Konfucija sam se sjetila na nastavnom satu (etike) kada sam prozvala učenicu.
- Nisam spremna, odgovorila je pomalo drsko.
- Zašto nisi učila?, pitala sam.
- Nisam učila jer moja mama nije imala vremena.
- A kakve to ima veze s tvojim učenjem?, pitala sam.
- Imam disgrafiju i disleksiju. Znate li vi kako je čitati kad slova plešu, a rečenice bježe? Zato mama uči sa mnom: čita naglas lektire i pocrtaje mi najvažnije iz lekcija u udžbeniku.
Ova petnaestogodišnjakinja imala je hrabrosti javno priznati svoju poteškoću i nije se bojala stigmatizacije. Činilo mi se da je to bio poziv meni kako bih uvažila njezin, već ranije razrađeni, stil učenja i kako bih poštovala njezinu različitost. Jedno vrijeme sam pratila njezin rad i ubrzo uočila da se brže izgubi, da istu riječ čita na različite načine, a kod pisanja ispretumba slogove, zamjenjuje grafički slična slova, izostavlja riječi.
Kad bi mi se činilo da me pažljivo sluša, uskoro bih otkrila da apsolutno ništa nije razumjela. Primijetila sam da ne razumije odnose (pomiješa primjerice prije i poslije praznika). Odlučila sam (uz njezino odobrenje) diskretno joj stavljati u pernicu papiriće u boji sa zadacima i rokovima (kako bi joj i mama mogla pratiti planove rada).
Postepeno sam uvidjela da preda mnom stoji veliki izazov. Do tada sam samo sporadično slušala o ovom i sličnim poremećajima, no ovo je bio moj prvi neposredni susret s osobom koja ima taj poremećaj. Iako mi se njezin nastup u početku učinio drskim, uskoro sam prestala biti prestroga i prihvatila sam to kao njezinu odlučnost da se zauzme za sebe. Potakla me je da proučim stručnu literaturu i Internet te sam odlučila započeti novu strategiju: mijenjati vlastiti stil rada, unijeti svježinu korištenjem suvremenih metoda i uporabom novih nastavnih sredstva i pomagala. Vjerovala sam da će time za sve učenike nastavni proces postati zanimljiviji i učinkovitiji.
Iz vlastite prakse znam da neki učenici uče lakše, a neki teže. Mnogi i ne znaju učiti. Uzroke neuspjeha ponekad treba tražiti u lijenosti i lošem stilu učenikova učenja, ali i u učiteljevom stilu rada. Nije uvijek dobar samo onaj učitelj koji ima veliko znanje, već onaj koji i sam voli učiti, koji je spreman mijenjati se i prilagođavati se i prihvaćati izazove te u šumi informacija uputiti učenike na provjerene izvore znanja i razvijati im radoznalost i kritičko mišljenje.
Stila učenja protiv izvora anksioznosti
U auditivnom stilu učenik se uglavnom oslanja na osjetilo sluha. No nije dovoljno da učitelj nešto jednolično izloži, već riječi treba učiniti slikovitima, izražajnijima i potkrijepiti ih. Zato sam spomenutoj učenici ponudila snimanje lekcija na školski diktafon kako bi ih kod kuće preslušala, no ona je odbila ponudu rekavši da bolje pamti u slikama. Zato se, vjerujem, i upisala u ovu školu (Škola likovnih umjetnosti). Kinestetički i taktilni stilovi učenja vezani su uz fizičku aktivnost (ples, skakanje, mahanje…) ili uz dodir i oblikovanje različitih materijala.
Prema vizualnom stilu, učenici s disleksijom uče pomoću slika, fotografija, tabela, grafikona, dijagrama, animacije. Postao mi je izazov pripremiti učinkovit, dobro strukturiran i odgovarajuće prezentiran materijal za učenje koji će olakšati razumijevanje, obradu i usvajanje informacija. Kako radim u likovnoj školi, stvar mi je bila olakšana. Knjige / udžbenici, priručnici i časopisi koji su i danas najvažniji izvor informacija, za osobe s disleksijom izvor su anksioznosti. Frustrira ih i uznemiruje količina teksta, veličina i vrsta slova, kontrast između papira i slova, mali prored između redaka i sl. Zato sam u početku za ovu učenicu pripremala skraćene verzije lekcija prema savjetu stručnjaka: isticala (boldirala) sam naslove (16 točaka) i podnaslove (14 točaka), tekst sam pisala u 12 točaka, stavljala sam veći prored (najmanje 1,5), koristila sam preporučene fontove Arial i Verdanu, dugačke rečenice zamijenila sam jednostavnima, koristila sam lijevo poravnanje teksta, izbjegavala započinjanje rečenica na kraju retka. Pokazalo se da je struktura teksta u dva stupca najbolja, kao i ispis lekcije na žućkastom papiru koji je od bijelog manje kontrastan (iskoristila sam reciklirani papir iz jedne donacije). Onima koji imaju odgovarajuću tehniku stvar je olakšana jer postoje računalne aplikacije koje pretvaraju tekst u govor (tzv. čitači ekrana), sažimaju tekst (npr. 10.000 riječi smanjuju na 2.500) kao i oni koji povezuju snimanje glasa s bilježenjem (One Note iz Microsoft-a).
