U časopisu Stav, 26. 5. 2016. godine, glavni i odgovorni urednik Filip Mursel Begović objavio je tekst pod naslovom: Tajna veza Nenada Veličkovića, bošnjačkih stranaka i Evropske unije. Kao povod poslužio mu je moj predgovor knjizi Principi prije pravila, autorica Sandre Zlotrg i Klaudije Mlakić Vuković, ali pravi je razlog, kao što će se vidjeti iz mog odgovora, drugi. U odgovoru ću njegov tekst prenijeti u cjelosti i bez izmjena, ali s umetnutim mojim komentarima, iz kojih će se na kraju razumjeti šta je pravi razlog ove difamacije i ko iza nje stoji.
Svojoj temi urednik Begović prilazi u širokom luku:
Skora objava rezultata Popisa stanovništva, na kojem je više od polovice građana slobodnom voljom iskazalo da su Bošnjaci i da govore bosanskim jezikom, ima prvenstveno simboličku vrijednost. Postojanje bošnjačke većine dokaz je da nije uspio planski pokušaj da se genocidom Bošnjake svede na nezamjetnu manjinu ili "odvede u nestanak". Opipljivi politički značaj trenutno je u nastavku evropskog puta BiH, za šta je jedan od uvjeta bilo objavljivanje rezultata Popisa. Onaj teži dio tog puta, što se potvrdilo u svim tranzicijskim postkomunističkim društvima, tiče se ostvarivanja evropskih dosega u domenima ljudskih prava, prava manjina i slobode medija, tj. postojanja općeg društvenog pluralizma. Federacija BiH dosegla je već taj nivo, jedino što je potrebno jeste da bošnjačke stranke tu činjenicu osvijeste i artikulirano promoviraju.
Dobar je primjer za ovu tezu sljedeće – u ediciji "Lektira narodu", uz novi broj časopisa Školegijum dobivate knjigu Principi prije pravila – školski pravopisni priručnik autorica Sandre Zlotrg i Klaudije Mlakić-Vuković.
Nakon tuceta kompleksnih pojmova i tema – popis stanovništva, bosanski jezik, genocid, evropski put, ljudska prava, prava manjina, sloboda medija, tranzicijska postkomunistička društva, Federacija, bošnjačke stranke – urednik stiže do dobrog primjera za svoju tezu.
Međutim, za koju tačno, za to se njegov čitalac mora pomučiti da shvati.
Je li teza da je Federacija dosegla neki nivo, ili da stranke treba da nešto osvijeste i artikulirano promoviraju? Iz logoreičnog uvoda čitalac ne može razumjeti na osnovu čega urednik zaključuje da je Federacija išta dosegla. Na osnovu popisa?
I kad kaže Federacija, da li misli i na njen hrvatski dio? Da li urednik Stava govori da su, naprimjer u Stocu, ostvareni evropski doseg u domenima ljudskih prava, prava manjina i slobode medija? Dvije škole pod jednim krovom su primjer općeg društvenog pluralizma?
A šta je primjer za tu tezu, ma koja bila? Sljedeće. To što dobijate knjigu. Uz časopis Školegijum.
Školegijum, kojem je i ime dato u skladu sa srpskom jezičkom normom, prvenstveno je namijenjen bošnjačkoj djeci jer u školstvu Republike Srpske primjetno mu nema traga, kao ni u kantonima s hrvatskom većinom.
Stil se popravlja, ali činjenice posrću.
Prvo: Časopis Školegijum uopšte nije namijenjen djeci. Begović ili nikada nije imao taj časopis u rukama ili svjesno laže. Pošto je malo teško povjerovati da urednik jednog ozbiljnog sedmičnika može govoriti o stvarima o kojima nema pojma, biće vjerovatnije da laže. Vidjećemo i zašto.
