Homoseksualnost je 1974. godine isključena iz kategorizacije psihičkih poremećaja.[1] Ljudi koji u javnosti istupaju protiv homofobije različitih su profila. Međutim, u toj skupini je jako malo psihologa. To začuđuje s obzirom na činjenicu da svaki regionalni centar ima katedru psihologije te da se svake godine u BiH pojavi na desetine psihologa. Pitanje seksualnog identiteta je pitanje u kojem se u najvećoj mjeri, među svim naukama koje se u BiH mogu studirati, bavi upravo psihologija. Istražili smo kako se na fakultetima u Sarajevu, Istočnom Sarajevu, Mostaru, Tuzli i Banjoj Luci (ne) pristupa homoseksualnosti.
M. K. završio je ove godine studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Istočnom Sarajevu. Tokom studija na Odsjeku za psihologiju, kako govori za Školegijum, nisu imali nijedno eksplicitno predavanje o temi homoseksualnosti. Ovakve osjetljive stvari profesori i asistenti su spominjali usput, obično u negativnom kontekstu. Određen broj profesora i asistenata pokazao je prilično radikalan, neetičan stav glede homoseksualnosti definirajući je kao poremećaj, uprkos činjenici da je ista skinuta sa liste psihičkih poremećaja, prvo od strane Američke asocijacije psihijatara i psihologa, a zatim i od Svjetske zdravstvene asocijacije. Ovaj sada već diplomirani psiholog ističe da su profesori i asistenti na Filozofskom fakultetu na Palama naglašavali da lično smatraju takvu pojavu patologijom te da je LGBT lobi uticao da se izbaci iz Svjetske klasifikacije i dijagnoze poremećaja. Vrlo mali broj profesora je spomenuo homoseksualnost kao ravnopravnu i normalnu orijentaciju, opet kao usputnu stanicu, a nikad kao izdvojenu temu predavanja.
Profesorica Spasenija Ćeranić koja predaje psihologiju na Palama nije nikada odgovorila na naš upit da li sa studentima obrađuje ovu temu i na koji način.
N. Š. je diplomski studij psihologije završila u Zagrebu i tamo se puno naslušala o ovoj temi. Na preddiplomskom studiju u Mostaru nije ništa čula o homoseksualnosti. Druga studentica psihologije iz Mostara M. B. sjeća se da je homoseksualnost spomenuta na kolegiju Biološka psihologija gdje je navedeno da bi se trebala tretirati kao prirodna varijacija: Također, spomenuta su neka istraživanja prema kojima ne postoji razlika u izvedbi u određenim kognitivnim zadacima između heteroseksualaca i homoseksualaca. Treća studentica psihologije u Mostaru A. M. kaže da su tokom studija temu homoseksualnosti slabo obrađivali. Bila bi u par kolegija samo onako spomenuta, tipa iz biološke psihologije i kliničke psihologije. Ana M., slično kao i prethodne kolegice, ističe da je ova tema samo spomenuta kroz određena istraživanja. Detaljniju obradu teme nismo imali.
Na pitanje da li su poslije ovako organiziranog studija psihologije spremne u praksi tretirati ovo pitanje, Ana M. odgovara na sljedeći način: Uspjela sam samo stvoriti mišljenje o homoseksualcima. Prije, nažalost, i nisam imala neko mišljenje o tome uopće. Kakvo je mišljenje uspjela stvoriti nije željela objasniti.
Da biste radili s klijentima kao klinički psiholog nužno je daljnje obrazovanje i usavršavanje u tom području gdje se sigurno opširnije bavi temom homoseksualnosti, pa mi nije baš potpuno jasno zašto očekujete da se tijekom petogodišnjeg studija nude konkretni savjeti za rad s određenom skupinom. S ovakvom tvrdnjom studentice Marine B. slaže se i studentica A. M. koja smatra da se nakon završenog petogodišnjeg studija ne može očekivati praktično znanje iz nekog određenog područja psihologije ili konkretno tehnike rada sa specifičnim grupama i fenomenima koje susrećemo.