Nakon što sam vidjela neuredni rukopis ove djevojke, više nisam tražila od učenika da u bilježnicu pišu domaće radove. Ponudila sam svima da pismene (i druge radove) šalju mailom (ili da ih donose na CD-u). Ponudila sam svim učenicima da domaće radove odrađuju ne samo u obliku teksta, već i u stripu, u posteru, prezentaciji, foto-stripu, karikaturama, kolažu ili videu.[1]
Vremenom sam naučila da dobra prezentacija nije uvijek dovoljna da zadrži pažnju učenika pa sam u izlaganju povremeno primjenjivala ono što sam (na)učila na seminarima dramske pedagogije: posvetiti posebnu pažnju verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji. Povremeno su i sami učenici imali svoje dramske improvizacije. Ovaj posao nije tražio posebne troškove, ali je zaista trebalo vremena i mnogo moje dobre volje. Danas imam preko stotinu lekcija u Power Pointu (postavljene na Internetu i učenici ih mogu prelistavati i preuzimati), stotinjak dokumentarnih i igranih filmova koje (u dijelovima ili u cijelosti) prikazujem na LCD televizoru (povezanim na računalo). Vrlo korisnim su se pokazale i mentalne mape (umne, konceptualne ili C-mape).[2]
Uglavnom, učenici s početka ovoga teksta bila sam zahvalna, jer me uputila na istraživanje bogatog područja metodike.
Iako na našem tržištu nema dovoljno prilagođenih lektirnih naslova i udžbenika za takve učenike, u Školi likovnih umjetnosti to nije veliki problem, jer je puno više stručnih nego općeobrazovnih predmeta (a i ti su većinom u prve dvije godine). Ni nastavnici likovnih predmeta nisu primijetili kod učenika s disgrafijom posebne poteškoće u svladavanju zadataka (no za to bi ipak trebala jedna stručna analiza).
Kao školska knjižničarka, tom rezultatu doprinosim u okviru svojih mogućnosti: formiram multimedijski fond kao pomoć u nastavi za sve predmete, povremeno provodim individualnu edukaciju (MS Movie Maker, MS Power Point i sl.), nastojim prilagoditi izgled školske web stranice i učenicima sa smetnjama u opažanju.
Nastavnici kao zastupnici dječjih prava
Zbog poteškoća u učenju u osnovnoj, učenici s disleksijom su pri upisu u srednju školu u startu u neravnopravnom položaju jer imaju lošije rezultate.[3] A i kad se upišu, nemaju onu stručnu podršku kakvu su imali u osnovnoj školi. Oblici odgoja i obrazovanja za djecu s teškoćama u srednjoj školi propisani su zakonom i jednaka su onima u osnovnim školama: redovni program uz individualiziran pristup (uz stručnu pomoć logopeda ili bez nje) i prilagođeni program uz individualiziran pristup (uz stručnu pomoć logopeda ili bez nje). Ali zakon je često mrtvo slovo na papiru. Zato je važno da se nastavnici obrazuju u vezi s pravima ove djece i da učine sve kako bi ih sačuvali od diskriminacije.
Posebno je važno voditi računa o tehničkoj prilagodbi i organizaciji državne mature za ove učenike (imaju pravo na prilagođenu prostoriju, produljeno vrijeme za 50% više od predviđenoga, posebno tiskane ispitne materijale i prilagođenu olovku). Kod izraženije disleksije, disgrafije i diskalkulije može se izuzeti pisani dio ispita te pristupniku osigurati mogućnost usmenoga polaganja uz pomagača (koji čita pitanja), a za ispit iz matematike dopušta se uporaba kalkulatora i uporaba tablica za izračunavanje.
Mnogi učenici s disleksijom imaju poteškoća tijekom obrazovanja, a neki dožive šok zbog neuspjeha ulaskom u sustav srednjeg i visokog obrazovanja. Puno ćemo učiniti već time ukoliko poštujemo pozitivne zakone i pravilnike koji govore o ljudskim (i dječjim pravima). Svakako bi trebalo i u srednjim školama osnivati timove za podršku (pedagog, logoped, psiholog, knjižničar...). U mojoj školi učenici s poteškoćama mogu se osloniti na stručno-pedagošku službu (pedagog i knjižničarka) koji im pomažu u organizaciji i planiranju učenja, načinu obrade gradiva, pripremi ispitnih materijala i sl., ali imaju i veliko razumijevanje svih u školi.
Kažu da je Konfucije (kojeg sam se sjetila na početku ovog članka) učinke svog poučavanja stalno provjeravao na učenicima. Zbunjenost, povučenost, nesigurnost, to su pokazatelji neuspješnog poučavanja. A dobar nastavnik će za neuspjeh učenika najprije okriviti sebe. Pitaće se da li je pokazao dovoljno kreativnosti, otvorenosti, fleksibilnosti i razumijevanja, a posebno prema onima kojima je takva pažnja neophodna – prema djeci s posebnim potrebama. Novac koga nikad nema dovoljno, a pogotovo za prekovremeni rad entuzijasta, ne može biti izgovor za propuštanje da se djeci s disleksijom i sličnim poremećajima uskrati pravično obrazovanje.