Drugo: Časopis se distribuira u cijeloj Bosni i Hercegovini. Tvrdnja da mu nema traga na pomenutim dijelovima tržišta nije tačna. Iako izvještaji o plasmanu i prodaji nisu sasvim precizni, jer je distributera nekoliko i posluju različito, prema onome što se dostavi, oko 20% tiraža proda se u RS-u, a skoro 50% u Sarajevu. (Uz 16% na prodajnim mjestima u hrvatskim općinama.) Ali uz sve te podatke opet se ne može reći kupuju li ga više Bošnjaci ili Srbi ili Hrvati. Ako Begović bude insistirao, možemo uz sljedeći broj zamoliti kupce da se izjašnjavaju na trafikama.
Ovaj list kontinuirano prate problematični autorski tekstovi, poput teksta Amera Tikveše, koji je ustvrdio da "agresija na BiH nije pouzdan termin, karakter rata u BiH ne može se još uvijek jednoznačno odrediti", što je izazvalo reakciju dežurnih bošnjačkih budničara.
Koji tekstovi, i na koji način problematični? Urednik to ne može znati, jer časopis nije imao u rukama. Jer da jeste, znao bi da nije za djecu. Navodi jedan primjer, koji mu je bio dostupan, sa interneta, i dosta svjež, a koji preuzima sa portala Saff. Tekst je po njemu problematičan, a to dokazuje argumentom bošnjačkih budničara (rečenicom istrgnutom iz konteksta). Begović misli da je nešto više od tih budničara, jer naslućuje krajičkom mozga da sa Saffovim tekstom i evropskim standardima nešto nije u redu, ali ipak koristi njihovu reakciju kao svoj argument. Biva, on nije budničar. On je urednik.
Međutim, svesti sadržaj Školegijuma na problematične autorske tekstove može samo neko ko taj sadržaj ne poznaje, ili ko svjesno laže. Školegijum objavljuje i istraživanja, i analize, i statistike, i prevode, i vijesti, a u posebnom dijelu nudi i pristup velikom broju aktuelnih zakonskih propisa i drugih srodnih dokumenata. Budničaru Begoviću je, budući da Školegijum ne čita, očito problematično sâmo problematiziranje. Kako i treba biti, tamo gdje se misli jednom glavom, i to tuđom.
Posve krivo, jer upravo je Školegijum spona bošnjačkih stranaka sa sjedištem u Federaciji BiH u ispunjavanju zahtjevnih pristupnih pregovora s Evropskom unijom.
Ovo bi trebala biti ironija?
Šta je krivo? Reagovati na Školegijum. Zašto? Zato što je tolerisanje problematiziranja dokaz da su bošnjačke stranke položile evropski ispit. Sad bi čitalac očekivao da urednik Begović održi jedno predavanje budničaru Begoviću, o tome šta su evropski medijski standardi, ali ništa od toga. Tekst se s promašene digresije o Školegijumu vraća na pomenutu knjigu, tj. ne baš na knjigu, nego na njen predgovor:
O kakvom je priručniku riječ, saznajemo u predgovoru glavnog urednika, univerzitetskog profesora srpske književnosti sa sarajevskog Filozofskog fakulteta prof. dr. Nenada Veličkovića, koji jezik promatra nenaučno, pridajući mu ideološke predznake. Smatra da jezik u BiH treba popravljati jer se zbog jezika ljudi "mrze i ubijaju".
O kakvom je priručniku riječ urednik-budničar bi trebalo da sazna i iz priručnika, a ne samo iz predgovora. Ali kako, ako priručnik nikad nije ni vidio? I umjesto da svojim čitaocima predstavi taj predgovor, strukturu i glavne teze, recenzent Begović informiše ih o tome da je pisac predgovora profesor srpske književnosti, koji nenaučno promatra jezik, jer mu pridaje ideološke predznake. Kakve tačno predznake, ne znamo, ali to nije ni važno, jer čitalac ovdje treba da shvati da profesor ustvari nije naučnik.
Da bi to ipak nekako ilustrovao, recenzent Begović malo skraćuje, i mijenja smisao onoga što je u predgovoru rečeno. A rečeno je ovo: Pokvaren jezik, onaj kome treba popravak, jeste jezik koji ne radi dobro. A jezik ne radi dobro onda kada se ljudi njime sporazumijevaju s teškoćama, ili kad se ne razumiju, ili pogrešno razumiju, pa onda jedni drugima ne vjeruju, jedni u druge sumnjaju, jedni se drugih boje te na kraju, zbog svega toga, jedni druge mrze i ubijaju. Ne mrze i ne ubijaju ljudi zbog jezika, nego zbog politika koje se jezikom služe tako da bi to postigle. Filip Mursel Begović mora biti ili dosta potup ili dosta podao da razumije ovaj pasus onako kako ga je skratio.
