Knjiga Moć navike Charlesa Duhigga (Čarls Djuhig) nastoji da objasni šta je navika, kako i zbog čega nastaje, kako utiče na naše živote i na koji način se može mijenjati. Najvažnije što knjiga nudi je spoznaja o važnosti prepoznavanja moći navike te praktični savjeti o tome kako navike mijenjati.
Jednom formirana navika, navodi autor, više se ne može iskorijeniti, ali ju je moguće, uz malo znanja i napora, zamijeniti drugom, koja će imati mnogo pozitivniji uticaj na naše živote.
Kako navodi autor, nema toga što jedan pojedinac ne može ostvariti ako pravilno oblikuje svoje navike.
No, da bismo mijenjali svoje navike potrebno je da ih naprije razumijemo. Ljudski mozak kreira navike da bi sačuvao energiju. Ako svako večer neko ko želi da se opusti i zaboravi na stres i probleme mora donijeti odluku kako da to učini (džogiranjem, šetnjom, ispijanjem piva i gledanjem televizije…), to znači da mozak svako veče mora trošiti energiju na razmišljanje.
Ako se na jedan od izbora odlučimo nekoliko puta, onda jedan od tih izbora postaje navika, pa mozak više ne mora aktivno donositi odluke svaki dan, već djeluje po automatizmu. Prvih nekoliko puta donosimo svjesne odluke o nekom izboru, a onda to postaje rutina.
Jedno istraživanje na Univerzitetu Duke nedavno je pokazalo da ljudi 40 posto izbora tokom dana donesu iz navike, rutinski i automatski, navodi Duhigg. Naučnici su tek nedavno ustanovili zbog čega su navike toliko snažne i zbog čega ih je tako teško mijenjati. Ustanovljeno je da navikama upravlja drugi dio mozga u odnosu na onaj koji je zadužen za donošenje racionalnih odluka. Kada jedna rutina postane navika, njom upravlja bazalna ganglija, dio koji se nalazi u samom centru mozga, koji je evolucijski dosta stariji od vanjskog dijela mozga koji je zadužen za racionalne odluke, pa ima snažniji uticaj na naše odluke.
Do te se spoznaje došlo slučajno, kada je naučnik Larry Squire istraživao slučaj Eugena Paulyija, koji je usljed bolesti izgubio moć pamćenja. Squire je primijetio da se Pauly odlično snalazi u svojoj kući (da bez problema pronalazi kuhinju kad je gladan, itd.), ali kada ga je pitao gdje se koja soba nalazi – on nije znao odgovoriti.
Paulyiju je oštećen vanjski dio mozga, onaj u kojem se donose svjesne odluke, ali ne i bazalna ganglija. On nije mogao ništa zapamtiti duže od nekoliko minuta. Naprimjer, savršeno se kretao po kvartu, ali kad bi ga neko pitao gdje živi, nije znao objasniti.
Pauly je zadržao svoje stare navike, a bio je u stanju kreirati i nove, iako nije imao mogućnost da bilo šta zapamti. Bazalna ganglija je, zanimljivo, veoma slična kod ljudi i kod mnogih životinja, i kasnije je postala fokus naučnog istraživanja navika.
Inače, Duhiggova knjiga je napisana na osnovu više stotina naučnih studija, intervjua sa više od 300 naučnika i direktora, te istraživanja provedenih u nekoliko destina kompanija.
Osim u nova naučna saznanja, ona nudi uvid i u to kako se navika primjenjuje u vojsci, marketingu, velikim kompanijama, religijskim pokretima, sportu… Pojedine kompanije, kao Starbucks, najveća američka mreža kafića, imaju posebne treninge za svoje osoblje koji isključivo služe za razvijanje navika – redovno dolaženje na posao, lijepo ponašanje, snalaženje u stresnim situacijama itd.
Važna osobina navika jeste njihovo prelijevanje, s obzirom da jedna dobra navika povlači i ostale. Tako je Travis Leach, sin dvoje narkomana, nakon što se zaposlio u Starbucksu, te razvio dobre navike koje se tiču rada, komunikacije, higijene itd., to prenio i na svoj privatni život.