U šk. godini 2011./12. takvih je u mojoj školi bilo ukupno sedmoro. Taj broj, pretvoren u postotke, ne odskače od prosjeka, ali bi se sigurno povećao da određen broj učenika ne krije poremećaj ili za njega ne zna. No najvažniji je postotak 100%. Toliko ih naime uspješno završavaju školu i jednako uspješno nastavljaju studij i završavaju ga u roku.
Izvori
Disleksija, Hrvatska udruga za disleksiju, Zagreb, 2007.
Ines Galić-Jušić, Djeca s teškoćama u učenju, Ostvarenje, Lekernik, 2004.
Veronika Čelić Tica, Školska knjižnica kao pomoć osobama s poteškoćama u čitanju i pisanju, www.knjiznicari.com
http://www.hud.hr/w-tekstovi/w-prava.html
www.llrx.com/columns/guide27.htm
http://www.wdnf.info/colours/en/
http://www.vark-learn.com/english/index.asp
[1] Evo primjera prezentacije učenika s disgrafijom - nagrađen na natječaju Turističke kulture 2011. http://www.4shared.com/office/Ynkb6rWv/picigin.html, te jednominutni spot nematerijalne splitske baštine za Turističku kulturu 2012. http://www.4shared.com/video/Ae4OFaG4/TIRISTICKA_KULTURA_WMV_V9.html. Razvoj tehnologije ovim učenicima ide na ruku. Korištenjem paketa MS Word i Open Office (http://www.openoffice.org/hr/) mogu urediti tekstove u stupce i s većim razmacima, mijenjati boju pozadine, veličinu i vrstu fonta, provjeriti pravopis itd.
[2] Učenicima sam pokazala kako ih mogu raditi ručno ili na računalu. Ako je mentalna mapa vješto strukturirana, holistička i vizuelno pregledna, ona je izvrsna za učenje i ponavljanje (položaj stranice u landscapeu, velika tiskana slova, izradu početi sa središnjom slikom – teme, a od nje granati linije – podcjeline – podteme). Primjeri tuđih mentalnih mapa i mogućnosti izrade mapa mogu se naći na www.iSheds.eu i http://iteh.efst.hr/emm/index.htm dok se na MindManager, MindGenius, Inspiration, Kidspiration nalaze aplikacije i alati za Iphone, Ipad, Android App itd.
[3] Upis djece u srednju školu u Hrvatskoj regulira se Odlukom o elementima i kriterijima za izbor kandidata za upis u srednje škole u školskoj godini (...).Odluka se donosi svake godine i pravila za upis nisu svake godine ista. Učenicima se najčešće dodaje određeni postotak bodova na ostvareni bodovni uspjeh u osnovnoj školi i na prijemnom ispitu (ako ga škola organizira). Za ostvarivanje ovih prava učenik je dužan priložiti nekoliko dokumenata i stručnih mišljenja.
Postoji nekoliko zakona, naputaka i propisa koji se odnose na prava djece s disleksijom: Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (Narodne novine, broj 87/2008., zakon-odg-obr-osnsk-sredsk.pdf), Učenici s posebnim obrazovnim potrebama (HNOS, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Zagreb, ucenici s poop.pdf), Naputak za rad stručnog tima za opservaciju djece s teškoćama u razvoju (Glasnik Ministarstva kulture i prosvjete, broj 2/1993., naputak-tim-ops.pdf), Naputak o praćenju i ocjenjivanju učenika s teškoćama u razvoju u osnovnoj i srednjoj školi (Glasnik Ministarstva prosvjete i športa, broj 2/1996., naputak-prac-ocj.pdf), Pravilnik o srednjoškolskom obrazovanju učenika s teškoćama i većim teškoćama u razvoju (Narodne novine, broj 86/1992., pravilnik-ss-tesk.pdf), Odluka o elementima i kriterijima za izbor kandidata za upis u srednje škole u školskoj godini 2011./2012. (ožujak 2011., odluka-upis-2011-12.pdf), Pravilnik o polaganju državne mature (Narodne novine, broj 97/2008., pravilnik-drzavna matura.pdf), Upute za provođenje državne mature za pristupnike s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama, ur. Sanja Horvatić (Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja, Zagreb, 2007., upute-drzavna matura-poop.pdf), Nacionalni plan aktivnosti za prava i interese djece od 2006. do 2012. godine, ur. Jadranka Kosor (Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, Zagreb, 2006., nac plan prava i int djece 2006 2012.pdf), Plan razvoja sustava odgoja i obrazovanja 2005.-2010., ur.: V. Rakić, I. Milanović Litre (Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Zagreb, 2005., plan razv sust odg i obr 2005-2010.pdf), Zakon o pravobranitelju za djecu (Narodne novine, broj 96/2003., zakon o pravobranitelju za djecu.pdf).