Veličković se ciljano obraća osnovnoškolskoj djeci stilom primjerenim kognitivnoj razini Branka Kockice, a poručuje im da stručnjaci za jezik ponekad "namjerno griješe jer za sebe žele neku korist", poput prodaje svoje knjige, baš kao što i "liječnik pacijentu daje loš lijek jer ga proizvođač lijekova nagrađuje za svaki loš lijek koji proda". Ovdje univerzitetski Branko Kockica želi bošnjačkoj djeci poručiti da Bošnjaci lingvisti koji zagovaraju pravo na bosanski jezik teledirigirano rade za nacionalističke centre moći kojima je plan jedino razdvajati, mrziti i ubijati.
Htjelo se reći da se Branko Kockica obraća osnovcima stilom primjerenim dječijoj kognitivnoj razini? F. M. Begović nije zadovoljan što profesor Veličković nenaučno promatra jezik obraćajući se djeci, ali nikako da kaže šta je u tom obraćanju pogrešno. Ali onda, na kognitivnoj razini ležećeg policajca, zaključuje da se ono stručnjaci za jezik odnosi na bošnjačke lingviste. Lezi, pet.
Univerzitetski Branko Kockica ne poručuje bošnjačkoj djeci ništa drugo nego što poručuje bilo kojem djetetu, bilo gdje, bilo čijem. Počevši od vlastitog. A to što je neostvareni saobraćajac u prodavcima loših lijekova prepoznao bošnjačke lingviste, to neka se njima pravda. I kad smo već kod Branka Kockice: nigdje u svom uvodniku Begović ne spominje naslov predgovora – O lego-kockama i dresuri. Tako da mu ovo Kockica visi u tekstu, nemotivisano. Htio smiješan da bude duhovit.
Osnovnoškolcima će poručiti da "navodno postoje tri jezika", što, po njegovom mišljenju, nije istina jer postoji samo jedan, pa bošnjačku djecu nenametljivo poziva da odbace važeći pravopis i nudi svoju inačicu, bosanski jezični lonac srpskog, hrvatskog i onoga što perfidno naziva bošnjačkom normom.
Perfidno je jedino kako Filip Mursel Begović, urednik jednog tjednika koji hoće biti respektabilan, citira tekst s kojim polemiše. U tekstu je rečeno: (velikim slovima označene su tri pravopisne norme B – bošnjačka (bosanskog jezika), H – hrvatska (hrvatskog jezika) i S – srpska (srpskog jezika). Kako sada betonskoj izraslini objasniti da je ovdje rečeno da su jezik normirali Bošnjaci za sebe, Hrvati za sebe i Srbi za sebe? Ono: jezik bosanski, narod bošnjački. U cijelom predgovoru insistira se na tome da djeca, sva koja idu u školu i uče pravopise, a ne samo bošnjačka, osvijeste činjenicu da govore istim jezikom, koji ima tri norme iz razloga koji su prvenstveno politički. A mišljenje da je jezik jedan nije samo Veličkovićevo, ono je dosta rašireno, a najglasnije je izgovoreno glasom Snježane Kordić.
Veličković skriva činjenicu da uporedni pravopisni priručnici bosanskog, hrvatskog i srpskog već postoje. Jedan je izradila akademik prof. dr. Hasnija Muratagić-Tuna, a drugi grupa autora Instituta za jezik u Sarajevu. Dobro znajući što radi, konstatira da će ovakav pristup "sigurno iritirati mnoge aktere u ovoj igri oko zauzimanja praznog mesta detetovog uma".
