Pretplaćeni na uživanje reportaža i članaka o milionskim sportskim transferima i glamuroznom životu određenog broja vrhunskih sportista (kako je to ljetovati na Maldivima, čija je žena ljepša, osvojenim milionima itd.), od kojih se jednom tinejdžeru zavrti u glavi, mnogi požele da postanu vrhunski sportisti.
Da bi ostvario svoj san - postao jedan od elitnih sportista - Zike je razradio plan: škola - samo da se nekako završi (nije ga interesovala, imao je loše ocjene i stalno je izostajao sa nastave), druženja svesti na minimum, svakodnevno treniranje. Njegova glavna preokupacija postaje to šta su novo izbacili Samsung i Apple. Na kraju, trud i zalaganje se isplatilo. Postao je član juniorske reprezentacije u svom gradu. Roditelji su bili ponosni, zaneseni, i ulagali su veliki novac u opremu i sve zahtjeve djeteta. O njemu su pravili video spotove, da ga vidi Evropa, i dogovarali se sa trenerom i sportskim trgovcima grada kako da ga proguraju dalje. Razne evropske delegacije su dolazile da gledaju utakmice u kojima je Zike primao svaku važnu loptu od saigrača, ali odbijanja trgovaca su dala jasnu poruku – dijete nema talenat koji oni trebaju. Poruku niko nije čuo.
Zike je nastavljao da se dokazuje dok nije povrijedio koljeno. Pauzirao je mjesecima, išao na operacije, ali se, ohrabren mišljenjem ljekara, vratio na teren. Roditelji ucviljenog Ziketa dali su potrebni novac da njihovo dijete uđe u prvi tim. (Uz novac, talenat nije presudan.) Čak se i broj utakmica, da se dijete pokaže, može dogovoriti. Ali, ni prvi tim nije pomogao Ziketu. Objašnjeno mu je da se ne uklapa u raju. Zike je ostao bez sna, sa kupljenom diplomom za srednju školu, polupismen, upropašten i tjelesno i mentalno.
Bivši košarkaš, i kritičar profesionalizma u sportu, Ljubodrag Duci Simonović smatra da škola uvijek odgovara vladajućem poretku - da je to jedna represivna institucija koja kod mladih ljudi ne stvara kritičku svijest:
Deca su samo receptori, ako žele da dobiju ocene moraju da se uklope u sistem gde je lojalnost vladajućem poretku, koji je otelovljen u profesorima i programu, osnovni uslov da bi neko mogao da završi školu.
Simonović, u svojim predavanjima na temu sporta, dostupnim i na internetu, naglašava da vladajuće strukture nastoje da školu prilagode tehničkoj civilizaciji, te da se škola sve više uklapa u taj komercijalni mehanizam - da je sve posredovano novcem i da se sve ostvaruje logikom profita.
Škola uopšte ne podstiče stvaralački duh, nego se svojim programima obračunava sa stvaralačkim potrebama dece. Da škola predstavlja jednu duhovnu radionicu u kojoj će ta deca pronalaziti sebe, otkrivati svoje interese i veštine bila bi otvorena 365 dana u godini za svoje učenike. Potrebno je reformisati školu da postane jedna istinki društvena isntitucija. Škole kakve danas imamo, kakve su bile i škole ranijih godina, su takve da učenici jedva čekaju da pobegnu iz njih.
Inspirisan stavovima o sportu Ljubodraga Ducija Simonovića, nastavnik fizičkog može predložiti i nekoliko tema za časove odjeljenske zajednice i debatne klubove i seminarska istraživanja. Predlažemo tri:
Kako je i zašto sport toliko važan u društvu. Ko od toga ima korist?
(Sport doprinosi zdravlju, zdrav pojedinac na razne načine doprinosi zajednici. Sportom je moguće baviti se iz hobija, amaterski, ali i profesionalno. Postoji grana industrije koja proizvodi opremu za sport. Postoji dio industrije zabave bazirane na sportu (TV-prenosi, sportske manifestacije). Postoje igre na sreću bazirane na sportu. Sport je industrija. Sport je novac. A gdje je novac - tu su interesi. I tu više nije jasna granica između dozvoljenog i nedozvoljenog.)
Gdje bi je đaci postavili?
2. Kome doping šteti?
(Ljudsko tijelo ima svoje mogućnosti, koje su kod pojedinaca različito razvijene. Ako želi da mu tijelo pređe granice tih mogućnosti, ne bi li tako pobijedio u natjecanju, sportista će posegnuti za dopingom. Doping je investicija u bolji rezultat, više naslovnica, više pojavljivanja u reklamama, više novca na računu. Pa zašto je onda doping zabranjen?)
