Hrvat se može zvati Ivan i Goran, a može i Vinko. Može biti pjesnik, otići u partizane, opisati ustaške zločine i stradati od četničke kame. A može biti kardinal, voditi misu za partizanske žrtve i ne stradati od manjka srama.
Goran je, osim čuvene poeme Jama, iste (1943) godine napisao i kraću pjesmu s istom potresnom inspiracijom – masovnim strijeljanjima i vješanjima – Leševi putuju. Ona glasi ovako:
Leševi plove, njišu se i plove,
zeleni, modri, teški, naduveni:
krupnjaju, rastu, kao da se tove;
i onda stanu, tiho okupljeni
kraj obale crne.
Jedan uz drugog neoprezno zapne,
poskoči naglo, ko od neke volje;
a gnjilo uho iznad vode napne,
nad mukle vale, što uz njih grgolje
kraj obale crne.
Nožni se palac na talasu ziba
namiguje kao da se šali:
"Gledajte, zar da mi smo hrana riba?
Od njih smo tako krupni, odebljali
kraj obale crne."
Strašno, ko rana, zijevaju usta,
a voda, pljušteć iz njih, u njih, zbori:
“Lažu! Od mene trupla su im tusta”,
i prelije ih mutna, i žubori
kraj obale crne.
I kao da ih neman-rijeka lupka,
da požure se, dok bi htjeli stati,
jer kad će prestat ova strašna kupka,
kad će im jednom odmorište dati
kraj obale crne?
Zašto, im uže, što vratove resi,
prezrenu milost još jednom ne vrati,
i o dub stari opet ih objesi,
da bi mogli mirno odmarati
kraj obale crne?
Zašto taneta, posuta po trupu,
ne otežaju, na dno ih odvuku,
da kraj već dođe tom jurenju glupu,
da nađu tihu, najtajniju luku
kraj obale crne?
Al' oni plove, njišu se i plove,
zeleni, modri, teški, naduveni:
krupnjaju, rastu, kao da se tove;
i onda stanu, čežnjom okupljeni,
kraj obale crne.
U čitanci za srednju školu koja se koristi u Sustavu katoličkih škola za Europu, a čiji je izdavač Školska naklada, klon Školske knjige, ove pjesme nema. Goran je predstavljen drugom – Moj grob, i uvodnim pjevanjem poeme Jama. O Jami im čitanka ne kaže ništa osim kritičarskog presipanja iz šupljeg u prazno:
"U poemi jama Goran je najprije naturalistički preciznom i razgovijetnom naracijom ispričao zločin kao strašnu vjerodostojnu realnost, i to je funkcionalno objektivni korelativ Goranove tragične vizije života. Tek posljednjih šest sekstina zauzima (...) završna svjetlost koja nas iz mraka Goranova svijeta obvezatno spasava vodeći nas smjerom njegove optimističke vjere u pobjedu pravde. To je bitno i neprijeporno, ta simbolika zamjenjivanja tame svjetlom, dok se simbolika opreke (dubine) jame i (visine) sunca jedino putem sekundarnih semantičkih slojeva uklapa u integračno značenje ovoga spjeva o krvavoj borbi ljudskog i neljudskog što se vodi od iskona i bez pravog ishoda.
Jama se sastoji od deset pjevanja nejednake dužine, sa 394 stiha (većinom jedanaesteraca uz stanoviti broj deseteraca, dvanaesteraca i trinaesteraca) raspoređenih u pravilno rimovane sekstine osim što u X. pjevanju nalazimo četverostihe kojima je pjesnik i formalno odvojio od pjesnički predočenog zbivanja kontemplativnu digresiju evokacije mirnodopske sreće na domaćem ognjištu.
Putanja opisana Jamom vodi čovjeka iz života u smrt i ponovno ga vraća životu u apoteozi duhovne ljepote pjesme koja njemu, slijepom, nadoknađuje izgubljenu fizičku svjetlost.