Naše navike su ono što trgovački lanci koriste da bi nam prodali što više robe. Navika je razlog zašto i oni koji u prodavnicu dođu sa spiskom robe koju žele kupiti (kako bi manje potrošili), na kraju ipak završe s dvostruko težom korpom. Našu naviku koriste trgovački lanci kad stavljaju na ulazima u centre tezge sa voćem i povrćem, navodi Duhigg (i u svim centrima Konzum i Bingo u BiH je tako, op. G. M.). Logika je sljedeća: ako ljudi već na početku pazare malo zdrave hrane, kasnije će s manje grižnje savjesti kupovati nezdrave i skuplje proizvode.
Veliki lanci shvatili su da je najvažnije da razviju naviku kod ljudi da dolaze u njihove prodavnice. Oni su zaključili da se ljudske navike mijenjaju usljed velikih događaja, a da je najveći događaj u tom smislu rođenje djeteta, pa su mladi parovi s prinovom postali meta svih velikih lanaca.
Logika je jasna: ako dođu ovdje da kupe pelene, kremu, kolica, krevetić itd. (nešto što dotad nisu kupovali pa nemaju određeno mjesto za kupovinu tih proizvoda), usput će kupiti još gomilu drugih stvari, a uz to će razviti naviku dolaska u prodavnice te kompanije.
Kompanija Target je čak pokrenula program špijuniranja svojih kupaca kako bi okrila trudnice među njima, nakon čega bi im slali promotivne kupone s popustima za proizvode u vezi sa djetetom.
Razvili su poseban sistem koji na osnovu podataka šta neko kupuje, koliko ima godina i kakvo mu je bračno stanje, te na osnovu drugih informacija dostupnih na internetu, kao i na osnovu podataka koje lanci kupuju od kompanija specijaliziranih za špijuniranje kupaca, zaključuju ko su (potencijalne) trudnice.
Tako se u njihovoj radnji jednom pojavio čovjek koji je verbalno napao osoblje jer su njegovoj maloljetnoj kćerki slali kupone s promotivnim materijalima koji se tiču proizvoda vezanih za materinstvo. Nakon nekoliko dana, menadžer je nazvao čovjeka da se izvini, ali je on odgovorio da zapravo on njima duguje izvinjenje – u ovoj kući su se dešavale stvari s kojima nisam bio upoznat, kazao je čovjek.
(Nekoliko ljudi u BiH kazalo mi je da je osoblje tržnih centara postalo naročito gostoljubivo i darežljivo prema njima otkada su dobili djecu. Čini se da su trgovinski lanci mnogo bolje razumjeli moć navike od, recimo, našeg obrazovnog sistema.)
Duhiggova knjiga obiluje zanimljivim pričama, primjerima, naučnim istraživanjima. Ona pokazuje koliko su velike kompanije, državne institucije, sportske i obrazovne organizacije, religijski pokreti itd., ozbiljno pristupili proučavanju navike.
Autor postavlja i sljedeće pitanje: ako su već navike tako snažne, ako čovjek po njima djeluje automatski, da li je pojedinac uopšte odgovoran za svoje postupke u takvim slučajevima. Ovu dilemu iznio je kroz dva sjajna primjera. Angie Bachmann je ovisnica o kockanju, koja je u kasinu izgubila nasljedstvo, kuću, i napravila ogromne dugove kojima je ugrozila svoju porodicu.
Brian Thomas je oduvijek hodao i radio razne druge stvari u snu, ali nikada nije bio agresivan. Jedne noći, tokom kampovanja, on je u snu ubio svoju ženu. Thomas je na sudu oslobođen krivice jer je zaključeno da nije djelovao svjesno, da nije mogao znati da će se ovako nešto desiti, te da stoga nije odgovoran za svoj zločin.
Na ovu presudu kasnije su se pozvali advokati koji su zastupali Angie Bachmann koja je tužila kasino. Advokati su tvrdili da ni ona nije djelovala svjesno, s obzirom da je želja za kockanjem bila snažnija od nje, te da joj se nije mogla oduprijeti. No, ona je izgubila spor.
Duhigg je podržao odluku sudije. Iako navike jesu snažne, u pojedinim trenucima snažnije od razuma pojedinca, on ipak ima moralnu obavezu i odgovornost da im se suprotstavi i da ih promijeni.
Osim što daje brojne odgovore, zanimljive informacije i uzbudljive priče, knjiga otvara i mnoga pitanja i tjera na razmišljanje. Tjera nas da se zapitamo koliko stvari koje uradimo tokom dana radimo iz navike, koliko nam pojedine naše navike štete, itd.
