Likovna kultura je moj domen. Ona je prije nekoliko godina bila dio značajnih promjena u našem sistemu obrazovanja: jedna od njih je išla u smjeru rasterećivanja opsega nastavnog gradiva i tada je bezbolno smanjen broj časova likovne kulture na jedan sedmično. U srednjim školama likovna kultura kao predmet gotovo je potpuno izbačena. Danas, godinama kasnije, posljedice takve odluke su itekako vidljive jer živimo u vremenu u kojem prevlast imaju vizuelni mediji i komunikacija, a ono što svi možemo zaključiti jeste da je nivo svijesti o vizuelnom na tragično niskim granama.
Zaposlena sam u tri osnovne seoske škole. Ni te tri mi iz gore navedenih razloga nisu bile dovoljne da dosegnem normu. Moji učenici koji su geografski desetinama kilometara udaljeni od gradskih kulturnih institucija, dodir sa kulturom imaju samo preko TV-a i predmeta kulture u školama. Njihovo poimanje kulture obojeno je uglavnom pink bojom. Zbog velikih troškova prevoza jako rijetko možemo učenike dovesti u bioskop, muzej ili nedajbože na neku izložbu u lokalnu galeriju. Dok je svaka iole razvijena zemlja svjesna značaja kulture, naša je poznata kao zemlja koja gaji kulturu kiča i šunda. To možda najbolje ilustruju slike sa maturalnih večeri naših osnovaca koje shvataju kao prvu zvaničnu priliku da nadograde nokte, ugrađuju ekstenzije... i tako dalje... i tako sve gore...
Učionice u kojima radim potpuno su i u pravom smislu te riječi, neopremljene. Nabaviti neki iole drugačiji materijal za rad sa učenicima osim tempere i bloka pravi su poduhvat zbog udaljenosti od knjižare. U takvom okruženju, najbolja metoda rada je improvizacija i stalno stvaranje nečega iz ničega. Na takvu smo atmosferu navikli do te mjere da smo postali vrlo vješti u tome, da ono što je loše iskoristimo i pretvorimo u nešto dobro pa tako, iako pesimističan na početku, ovaj tekst ipak ima srećan rasplet.
Svake godine, Republički pedagoški zavod Republike Srpske raspisuje konkurs za najbolje radove u nekoliko kategorija. Dvije godine za redom učenici škola u kojima radim osvojili su nagrade u svim kategorijama. Napravili smo nešto drugačije i prepoznatljivo. Okupila sam više od 200 učenika uzrasta od 10 do 15 godina vođena idejom da skrenem pažnju na mala ulaganja u talenat i potencijal koji imamo u seoskim školama i da učenicima otvorim direktan put u svijet umjetnika, galerija i muzeja. Pod imenom Udruženi stvaramo djelovali smo kao jedno kreativno biće nastalo spojem znanja i potpune slobode likovnog izraza. Rezultat je impresivna kolekcija sa više od 50 radova velikih galerijskih formata na kojima su učenici prikazali svoj rodni kraj. Uradili smo i seriju fotografija koje smo napravili u prirodi postavljajući radove pored napuštenih puteva. Napušteni putevi bili su simbol sela a radovi koji su inače upadljivog kolorita predstavljali su život koji postoji u tim selima.
Učenici su se radeći u grupama borili sa ograničenim vremenom i sredstvima. Postavili smo nekoliko ciljeva, izlagati te radove u afirmisanim izložbenim prostorima konkurentno sa profesionalnim umjetnicima i ostaviti neki neizbrisiv trag nakon toga. Prva izložba otvorena je 29. maja 2015. godine u Izložbenom salonu Dječijeg pozorišta i izazvala je veliku pažnju medija i posjetilaca. Učenici su prilikom posjete svojoj izložbi obišli još nekoliko gradskih kulturnih institucija.
U toku rada na razvoju ove ideje otkrila sam koliko je bitno za jednu nastavnicu da poznaje materiju izrade projekata. To može biti način da dođete do sredstava koja vam mogu omogućiti da učenicima priuštite drugačiji pristup i napravite korak u promjeni njihove svijesti o vašem predmetu. Moram napomenuti da smo na taj način uspjeli i uokviriti nekoliko radova koje smo poklonili porodiljskom odjelu Kliničkog centra Banja Luka. Tako sam i praktično provela ideju da se nastava likovnog ne mora odvijati isključivo u kabinetima, i da rezultati rada na časovima ne moraju završiti na zidovima škola.