Od kontaktiranih profesorica i asistentica iz Mostara na naš upit odgovorila je jedino asistentica Ana Zovko, a kontaktirali smo još i doc. dr. Artu Dodaj, doc. dr. Kristinu Sesar, pročelnicu studija psihologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Asistentica Zovko kaže: Budući da je psihologija jedna od prvih znanstvenih disciplina koja se počela baviti pitanjima homoseksualnosti, neupitno je da se i danas ta tema pomno istražuje, a kao takva i prezentira studentima na sveučilištima. Poznato je da se u određenom periodu u prošlosti na homoseksualnost gledalo kao na seksualnu devijaciju. Američka psihološka asocijacija (APA) je 1975. godine potaknula skidanje stigme s homoseksualnosti kao mentalnog poremećaja. Definira se općenito, pa tako i u sklopu predavanja, kao seksualna orijentacija. Danas se na sveučilištima, u sklopu kolegija psihologije, homoseksualnost proučava kroz uzroke i posljedice. Bitno je pokušati razjasniti kako dolazi do homoseksualne preferencije, iako ne postoji model koji je općenito prihvaćen kao vodeći. Homoseksualnost također proučavamo kroz aspekte društvenog prihvaćanja, kvalitete života i psihičke dobrobiti. Budući da homoseksualne osobe moraju proći kroz proces prihvaćanja od strane društva, pokazano je kako često imaju poteškoće nošenja sa stresom, sklonost rizičnom ponašanju te poteškoćama poput depresije i anksioznosti. Pogled na homoseksualnost se proučava i sa stajališta religija. Cilj ovakvog pristupa je upoznati studente što je zaista homoseksualnost te im ponuditi više perspektiva iz kojih ju mogu sagledati bez predrasuda.
Andrej Simić student je četvrte godine psihologije i pedagogije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Sjećam se da smo se bavili nekim aspektima genetske i društvene uslovljenosti homoseksualnosti. Bavili smo se i pitanjima osnivanja porodice u slučaju homoseksualnih partnera i dobili smo statističke podatke o tome da nema značajne razlike u razvoju djece iz homoseksualnih brakova i djece iz heteroseksualnih brakova. Iz kolegija Psihopatologija dotakli smo se homoseksualnosti u obradi poglavlja psihoseksualni poremećaji i seksualne smetnje. Tu smo ukratko obradili historijat posmatranja homoseksualnosti kao mentalne bolesti; od njenog uvrštavanja u prethodne verzije DSM-a, pa do djelomičnog izbacivanja u DSM III i potpunog izbacivanja u narednim verzijama. Andrej tvrdi, što potvrđuje i njegov kolega Slobodan Blagojević, da se na Filozofskom fakultetu u Tuzli ovoj temi pristupa poprilično otvoreno, stvara se prostor za diskusiju i iznošenje vlastitih stavova. Činjenice koje sam usvojio na osnovu studija su potpuno neutralne i empirijski potvrđene. Što se mene samog tiče, pred samo studiranje imao sam izričito negativan stav prema ovoj populaciji. Kako sam studirao, ovaj stav je postajao pozitivniji. Sada sam svjestan teškoća kroz koje prolazi ova populacija i mogu da suosjećam sa njihovim problemima glede neprihvaćenosti od strane društva.
Emina Omerović, studentica četvrte godine psihologije u Tuzli, potvrđuje, također, da se o ovoj temi na Filozofskom fakultetu u Tuzli raspravlja i govori: Sada na posljednjoj godini, na jednom od kolegija, razgovarali smo o pitanjima kao što su religija, seksualna orijentacija, pravo na umiranje i našem viđenju tih stvari. Imali smo zadatak da preispitamo sami sebe, svoj vrijednosni sustav i iznesemo svoje mišljenje o svemu tome jer ukoliko, naprimjer, imamo čvrsto uvjerenje da je homoseksualnost nešto loše, onda smo etički obavezni uputiti našeg klijenta nekom drugom savjetovatelju jer bi naše privatno mišljenje o tom pitanju negativno utjecalo na rad sa klijentom. Ne bismo mogli sačuvati objektivnost koja se od nas zahtijeva. U Tuzli smo kontaktirali asistenticu Slađanu Ilić i profesoricu Melisu Hasić. Nijedna od njih nije odgovorila na naš upit.