3. Da li dječaci i djevojčice trebaju da se igraju i takmiče odvojeno?
(Sport kao fizička aktivnost uveliko zavisi od mogućnosti našeg tijela. Tijela dječaka i djevojčica su različite građe i različitih mogućnosti. U profesionalnom sportu ova razlika je bitna, jer se postignuti rezultati ne mogu jednako vrednovati. Međutim, zašto timovi ne bi bili mješoviti? Zašto u Arsenalu ili Mančesteru ne bi moralo igrati najmanje pet žena?)
Sportska slovarica Ducija Simonovića
Ž kao žena
U sportu je odnos prema ženama ponižavajući. Pored toga što te devojčice ne mogu da imaju menstruaciju do dvadesete godine, što dižu teret od šeste godine i što često moraju da se transformišu u muškarce da bi bile uspešne, i telesno i ponašanjem, one su obično i simbol slabosti za mušku svlačionicu. Najgore što možete da kažete jednom dečaku u svlačionici jeste da igra kao žena, svesti ga na vaginalnu dimenziju. Da ne bi bio devojčica on mora da udara druge. Takav sportski odgoj mnogo utječe na odnos muškaraca prema ženama. Sve se to veže sa seksualnost, i na kraju za agresivnost.
P kao pedagog
Sport je važan pedagoški instrument samo ako se čovek ne svodi na fizikaliju - jer u tom slučaju svaki sport degeneriše mladog čoveka na određeni način. Košarka uništava kolena. U rukometu dolazi do povrede kičme padanjima. U tenisu se krivi kičma jer se forsira rad samo sa jednom rukom. Sportisti prvo uzimaju tablete protiv bolova, na kraju doping. Rano napuštaju sportsku karijeru jer dolazi do uništavanja organizma.
N kao novac
Sedamdesetih godina u sport je sve više počeo da ulazi novac. Pojavili su se tipovi sa crnim torbama i crnim naočarima, i oni su počeli da dominiraju u upravama klubova. Sva pravila kreiraju oni koji imaju novac. Igrališta su postala njihovo roblje.
LJ kao ljudskost
Vrhunski sport više nema veze sa bilo čim što ima ljudsku dimenziju. Samo jedno dete prođe i uspe, od nekoliko hiljada njih koja sanjaju sportsku karijeru. Tako je svugde u svetu. Niko ne piše o tome šta se posle dešava sa tim mladim ljudima koji ne ostvare svoj san.
F kao fanatizam
Sva deca imaju isti trening, isti intenzitet napora. Ne postoji zabrana dečijeg maltretiranja i iskorištavanja, neki akt da se ograniči trening dece. Primer je Trajko Rajković koji je preminuo tri dana nakon završetka Svetskog prvenstva 1970. godine u Ljubljani zbog srčane mane. Politika sportskih lekara je da guraš dok možeš, 'Dok budeš trčao živećeš', a deca sve to doživljavaju kao čisti fanatizam.
Č kao čula
Između sportista imate frazu 'Lopta sme da prođe, glava ne sme'. Sport se sve više vodi pravilom slomij mu nogu, uništi ga - sve se svodi na blokiranje čula. Tu imate pravo da ubijete, da nanesete teške telesne povrede. Da bi osvojili Evropsko prvenstvo trener Jugoslavije je tražio od svog igrača da povredi igrača iz protivničkog tima na isto mesto gde je ovaj već imao povredu.
B kao bajke
Danas, gde god da se čovek okrene, dominira neka sportska priča. U javnosti se samo nude idoli koji su uzeli neki veliki novac, a o tome da se u sportu doslovno ubijaju ti mladi ljudi, kao što ih ubija i droga, niko ništa ne govori. Pedagozi i odrasli ljudi, koji mogu jasno da vide kako se sve to odvija, ili ćute ili toj deci pričaju bajke. Deca trebaju da imaju primere, u humanističkom smislu, a ne neke idole, tipove koji kupuju jahte, avione, koji zarađuju 2, 3 ili 5 hiljada evra. U svemu tome stvaraoci; naučnici, dobri radnici i profesori prestaju biti izazovi mladim ljudima. Mediji plasiraju neistine o tome kako je moderni sport dobar pedagoški instrument, da se deca zdravo razvijaju. Istina je da ne postoji nijedan segment života gde se ljudi više drogiraju nego u sportu; gde se obrće više novca; gde se o povredama i zdravstvenim problemima (sportista) gotovo ništa ne zna; gde ne postoji zakon koji reguliše prava (koji određuje napor treninga, nego se deca iscrpljuju do iznemoglosti).
D kao doping
Droga je postala sastavni dio sporta. Na sportistima se rade razna testiranja, da oni to uopšte i ne znaju. Asafa Powell, jamajčanski atletičar, vlasnik nekoliko svjetskih rekorda, je nakon pozitivnog doping testa na zabranjenu supstancu oksilofrin izjavio: “Želim da bude jasno mojoj porodici, prijateljima i svim mojim poštovaocima u svijetu da nikada nisam svjesno i svojevoljno uzimao bilo kakve supstance i suplemente koji krše bilo koja pravila. Nikada, ni sada ni ranije, nisam varao.” (ovdje)
Šta kažu sportisti?
