Treći razred jedne sarajevske gimnazije priznaje da su ponekad krivi oni sami, zbog nerada, a ponekad nastavnici, jer ne objašnjavaju dobro, ali da su većinom razlog loši nastavni planovi i programi. I uglavnom se svi slažu da matematika ne bi bila bauk ukoliko bi se povećao broj časova vježbanja i ponavljanja, dodala dodatna i dopunska nastava, smanjio broj učenika u svakom razredu i kad bi bila manja norma za nastavnike.
Matemtika je zahtjevna. Ona traži matematičko i logičko mišljenje, te vladanje osnovnim matematičkim i logičkim operacijama: analiza, sinteza, identifikacija, negacija, analogija, generalizacija i dr. Nastavnici ne posjeduju taj kvalitet, pa ga ne mogu razvijati kod svojih učenika, tvrdi prof. dr. Šefket Arslanagić, koji je do 2012. godine predavao predmet Metodika matematike na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu.
Kao krivce on uglavnom vidi nastavnike: Oni prave bauk od matematike. Nisu spremni, a često ni sposobni da objasne gradivo, stavljaju velike zahtjeve pred učenike i roditelje, i time ih čine žrtvama. Na taj način oni grade autoritet, što je apsolutno pogrešno.
Nastavnici koji su prošli obuku na Prirodno-matematičkom fakultetu napravili su pomak na svojim radnim mjestima, ali je njihov broj mali. Ti nastavnici su morali slušati Pedagogiju, Psihologiju, Didaktiku, Metodičku praksu, Metodiku nastave matematike, polagali su ispit po svjetskoj literaturi, bili su dužni držati čas u osnovnoj ili srednjoj školi. Nažalost, većina nastavnika nije završila nastavnički smjer, već samo matematiku, a onda su položili pedagošku grupu predmeta na Filozofskom fakultetu.
Arslanagić smatra da to nije pravo rješenje. Takvo znanje ne dovoljno je za rad u školi, što praksa i pokazuje. Po mom mišljenju, metodiku matematike mora predavati matematičar, jer je on svjestan problema koje matematika kao predmet sa sobom nosi, što pedagog ne zna. Također, sada je sve to uprošteno jer bolonja preferira pismenu formu ispita, a metodika traži praksu.
Asistent na Prirodno-matematičkom fakultetu, Dženan Gušić, slaže se da su nastavnici veliki problem, ali smatra da i sami učenici ne rade dovoljno: Kada bi učenik proveo onoliko vremena učeći matematiku koliko provede učeći historiju ili geografiju, ne bismo imali toliko problema.
(Pogrešno! Učenici su ničim pritisnuti rekli da matematiku rade duže i više nego bilo koji drugi predmet.)
Gušić također smatra da je bolonja učinila svoje, te da se situacija u državi odražava i na sve segmente društva, pa tako i na obrazovanje: Motodici se posvećuje onoliko pažnje koliko nastavni program dozvoljava. Treba imati u vidu da je to samo jedan od mnogobrojnih predmeta. Taj program se fokusira na obrazovnom, a ne odgojnom, gdje metodika ispašta.
Kakvo je obrazovanje nastavnika na PMF-u?
Studentica treće godine Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu osjeća se sposobnom za rad u školi, nakon što je prošla odgovarajuću pripremu: Kada je riječ o metodici na trećoj godini dužni smo položiti dva predmeta: Metodičku praksu i Metodiku nastave matematike. Meni nije predavao prof. Arslanagić, već ass. Gušić. Iz predmeta Metodika nastave matematike trebamo samo položiti pismeni ispit. Dobijemo zadatke da riješimo, a potom da metodički obradimo. Na predmetu Metodika dužni smo slušati deset časova u nekoj školi, voditi metodički dnevnik, za pisivati metodičke elemente, napisati pripremu i održati čas, a na drugoj godini slušamo Pedagogiju, Psihologiju i Didaktiku.
Problemi koje ona vidi u obrazovanju su višestruki kada je riječ o matematici:
Profesori ne žele svesti lekciju na nivo koji dje ca razumiju, a često im je mrsko raditi korak-po-korak, preskaču dijelove zadatka, te ih učenici ne mogu pratiti. Jedan zadatak se može uraditi na više načina, što mi učimo na fakultetu, ali nastavnici preferiraju jedan, ili znaju samo jedan, pa to nameću učenicima. Oni nemaju osjećaja za nivo na kojem se učenik nalazi, što je sasvim razumljivo, i sama sam se su srela s tim problemom. Fakultet je mjesto gdje bismo se trebali naučiti prilagođavati učenicima.