Iz iskustva studentice I. P. iz Banje Luke homoseksualnost na Filozofskom fakultetu samo je spomenuta na predmetima Porodične psihoterapije i Kliničke psihoterapije. Pomenuli smo da ju se tretiralo kao poremećaj i da je 1974. (okvirno) izbačena iz DSM-a. Na porodičnoj psihoterapiji smo analizirali slučaj gdje je dijete konzervativnih roditelja homoseksualne orijentacije pa su ga vodili na terapije. Profesorica koja vodi taj predmet takođe ima dosta zatvoren stav prema ovoj temi te je bila oštra diskusija. Mimo ovoga, u toku osnovnih i master studija tema homoseksualnosti se nije ozbiljnije ili uopšte pominjala. Ova studentica se nakon studija psihologije ne smatra spremnom za tretiranje ovog pitanja u praksi. Na fakultetu se stiče samo osnovno znanje, što je jako žalosno. Potrošiš pet i više godina života na sticanje osnovnog znanja, a nemaš čak ni priliku da se opredijeliš za specijalizaciju osim na posljednjoj godini mastera gdje biraš između kliničke i školske psihologije, što na kraju dođe na isto jer opet izučavaš oboje, a konačan ishod je dipl. psiholog/mr. Onda ti nude razna privatna doškolovavanja i usmjeravanja koja takođe traju 3-4 godine, a koštaju kao komplet studije. Naravno, sve može na kredit. Po njenom mišljenju, država treba posvetiti brigu studiju psihologije. Pri tom mislim na reformu obrazovnog sistema te umjesto suvog teorijskog znanja treba uvesti više prakse, bar na masteru.
I druga studentica psihologije iz Banje Luke Tajana Dedić navodi da se o homoseksualnosti učilo samo kroz njen historijski razvoj; od prvobitnog neprihvatanja te postepenog prihvatanja, a sve to najviše kroz prizmu psihoanalitičkih teorija.
Da je situacija malo drugačija na privatnim fakultetima, potvrđuje nam David Dragušić, apsolvent psihologije na PIM Univerzitetu u Banjoj Luci. Na njegovom fakultetu se o homoseksualnosti pretežno govorilo u pozitivnom kontekstu. Da to nije ništa loše i da nije bolest. Spominjali smo to na raznim predmetima: Uvod u psihologiju, Socijalna patologija, Psihologija abnormalnog ponašanja i doživljavanja. Profesori i profesorice ovog fakulteta nisu govorili ništa specijalno o tome kako da se postavimo. Ono standard, kao i prema svakom drugom – kaže Dragušić. Od profesora i profesorica koji predaju na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci kontaktirali smo prof. dr. Igora Krnetića (nije ništa odgovorio), prof. dr. Sanju Radetić-Lovrić koja nas je uputila da se javimo voditelju studijskog programa psihologije, dr. Siniši Lakiću, koji također nikada ništa nije odgovorio.