Poema Jama je savršeno oblikovano djelo, tradicionalno oblikom, ali moderno egzaktnom asentimentalnom vizijom života kao borbe i okrutnosti. Kritičari su i nakon iscrpne analize ove pjesme obično ustrajali u tvrdnji, da je Goranova inspiracija izvorna, uprkos utjecajima (Dante) i srodnostima (Nazor) očitovanim najviše u formalnim značajkama. Stil i jezik, kao u svim ostalim Goranovim djelima, maksimalno je funkcionalan i adekvatan sadržaju." (Vlatko Pavletić)
Niti jedne jedine riječi o onome o čemu Jama govori: ko su ti krvnici, do pojasa goli, koji bodeže ljudima zabijaju u vratove, kopaju ljudima oči i tjeraju ljude da iskopane oči gnječe vlastitim rukama? Nego:
strašna vjerodostojna realnost
funkcionalno objektivni korelativ
sekundarni semantički slojevi
deseterci, dvanaesterci i trinaesterci
egzaktno asentimentalna vizija
kontemplativna digresija evokacije
Nedorečenost je u vezi sa kopanjem učiju ljudima i bacanjem tijela u jame, pišanjem po njima, pucanjem i zasipanjem krečom – laž. Utoliko je ta laž bjednija jer je sakrivena u stručni žargon, zaklonjena za autoritet nauke kojoj nije dopušteno lagati. Kad čitanka o ustaškim zločinima ćuti, ali o smrti Goranovoj ipak ima potrebu da kaže da su ga, bespomoćnog, četnici kojima je dospio u ruke ubili u srpnju 1943, u blizini Foče (pa to još ukrasi proročanskom pjesmom Moj grob), onda laž postaje očito političko sredstvo čipovano u obrazovanje.
Odluka sastavljača čitanke da tako čipuje svoje đake šamar je svim ciljevima obrazovanja, pa i onima koje sebi postavlja Sustav katoličkih škola za Europu. Odluka upravljača tim sustavom, međutim, na čijem se čelu nalazi i pomenuti Vinko, šamar je vlastitom obrazu. Univerzalnost Hristove poruke uniziti do mrmljanja poluistina, noseći naokolo križ ofarban u šahovnicu, nije bio put za koji se Goran odlučio. Time što crkva šamara samu sebe profesor književnosti se ne bi bavio – ali kako odluku kardinala Puljića (da povjereni mandat biskupske konferencije iskoristi tako što će predvoditi "komemoraciju za žrtve bleiburškoga križnog puta, kao i svih drugih žrtava rata i poraća") vidi i kao šamar Goranu, dopustio je sebi da Goranovu pjesmu prilagodi blajburgačenju Sarajeva.
Leševi plove, njišu se i plove,
Zeleni, modri, teški, naduveni:
Krupnjaju, rastu, kao da se tove;
I zijevaju, tiho okupljeni
Oko mitre crne.
Jedan o mozzettu gurajuć se zapne
Od dodira toga ćuteći se bolje;
Drugi uho gnjilo usred crkve napne
Da čuje riječi, što mutno grgolje
Oko mitre crne.
Sveti se jadac u molitvi ziba
Blagosilja mrtve i iskreno žali
Što nisu leševi dignuti iz gliba
Za potrebe mise bolje odebljali,
Oko mitre crne.
Strašno, ko iz rane, čuje se iz usta,
Dok nad leševima predslavlja i zbori:
“Od trupala ovih crkva nam je tusta!”
Ko Miljacka misa teče i žubori
Preko mitre crne.
Katedrala cijela od kostiju lupka
Svi htjeli bi bliže do oltara stati
Da ih sveta misa i tamjana kupka
Okupane, svježe, na križni put vrati
Trudom mitre crne.
Hvala kardinalu koga ljubav resi,
Zahrđale kame misom što pozlati,
Da ih božja jagnjad ponovo objesi.
Kad nije leševima dano odmarati
Pokraj mitre crne.
Vesele se leševi na pobožnom skupu,
U kolo i Isusa s križa bi da svuku.
Ne vidi se kraja tom igranju glupu
Dok se milioni opet ne zatuku.
Dok je mitre crne.
Ustaju spremno kad zvono pozove.
Debeli, modri, teški, naduveni:
Krupnjaju, rastu, kao da se tove
Mržnjom okupljeni
Na dan mise crne.
