ako smo vidjeli najavu filma, prepoznat ćemo glavne likove u filmu. No, i bez toga u gomili će se izdvojiti Anna i Georges.
U osmoj su deceniji života. Oboje bivši muzičari i pedagozi muzike. Došli su na koncert bivšeg Anninog učenika koji sad razvija uspješnu međunarodnu pijanističku karijeru. Koncert završava, stari par sjeda na autobus i vraća se kući. I u autobusu se vidi da dišu kao jedno, a i kroz film ćemo kasnije vidjeti kako je dovoljan mig jednog da ono drugo zna šta je tema i potrebna akcija drugog.
Simbolično, kad stignu doma Anna i Georges će zateći razvaljenu bravu. Neko je pokušao provaliti u njihov stan. Prokomentiraju kratko taj slučaj. Jer osim te minimalne materijalne, nikakva druga nije načinjena. Sva radnja filma se nadalje odvija u stanu starog para. (Osim one scene kad smrt već uporno počne dolaziti po svoje pa Georges izlazi u pidžami na stubište u hanekeovskoj noćnoj mori.) Stan je buržujski, s visokim plafonima, masovnim vratima, starim namještajem, velikim klavirom u dnevnoj sobi i velikim i prostranim hodnikom. Poluhladni je svjedok, možemo čak reći i sporedni lik buduće radnje.
Za doručkom sutra ujutro, u jednom trenutku Anna postaje katatoničnom, Georges ne zna šta joj je. Pokušava je trznuti, dozvati, stavlja joj mokru krpu na zatiljak i ide se odjenuti kako bi zvao pomoć. No, tad se Anna vraća i ne vjeruje mu da je doživjela napad. Saznajemo vrlo brzo da je imala moždani udar i da je hitno morala na operaciju, koja, nažalost, nije uspjela, te joj je sad oduzeta desna strana tijela.
Bolest je provalila u stan Anne i Georgesa.
Nastavak filma ne donosi neku naročito dinamičnu radnju, pa ipak puno toga će se desiti u narednih sat i četrdeset i pet minuta filma. To vrlo dobro zna svako onaj ko je brinuo o nekom drugom. Često u filmovima gledamo smrt, ali jako rijetko i umiranje.
Georges postaje Annin njegovatelj. Podredit će buduće dane brizi nad suprugom. Za to će biti potrebno omogućiti i krevet s pomičnim madracem i plaćene odlaske komšija u nabavku, te kasnije invalidska kolica za Annu. Dakle, pomagala i, ispostaviće se, minimalnu pomoć drugih. On čita supruzi vijesti iz novina, donosi joj potrebne stvari, s njom u hodniku vježba hodanje, pomaže joj pri odlasku u toalet.
No, neizbježnost kraja je ono najgore. Teški su dani i mjeseci s njom na pameti. Nešto lakši su, ali isto tako iscrpljujući, razgovori sa članovima porodice. Kćerka Eva (Isabelle Huppert) se nikako ne može pomiriti sa činjenicom da njena majka polako, ali sigurno umire. Htjela bi pomoći, ali ne zna kako. Dobrano je izgubljena u datoj situaciji, a taj kontrast Haneke ponajbolje pokazuje kad ona stoji do klavira i kroz zavjesu gleda na cestu na kojoj se mirno odvija život. Georges mora otpustiti i nestručnu i bezobraznu medicinsku sestru.
No, i to je za ljude, umiranje je dio svakodnevnice za mnoge, na šta nas Haneke podsjeća. Vježbajući govor Georges i Anna skupa pjevaju o plesu na mostu, a u jednom trenutku supruga traži da joj muž donese porodične foto-albume. Pregledajući stare slike Anna zaključuje kako je lijep bio njihov zajednički dugi život.
Georges pred kraj filma želi i ono malo preostalog dostojanstva za Annu sačuvati, kćerki Evi se ne javlja kad mama već sigurno odlazi. Hrabro i racionalno se nosi s Evinim napadima kako bi za mamu trebalo nešto učiniti, omogućiti joj svu potrebnu medicinsku i stručnu pomoć. “Mami sam obećao da ju neću više nikad voditi u bolnicu, a i ovdje ima sve što bi imala i tamo”, reći će joj. Istina, desit će se i ispad prilikom kojeg će on prema Anni biti grub kad odbije piti vodu.
Haneke je režiser koji možda ponajbolje od svih u proteklih sad već dvadeset i pet, trideset godina prikazuje tamnu stranu ljudske naravi i društva. Sve to možemo vidjeti u filmovima kao što su Vrijeme vuka, Benijev video, Sedmi kontinent, a naročito u višestruko nagrađivanim Skriveno, Funny Games te u Bijeloj vrpci. To nije slučaj u Ljubavi. Dok bi u drugim Hanekeovim filmovima ko zna što bolešću supruge shrvani muž uradio s u hodniku zalutalim, a potom uhvaćenim golubom, u Ljubavi, upravo suprotno, Georges nalazi malo mira zakrilivši ga. U ovom filmu prvi put vidimo nešto osjećajniju stranu režisera, otvorenog za empatiju prema ljudskoj patnji i boli. Možda upravo stoga Georgesov zadnji čin prema Anni ipak ne doživimo toliko šokantnim.
Uostalom, oko glave Annine, na jastuku, vatrogasci nisu našli zvijezde već latice cvijeća. S Annom je Georges bio, dakle, sretan i volio ju je svim svojim bićem.
Kao i svaki izvrstan film, i ovaj ostavlja gledaoca sa velikim brojem važnih dilema i pitanja. Mi ćemo izdvojiti jedno: treba li ovom filmu dati oznaku Roditeljska pažnja, i zabraniti ga djeci mlađoj od 16 godina?
Amour / FTV 23.05 / srijeda 17.01.2018.