Ona ističe kako postoji mit o matematici kao teškom predmetu, što često utječe na loše rezultate. Dužnost nastavnika je da I o to me razgovara sa učenicima: ukoliko nastavnici matematike rade onako kako su naučeni na fakultetu, da li metodički obrađuju jedinice, da li imaju pripremu za čas, ako ne rade šta hoće i kako hoće, računajući da ih niko ne provjerava, matematika nije bauk.
Ko je kriv?
Loš učenik je produkt loših roditelja, lošeg društva, lošeg nastavnika, lošeg plana i programa ili neke kombinacije navedenih elemenata. Djeca se ne rađaju nesposobna za matematiku, pa je sigurno da među njima ne treba tražiti glavne krivce za teror matematike u učionicama. Po svemu, loši nastavnici i loši planovi i programi ubojita su kombinacija. Prilagođavanje matematike učenicima, kao discipline koja prva počinje razvijati naučni metod rada u svijesti učenika, ključno je da bi oni mogli rješavati bilo koji problem u životu, a ne samo matematički. Nažalost, većina nastavnika na to nije spremna, ni sposobna, tvrdi prof. Arslanagić.
Ali i oni nastavnici koji dobro obavljaju svoj posao prisiljeni su da ubrzaju tempo, nemaju vremena da se osvrnu na učenike, da vježbaju i razgovaraju, zbog toga što su pod pritiskom lošeg nastavnog programa, velikog broja učenika i nemogućom normom rada. Sve ovo potvrdili su i anketirani učenici, inače odlični matematičari.
Možda je potez na roditeljima. Ukoliko pola razreda pada iz matematike, onda očigledno nije ni dobro ni fer rješenje da bogati plate instrukcije a siromašni gube godinu. Rješenje je natjerati nastavnike i uprave škola da traže reformu koja neće u vrhu prioriteta imati čuvanje nastavničke norme. Nego novi pristup nastavi, nove programe i nove standarde, prilagođene mogućnostima djece, i vremenu u kojem žive.
Komentari učenika
– Ako većina razreda savlada lekciju, a nekoliko učenika dobije nisku ocjenu, očigledno je problem u nama, učenicima. (Dženita)
– Kod nekih profesora možeš naučiti na času, ali neki nemaju način da prenesu znanje iz bilo kojeg predmeta. (Amar)
– Ukoliko mnogo odličnih učenika ima loše ocjene iz matematike, a nastavnik se trudi da prenese znanje, i pokušava pokazati, ali nema dovoljno vremena da detaljno obradi lekciju, onda je problem u nastavnom planu i programu. (Ahmed)
– Mislim da je problem u zastarjelim planovima i programima. Bilo bi lakše da imamo više časova da nešto obradimo. (Emir)
-Mi radimo prve dvije godine jedno gradivo, a onda druge dvije ponavljamo to isto. Bolje bi bilo da sve četiri godine radimo jedno gradivo, ali da je ono raspoređeno na bolji način. Ovako je gradivo nagomilano i ne može se stići. (Irma)
– Pored plana i programa jako je bitan pristup pojedinca matematici. Mnogi učenici sebi kažu na početku da je to preteško i na taj način, autosugestijom, naprave sebi problem. Kada bi pokušali promijeniti perspektivu riješili bi dio problema. (Damir)
– Matematici se posvećuje previše pažnje, a mnogima neće ni trebati matematika na tom nivou nakon srednje škole. Više bi se pažnje trebalo posvećivati engleskom jeziku, koji će nam svima trebati. (Amar)
– Također, problem su blok časovi. Učenici se ne mogu koncentrisati toliko dugo. S druge strane, za jednu oblast je predviđeno malo časova. (Ahmed)
– Za razliku od instruktora koji nam može posvetiti dovoljno vremena i pažnje, te se fokusirati na jednu oblast i odgovoriti na sva naša pitanja, nastavnik nema vremena da se osvrće na svaku pojedinost, prinuđen je da ostavi mnogo toga nama da sami preradimo, a u razredu je veliki broj učenika tako da za pitanja nema vremena. (Seid)
(Tekst je prvobitno objavljen u štampanom Školegijumu broj 8.)
Pročitali ste ovaj tekst i želite još? Prelistajte i druge iz Školegijuma br. 8:
Svijet o obrazovanju, obrazovanje u svijetu
...i mnoge druge.