Školegijum je poželio da provjeri Simonovićeve tvrdnje, i proveo je anketu u kojoj je učestvovalo 97 sportista svih starosnih skupina; aktivnih ili neaktivnih sportista i trenera. Anketa je provedena uz pomoć prijatelja koji su je šerovali po društvenim mrežama. Identitet sportista i klubova nismo tražili, željeli smo iskrene odgovore. Pitanja su bila postavljena tako da je pored ponuđenih odgovora, Simonovićevog stava i njegove suprotnosti, ostavljena i mogućnost dopisivanja nekog trećeg odgovora. Sva pitanja su, pored uobičajenih anketnih pitanja, bila izvučena iz sportske slovarice Ljubodraga Ducija Simonovića. Predstavićemo najzanimljvije odgovore.
Ž kao žena. Spol učesnika ankete nam nije poznat. 26% ispitanih misli da žena mora da se transformiše u muškarca da bi bila uspješna u sportu. Ostali su ponudili drugačije odgovore, preovladava mišljenje da je estetika veoma bitna u sportu.
N kao novac. Da je životni san djece koja ozbiljno treniraju da ih kupi neki veliki svjetski klub misli 45% ispitanih. Da osobe koje ne ostvare svoj san da budu profesionalni sportisti ostaju bez školske diplome, deklasirana tjelesno i mentalno, 36%. 74% ispitanih sportista u svojim idolima vide ljude koji su uspjeli u životu, koji imaju mnogo novca i medijskog prostora.
LJ kao ljudskost. 54% ispitanih misli da 99% djece koja treniraju nikada ne postanu vrhunski sportisti.
F kao fanatizam. Više od 50% ispitanih još uvijek trenira neki sport, 13% je prestalo da trenira zbog povrede ili drugih zdravstvenih problema, a 18% zbog nedostatka vremena i obaveza. Prilično je duga lista povreda koje su ispitani naveli, razni lomovi i napuknuća meniskusa i kostiju, pucanje plućne maramice, distorzije, obilne menstruacije, povreda kičme, prelom ključne kosti, aritmije itd. 54% ispitanih je imalo jednu, dvije ili više ozbiljnih povreda tokom treniranja. 56% njih je zaokružilo da je napor treninga za svu djecu isti, 99% da ne postoji zakonski akt koji ograničava trening djece - da napor određuje trener, 44% nikada nije mjerilo srčani puls na treningu.
Č kao čula. 90% ispitanih misli da sportista nema pravo da nanosi teške tjelesne povrede drugom sportisti. Već smo naveli da je 54% njih zadobilo ozbiljne povrede tokom treniranja, da li su sve nastale samoozljeđivanjem?!
B kao bajke. 74% ispitanih misli da novinari ne pišu o povredama i operacijama svih sportista, da se prate samo popularni sportisti. 93% ispitanih misli da je glavna preokupacija novinara koliko su poznati sportisti dobili novca, šta su sve kupili, gdje ljetuju i sl.
D kao doping. 44% ispitanih misli da nastavnici i treneri ne objašnjavaju djeci šta je doping, koje vrste dopinga se danas koriste i koje su njegove posljedice, ali 78% ispitanih nikada nije čulo za doping trudnoću.
Izdvajamo P kao pedagog. 76% ispitanih misli da je lopta izuzetno važan pedagoški instrument. 52% ispitanih je zaokružilo da dječaci i djevojčice ne treniraju zajedno jer se tjelesna kultura nastoji preobraziti u sportsko vaspitanje, ali 35% njih misli da djevojčice trebaju da imaju svoju, a dječaci svoju igru. Definitivno najzanimljiviji odgovor, 73% ispitanih je zaokružilo da nastavnici ne edukuju djecu o tome šta je sport danas, a 53% ispitnih misli da je sport instrumentalizacija tijela, showbiznis, mafijaški biznis, koji je potpuno izgubio pedagošku dimenziju koju bi trebao da ima. Ovaj odgovor nas je najviše iznenadio jer 89% ispitanih nikada nije čulo za košarkaša Ljubodraga Ducija Simonovića, ali dijele njegovo mišljenje.
Ljubodrag Duci Simonović je odigrao 109 utakmica za reprezentaciju Jugoslavije; osvojio prvo mjesto na Svjetskom prvenstvu u Ljubljani 1970. godine; tri puta osvojio drugo mjesto na evropskim prvenstvima; bio učesnik Olimpijskih igara u Minhenu 1972. godine; izbačen je iz reprezentacije Jugoslavije, iz političkih razloga - jer je u znak protesta zbog zataškavanja doping-afere napustio Igre.