Jedina univerzitetska profesorica psihologije koja je pristala svesrdno govoriti o ovoj temi je profesorica Maida Koso-Drljević. Osim što je objasnila kako ovoj temi pristupa sa studentima i studenticama, profesorica Koso je čitateljicama i čitateljima Školegijuma ponudila i detaljnu stručnu argumentaciju[2] zbog čega se u psihologiji homoseksualnost ne smatra poremećajem. Inače, profesorica Koso na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu u okviru predmeta Biološka psihologija 2 obrađuje temu Spolni hormoni, seksualnost i mozak. Kroz tu temu, kako objašnjava za Školegijum, upoznaje studente sa spolnim sazrijevanjem, spolnim hormonima, ukratko, sa biološkim osnovama seksualnosti. Polako uvodeći studente u ovu tematiku dođu i do teme seksualne orijentacije. Ovu temu već godinama i generacijama studenata vrlo pažljivo predstavljam i bavim se njome četiri sata jer je smatram izuzetno važnom za studente psihologije. Cilj mi je da studenti sami dođu do zaključka da se ne radi ni o kakvom poremećaju, da je takav stav zastario i da za minimalno informiranog građanina, a posebno za studente psihologije, nije nimalo primjeren.
U toku četiri sata učenja o biološkim osnovama seksualnosti studenti dobiju zadatak da na listu papira odgovore na pitanje da li smatraju da je homoseksualnost poremećaj, da obrazlože i argumentiraju svoj stav, što podrazumijeva i korištenje relevantne psihološke literature iz koje je sasvim jasno da već više od 30 godina psihologija homoseksualnost ne smatra poremećajem. Na kraju drugog bloka predavanja razgovaram s njima o njihovim stavovima i mogu ponosno reći da mnogi studenti uvide i promijene početni negativni stav. Naravno, neki ostanu pri svom stavu, ali to je sve manji broj studenata. Njih zamolim da kada razgovaraju s nekim o homoseksualnosti obavezno naglase da je to njihov lični stav, a ne stav struke koju studiraju i da bi prikrivanje stava struke bilo izrazito neetički.
Belma Mahmić, studentica master programa psihologije u Sarajevu, prethodni način rada profesorice Koso potvrđuje kao istinit i iz perspektive studentice objašnjava kako izgleda predavanje koje obrađuje temu homoseksualnosti. U okviru biološke psihologije, sa posebnim podnaslovom: Seksualna orijentacija, hormoni i mozak, profesorica je predavanje započela pitanjem: Ima li ovdje neko ko smatra da homoseksualnost nije nešto prirodno i normalno? Na sreću, samo njih nekoliko digli su ruku, ali se zbog toga predavanje, koje se trebalo fokusirati na neuroznanstveno objašnjenje homoseksualnosti, na kraju svelo na objašnjavanje ovoj manjini zbog čega nisu u pravu i zašto, kao psiholozi, ne bi smjeli imati takav stav – kaže Belma Mahmić te dodaje da se na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, osim tada, homoseksualnost kratko spominjala na kolegiju Psihologija ličnosti, gdje se učilo kako pojedini teoretičari objašnjavaju i uklapaju homoseksualnost u svoj terapijski pravac. Na kraju, spominjali smo homoseksualnost i na kolegiju Psihopatologija. Podnaslov u knjizi zove se Poremećaji povezani sa seksualnim razvitkom i orijentacijom, ali se eksplicitno navodi da se npr. homoseksualnost, biseksualnost itd. ne smatraju poremećajima per se, već se poremećaj odnosi na poteškoće u seksualnom sazrijevanju i poteškoće u prihvatanju vlastite seksualne orijentacije, te sve simptome koji s tim dolaze. Za homoseksualnost se izričito naglašava da se već odavno ne smatra psihijatrijskim poremećajem, te da kao poremećaj nije uvrštena ni u najnovije izdanje DSM-a ni u MKB.
Emina Osmanović je diplomirana psihologinja. U toku svog rada imala je priliku susresti se s ovim pitanjem. Dosta mi je pomoglo to što sam čitala različitu literaturu o ovoj temi te razgovori sa kolegama tokom edukacije za psihoterapijski rad i dvodnevna edukacija o radu psihoterapeuta sa LGBT populacijom u organizaciji SOC-a.