Veličković ne skriva, nego Filip Mursel Begović opet laže, istina možda iz neznanja, jer nije imao knjigu u rukama. Da jeste, vidio bi da ta knjiga ima bibliografiju, i da se na str. 177–178. pominje prof. dr. Hasnija Muratagić-Tuna. I da su pomenuti svi važeći pravopisi, ili barem njihova većina. Veličković zna šta radi, tu je Begović u pravu, samo što glavni i odgovorni policajac to svojim čitaocima ne predstavlja pošteno, nego im umjesto toga podmeće svoju lažuću perspektivu. Pri tome nekorektno citira, pa riječi Zdenka Kodelje koje preuzimam iz ekavskog prevoda knjige Laička škola pro et contra ne označava polunavodnicima ili kurzivom, šireći i na svoje čitaoce neznanje o kontekstu na koji se sintagma prazno mesto detevovog uma odnosi.
"Dići će galamu", zaziva Veličković nadajući se da će naciolingvisti krenuti u odsudnu borbu, a on će partizanski pozivati na bratstvo i jedinstvo.
Pa ako ne bude drugih mogućnosti, između ustaške i partizanske busije, budući da je ovu prvu već zauzeo Filip Mursel Begović, nije baš da njegovim neistomišljenicama ostaje velik izbor. Ali zašto bi iko pristao da mu nesuđeni viši inspektor određuje mogućnosti uvjeravajući ga žandarskom logikom da je svaka kritika nacionalizma prikriveno zazivanje bratstva-jedinstva?
Naravno, odlazak Veličkovića u hajduke najgori je mogući scenarij. Jer, kao što rekosmo, upravo je postojanje Školegijuma i njegovog idejnog Nenada Kockice jedan od dokaza da u Federaciji BiH postoji pluralizam medija, kroz pravo nacionalnih manjina da slobodno izraze svoje mišljenje. Štaviše, demokratsko pravo da ga podijele s "praznim detetovim umom" bošnjačke djece. A ono manjinsko svako evropsko društvo treba njegovati, a ustalilo se reći da je odnos prema manjini instanca po kojoj mjerimo stupanj demokratičnosti.
Kakve veze postojanje Školegijuma ima sa pravom nacionalnih manjina da slobodno izraze svoje mišljenje? Da li to urednik Stava Školegijum koji ne čita kvalifikuje listom nacionalne manjine? Zato što ga uređuje Nenad Veličković, koji je u Federaciji manjina? Kako sada neostvarenom specijalcu objasniti ono što svi pametniji oko njega znaju, da se o tome ko je manjina ne odlučuje u tuđe ime? I da evropski put nije onaj na kojem su građani dužni ležećim policajcima pokazivati legitimacije. Filip Mursel Begović ne bi baš da prišiva trake manjinama na rukave, ali ne bi ni da zaborave ko je pobijedio na popisu, i gdje im je prema tim rezultatima mjesto. Ne znam kako sam živio 50 godina u Sarajevu dok nije došao u njega Filip Mursel Begović, da me u stavu ležećeg policajca njeguje kao manjinu i mjeri na meni svoj stupanj demokratičnosti.
Dakle, iako svojim hrđavim izviđačkim nožićem čeprka po identitetu bošnjačke djece, pri čemu je vjerovatno jedino kompetentan za indoktrinaciju u školstvu, što mu je bila i tema doktorske disertacije, Veličkovića bošnjačke stranke u Federaciji BiH trebaju hrabriti u njegovom radu jer mogućnost pluralizma mišljenja demokratski je standard i jedan od preduvjeta pristupanju Evropskoj uniji. Tako će doista "u svetu postojati jedno carstvo u kojem će carovati drugarstvo", koje ćemo mi nazvati evropski put BiH.
Vispreni stilista Begović iščeprkao je odnekle izviđački nožić iz biografije pisca predgovora, aludirajući valjda na ideološku pozadinu jugoslavenske izviđačke organizacije, s čijih pozicija po njemu Veličković i nakon trideset godina nastupa kao indoktrinator. Tako iščeprkator Begović govori o indoktrinaciji i doktoratu koji nije pročitao, kao što uostalom nije pročitao ni knjigu o čijem predgovoru piše, kao uostalom ni časopis uz koji se ta knjiga dobija – fasciniran nožićima, valjda dok ne stasa da se opasa vlastitom kamom.