Duhigg na kraju daje i konkretan savjet kako promijeniti svoje navike, navodeći da je to uvijek moguće, ali da često nije lako. Najvažnije ih je najprije razumjeti. Naprimjer, on je, kako piše, imao naviku da svaki dan oko pola četiri popodne na svom poslu ode do kafeterije, kupi kutiju kolačića i pojede ih ćaskajući s kolegama, zbog čega je dobio viška kilograma.
Kako bi se oslobodio ove navike, najprije ju je morao razumjeti. Pitao se koji su poticaji za ovu naviku: je li to potreba da unese šećera u krv kako bi dobio energije, potreba da sa nekim porazgovara, da napravi pauzu u poslu itd.
Napravio je eksperiment zamijenivši ovu naviku svaki dan drugim rutinama. Jedan dan je umjesto odlaska u kafeteriju išao na kratku šetnju oko zgrade, drugi dan je odlazio da proćaska s nekim od kolega, treći dan je odlazio u kafeteriju i kupio jabuku… Na kraju je shvatio da je ova njegova navika zapravo bila vođena željom za kratkom pauzom od posla i ćaskanjem s kolegama, a ne unosom šećera. Stoga je svaki dan u pola četiri popodne, umjesto odlaska u kafeteriju, pravio kratku pauzu, šetao po redakciji i pričao s kolegama, dok mu uskoro to nije postala navika.
Ok, možda je Duhigg i izmislio ovo svoje iskustvo da bi nam pokazao poentu. Najprije moramo prepoznati loše navike, i pokušati ih dekomponovati i što bolje razumjeti prave razloge zašto to radimo, koji su naši pravi motivi. Potom, umjesto da iskorijenimo naviku, umjesto da jednostavno kažemo od danas (ili od ponedjeljka) to ne radim, potrebno je naći drugi način da zadovoljimo istu čežnju ili potrebu.
Svaka navika se sastoji od tri dijela – poticaj, rutina, nagrada. Prva i treća komponenta praktično bi trebale ostati iste, a mijenjati treba samo rutinu.
Duhigg se ne bavi posebno obrazovnim sistemom, ali se ne može oteti utisku koliko je sve ovo važno za odgoj i obrazovanje djece. Ja ću navesti samo jedan logičan zaključak: djeca koja, recimo, imaju navike da izostaju sa časova, ne dolaze spremna u školu ili zaboravljaju knjige, ne trebaju biti kažnjavana zbog tih osobina.
Nastavnik ili nastavnica bi možda trebali shvatiti da vjerovatno i sama ta djeca mrze te svoje navike ali ih ne mogu promijeniti. Stoga se mora detaljno ispitati svaki pojedinačni slučaj da se vidi šta su stvarni razlozi takvog ponašanja, a onda štetne navike (rutine) pokušati zamijeniti nekim drugim, korisnijim, a ne pokušavati ih jednostavno iskorijeniti.
Naprimjer, neko dijete koje je drsko na času možda zapravo želi da bude u centru pažnje, pa bi ga umjesto kažnjavanja bilo korisnije upisati na dramsku sekciju, gdje će zadovoljiti tu svoju potrebu. Naravno, postoji i mogućnost da je to dijete jednostavno nevaspitano. To je moguće ustanoviti tek na osnovu istraživanja konkretnog slučaja.
Navike koje kreiramo, često spontano, da toga nismo ni svjesni, mogu od nas učiniti uspješne sportiste, privrednike itd., ili pak kockarske ovisnike, alkoholičare, hronične luzere itd. Prepoznavanje pravih poticaja koji stoje iza navika djece, njihova promjena iz štetnih u korisne, nije manje važno od znanja koje će dijete steći u školi.
Vrijednost Duhiggove knjige je što o temi priča kroz ljudske priče kojima ne manjka književne vrijednosti i dramatičnosti, pa čak i onda kad ne povjerujete u njegove argumente, čak i kad mislite da nije u pravu ili da je izveo pogrešne zaključke, nemate osjećaj da ste izgubili vrijeme čitajući ove stranice. Duhigg je, inače, reporter The New York Timesa, a dobitnik je Pulitzerove nagrade.