Jasmina Čaušević iz Sarajevskog otvorenog centra kazala je da su prošle godine kao nevladina organizacija organizirali radionice za psihologe i terapeute budući da se pokazalo da se tokom studija psihologije uči pogrešno, ili ne uči uopšte o LGBT temama, a da nema posebne edukacije ni kasnije u edukaciji za psihoterapeute/kinje o pitanjima specifičnim za LGBT korisnike. Dakle, ono što bi studentice i studenti trebali da dobiju već za vrijeme studija besplatno, dobiju samo pojedinci i pojedinke koje ova tema dodatno interesira uz dodatni lični napor i motiviranost.
Studij psihologije se, dakako, ne svodi samo na jednu tematiku – seksualnost ili, konkretno, homoseksualnost, ali seksualnost je bitan dio identiteta svake osobe, i kao takva treba da ima podjednak tretman među svim drugim temama. Iako na studijama psihologije u BiH u 2017. godini postoje prakse učenja o homoseksualnosti u skladu sa dokazima savremene nauke o ljudskoj seksualnosti, ovo istraživanje pokazuje i dvije generalno negativne tendencije glede proizvodnje znanja na visokoškolskim ustanovama u BiH. U prvom redu tu mislimo na praksu iznošenja privatnog mišljenja umjesto stava nauke, što može biti primjenjivo i na druge teme. Recimo, profesor meteorologije može vjerovati da bog daje kišu, ali kao naučnik ne može takvo znanje studentima dijeliti. Profesori i profesorice psihologije isto tako imaju pravo privatno misliti šta god žele o kojoj god temi. Kao pojedinci i pojedinke mogu biti u krivu, pa misliti i dijeliti u privatnoj sferi stav o homoseksualnosti kao bolesti, ali takvo mišljenje nije u skladu sa naukom i ne može se kao takvo dalje prenositi studentima i studenticama u javnoj sferi. Profesori i profesorice su, prije svega, obavezni da rade u skladu sa pedagoškim znanjima i etikom, što znači da ne smiju iznositi neprovjerene i netačne informacije, kao što ne smiju da upliću i nameću svoja lična uvjerenja kroz teme koje su predviđene da se obrađuju na studijama.
Javno govoriti da je homoseksualnost bolest govor je mržnje, a u zavisnosti od toga ko govori, može biti i čin diskriminacije. Prenošenje stereotipa i ideja punih predrasuda, kao i sama diskriminacija, a sve na osnovu seksualne orijentacije, zabranjene su Zakonom o ravnopravnosti spolova BiH, kao i Zakonom o zabrani diskriminacije u BiH, što bi značilo da je iznošenje diskriminatornih stavova kršenje zakona i zahtijeva odgovarajuće sankcije i kazne. Također, zakonima koji se tiču obrazovanja, bez obzira na nivo na koji se odnose, zahtijeva se da sadržaji koji se predaju u školama/fakultetima sadrže tačne informacije, one koje prate struku i naučne novine u određenoj oblasti.
Istraživanje, također, usputnim i stidnim spominjanjem teme homoseksualnosti, kakav je tretman ove teme na većini studija, pokazuje da današnji fakulteti, kad je o psihologiji riječ, još uvijek, nažalost, imaju malo veze sa stvarnim životima i ljudima oko nas.
[1] U to vrijeme je bio aktuelan Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje II – DSM II, dakle, prije 43 godine. Do novog izdanja DSM-a 1980. godine mogla se uspostaviti dijagnoza ego-distona seksualna orijentacija i to samo u slučajevima kada osobe homoseksualne orijentacije osjećaju izrazitu patnju zbog svoje seksualne orijentacije (i nedostatka heteroseksualne želje) i njenog neprihvatanja od okoline ili njih samih. 1986. godine i ova dijagnoza je isključena iz priručnika o duševnim poremećajima i to nakon što su prikupljeni nalazi istraživanja i nakon što su se usaglasili brojni stručnjaci iz područja mentalnog zdravlja, psihijatrije, psihopatologije, kliničke psihologije da ne postoje nikakvi dokazi na osnovu kojih se homoseksualnost treba smatrati poremećajem.