Međutim, postoji jedan problem. Šta ćemo s bošnjačkom djecom u RS-u, bankrotiranom mjestu u kojem su bošnjačka djeca manjina, a neki veličkovići nacionalna većina? U njemu nije sve lepo, u njemu nije sve nežno, u njemu se bošnjački svet ne raduje.
Školegijum je i o tome pisao, i da ga je ovaj betonski humak ikad čitao, kao što bi glavni i odgovorni urednik jednog ozbiljnog časopisa trebalo da radi, znao bi šta Veličković o tome misli. Da ga to iskreno zanima, znao bi u istoj funkciji i šta je Veličković o tome rekao na simpozijumu održanom u studenom prošle godine, na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Ali begovićevo pitanje je retoričko, ono je samo pokriće za insinuaciju da je veličković produžena ruka srpskog šovinizma, prosto zato što se ne preziva begović:
Jer je u diskriminiranom položaju, koji je najvidljiviji u obrazovanju, odnosno u onemogućenom pravu Bošnjaka da u školama uče bosanski jezik. U tom slučaju, Nenad Veličković je tek pola u pravu: u Federaciji BiH njegov Školegijum dio je evropskog puta BiH, u Republici Srpskoj izraz je produžene ruke srpskog šovinizma prema manjinskim Bošnjacima. U toj se šumskoj kućici Nenad Veličković, naša univerzitetska inačica Branka Kockice, razobličuje u babarogu iz bajke o Ivici i Marici. Tamo dobiješ čokoladu iz Paraćina, a završiš kuhan u bosanskom loncu srpsko-hrvatsko-bošnjačke norme.
Ovo zadnje nisam razumio, ko će koga kuhati, pogubio sam se malo u ovoj kadenci najfinijih logičkih arabeski. Ali i bez toga mogu zaključiti da je cijeli uvodnik glavnog i odgovornog urednika časopisa Stav dosta gruba i zakašnjela reakcija s obzirom na povod – predgovor jednom neobaveznom školskom priručniku, dva mjeseca nakon što je taj priručnik objavljen.
Do pravog razloga, međutim, čitaoci zainteresovani za motive ove difamacije mogu doći preko stranice PEN centra Bosne i Hercegovine.
Tu sam 21. maja objavio tekst pod naslovom Bezglasno glasanje, u kojem kritikujem način na koji Odsjek za književnosti naroda BiH Filozofskog fakulteta u Sarajevu i njegov šef prof. dr. Sanjin Kodrić mobilišu studente za svoje političke i ideološke ciljeve, a koje, između ostalih, promoviše i časopis Stav. U tome tekstu pozivam se i na druge, a koji problematiziraju kamufliranje ideologije u nauku:
Standardi naučne izvrsnosti, Bosna Franciscana, br. 43.
Spuštanje znanja, portal Školegijum (odjeljak Biblioteka/Analize, u koautorstvu sa prof. Namirom Ibrahimovićem)
te Otvorena pisma ministrici Elviri Dilberović grupe autora čitanki Svezame, otvori se (Za zabranu čitanki, Oslobođenje, 20. avgust 2015, str. 32 i Izjasnite se: je li turban zavoj oko kape? Oslobođenje, 1. septembar 2015. str 10).
U tim tekstovima, u najkraćem, dokumentirano je i analizirano kako nacionalizam infiltriran u akademsku zajednicu sabotira naučni metod pribavljajući na taj način pojedincima materijalnu korist i statusne privilegije.
Umjesto da o tome otvore raspravu na Odsjeku, ili u nekom od relevantnih časopisa, ili na nekoj od planiranih konferencija, ili kroz seriju tribina, kojima bi prisustvovali i studenti, glavni protagonisti, profesori Sanjin Kodrić i Sead Šemsović, smislili su da napujdaju svoga medijskog stavlijanera i akademskim temama pristupe sa čaršijske strane. Jer znaju da će na domaćem avlijskom terenu mnogo lakše zabijati golove nego na gostujućem akademskom. Pa će o naučnosti na fakultetu mu(m)ljati, a u partijskom biltenu lajati na sav tuđi glas. Šta će univerzitetskim profesorima argumenti kad imaju stav.