[2] Da bi se nešto proglasilo poremećajem, moraju biti prisutni dokazi u vidu simptoma ili ponašanja koja odudaraju od određenih normi. Često se kao razlog da je homoseksualnost poremećaj nudi statistička zastupljenost ove seksualne orijentacije u generalnoj populaciji. Iako je teško utvrditi zastupljenost homoseksualnosti u populaciji (jer sama seksualnost se ne može operacionalno definirati u dihotomnim kategorijama da bismo je mogli egzaktno izmjeriti), procjenjuje se da je oko 10% populacije homoseksualno. Jedno od najpoznatijih i najcitiranijih istraživanja sproveo je Kinsey 40-ih godina prošlog stoljeća, a i kasnija istraživanja pokazuju da je otprilike 10% populacije homoseksualne orijentacije. Sama statistička zastupljenost određene osobine u populaciji ne može biti kriterij duševnog poremećaja. Kao što mali procenat populacije ima zelene oči ili crvenu kosu, tako je i određeni procenat populacije homoseksualne orijentacije. Često ćemo čuti da homoseksualna orijentacija nije prirodna. Kod različitih životinjskih vrsta nalazimo određeni procenat jedinki homoseksualne orijentacije. Ako je homoseksualnost stvar neke odluke nekog tinejdžera koji se jedno jutro probudi i sebi kaže da će biti heteroseksualne ili homoseksualne orijentacije, onda zasigurno ne bismo nailazili na homoseksualne pingvine, majmune, ptice i sl. Isto tako, možemo zamoliti heteroseksualne osobe da pokušaju promijeniti svoju seksualnu orijentaciju i da zamisle sebe u situaciji u kojoj bi, zbog određenih društvenih normi, bilo poželjno da su homoseksualni. Da li bi to mogli uraditi samom odlukom ili željom da budu homoseksualni? Nijedna terapija, bilo psihoterapija ili farmakološka terapija nikada se nije pokazala uspješnom, jer nešto što nije bolest ne može se ni liječiti. Svi napori i pokušaji da osoba promijeni svoju seksualnu orijentaciju nikada nisu bili uspješni i nikada neće biti uspješni, a zagarantovan neuspjeh u pokušaju da se promijeni seksualna orijentacija može rezultirati psihičkim poteškoćama. Profesorica Koso je ponudila i detaljnu argumentaciju zbog čega se u psihologiji homoseksualnost ne smatra bolešću. Simptomi anksioznosti, depresivnosti, stresa i traumatiziranost se često mogu primijetiti kod osoba homoseksualne orijentacije, ali takve psihičke poteškoće ne nastaju zbog same homoseksualnosti nego zbog neprihvatanja okoline, stigme, predrasuda, zastarjelih i nazadnih socijalnih normi društva kojoj osoba homoseksualne orijentacije pripada i koja i sama može imati takve stavove. Homoseksualnost nije stvar izbora, nije poremećaj, seksualna orijentacija se ne može promijeniti zbog želje ili očekivanja okoline (ni homoseksualna ni heteroseksualna), nije rezultat odgoja, socijalizacije, trauma iz djetinjstva i sl. Ako i jeste genetski determinirana (što nije sasvim dokazano) ili ima biološku osnovu, onda govorimo o varijaciji koja nas čini različitim kao što smo različiti po boji očiju, kose, visini, težini i sl. Ali sve što je drugačije od nas, osobito ako pripadamo većinskoj skupini (bijelci, heteroseksuance orijentacije, prosječne težine i visine, prosječnih sposobnosti, Bošnjaci/Srbi/Hrvati), za nas je neprihvatljivo i onda se usuđujemo nešto proglasiti poremećenim i neprirodnim. Ako javno iznošenje takvih predrasuda i stereotipa nije sankcionisano ili ako barem nije društveno osuđivano, onda je to siguran put ka diskriminaciji i uskraćivanju prava pripadnicima različitih manjina, što se upravo događa sa mnogim manjinama u našem društvu.
