Krećite se hrabro i iskreno kroz ovaj svijet. Naučite voljeti činjenicu da nema nikog drugog poput vas.
— Daniel Radcliffe
Evo jedne istinite priče koja topi i najhladnija srca, priče o Ledenom dječaku. Početkom januara 2019. godine kineski dječak Wang Fuman prešao je više od pet kilometara na -10° C u tankom kaputu, bez kape, kako bi stigao na test. Kad je ušao u učionicu, njegovi drugovi počeli su se smijati: obrve i kosa bili su prekriveni ledom, a obrazi crveni zbog hladnoće.
Učiteljica je fotografirala Wanga i objavila na internetu. Nakon toga, postao je poznat širom svijeta: hiljade ljudi podijelilo je njegovu fotografiju i dječakova priča nevjerovatno je propraćena.
Osmogodišnji Wang živi u malom selu u kineskoj provinciji Yúnnán sa bakom i sestrom. Majka je napustila obitelj, a otac radi daleko od kuće i dolazi u posjetu samo jednom u nekoliko mjeseci.
Priča me, kao i mnoge druge čitatelje, navela na razmišljanje. Koliko puta smo učenicima opravdali izostanak s nastave (izostanak je pravdao roditelj), iako smo svjesni da je mogući razlog za njega bio izbjegavanje testa iz nekog predmeta? Kod pravdanja izostanaka ne postavljam mnogo pitanja roditeljima, iskustvo me učinilo opreznom iz nekoliko razloga.
Prvo – možda taj test dijete nije stiglo spremiti, a očekivanja roditelja su dobre ocjene.
Drugo – i ono što je i najčešći razlog – možda se dijete spremilo za test, ali ga je strah paralizirao i zbog straha od testa, zapravo od njegovih rezultata, ostalo je kod kuće jer ga je zaista počeo boljeti trbuh, želudac, glava i drugo.
Treće – test je usmene prirode, a nastavnik je troglavo čudovište u očima djeteta!
Kao razrednica, u ovoj situaciji često sam se trudila obavijestiti školskog psihologa, ali i sama razgovarati s djecom i roditeljima. Strah od ispita je sveprisutan!
Prisjetimo se i sami u kojim situacijama i koga smo se najviše plašili u školi...
Lično sam najveću tremu imala kod jedne uglađene, savršeno dotjerane profesorice marksizma, a profesora matematike koji je važio za sijača straha uopće se nisam plašila. Pogađate, matematika mi je uvijek dobro išla, a marksizam mi je bio noćna mora.
Strah je emocija koja, za razliku od anksioznosti, nastaje kao reakcija na manje ili više specifičan izvor opasnosti: zatvoreni prostor, zmiju, psa, profesora... Strah je opipljiv i stvaran, štaviše – ponekad zasjenjuje ostatak stvarnosti. Kad se dijete boji, naši racionalni argumenti jednostavno ne djeluju.
Anksioznost je apstraktniji osjećaj, osjećaj približavanja katastrofe, za koji ljudi ne mogu objasniti razloge. Te emocije mogu biti praćene fiziološkim manifestacijama poput povećane brzine otkucaja srca, pojačanog znojenja, problema s disanjem, slabosti i bolova u trbuhu. I vrlo je važno obratiti pažnju na snagu tjeskobe kod djeteta i na to kako se nosi s anksioznošću. Važno je ne propustiti trenutak kada se anksioznost pretvara u odbijanje, u nepremostivu prepreku.
Važno je s roditeljima, u toku roditeljskog sastanka ili konsultacija, otvoriti ovu temu.
Temelj straha od škole kod djeteta najčešće postavljaju roditelji i bliski srodnici pretjerujući s pričama o značaju škole, počesto frazama: Ovo ti je najvažnije razdoblje u životu, ali i ucjenama tipa: Živim za tebe, a kako mi vraćaš, i slično.
Važno je da roditelji shvate da škola jeste mjesto za učenje, ali da akademski uspjeh nije toliko važan kao zdravlje djeteta. Nije sramota i nije katastrofa ako dijete dobije lošu ocjenu! Učiteljica ima veliki autoritet za dijete, ali roditeljski autoritet jednako je važan. Učitelj ne može riješiti sam ovaj problem, bez roditeljske pomoći.
Moramo pokušati otkriti je li strah od škole/ispita povezan s nekim teškim događajem, naprimjer kad su se drugi učenici, ili čak učitelj, smijali djetetu tokom odgovora pred tablom. Glavna stvar je ne prisiljavati dijete da ide u vatru.
Bitno je i naučiti dijete da samostalno ocijeni rezultate svog odgovora, bez obzira na mišljenje učiteljice, i vjerovati tim njegovim procjenama.
Razmislimo i o tome da dijete možda nema dobar odnos s vršnjacima. Pokušajmo ući u njegove cipele i shvatiti kako se osjeća prije i u toku ispita. Ne treba kriviti dijete; roditelji ne trebaju reagovati previše emotivno na njegovu priču o strahu, nego ga saslušati i pokazati da će mu biti podrška bez obzira na sve.
Veoma važna je i zajednička aktivnost s djetetom, a to može biti pecanje, pranje suđa ili pospremanje stana, jer se na taj način ono najlakše otvori.
Ni u kom slučaju ne treba upoređivati djetetov (ne)uspjeh s uspjesima druge djece ili starije braće/sestara. Dijete treba hvaliti samo zbog jedne stvari: radi poboljšanja njegovih rezultata.
Pokušajmo ukazati roditeljima na to da trebaju cijeniti trud djeteta, a ne ocjene koje dobiva! Naučimo svi skupa dijete da se nosi s poteškoćama – tada će sa svakom pobjedom osjetiti porast samopouzdanja.
Posebna tema je markiranje iz škole za koje roditelji ne znaju, ali ipak dođu opravdati izostanke. Tada bih im najradije rekla: Sram vas bilo!, ali umjesto toga se nasmiješim i sebi to kažem, jer linija manjeg otpora je granica iza koje često bježimo.
P.S. Ledeni dječak je na testu do kojeg je došetao postigao 99 od 100 bodova.
I još nešto: ljudi su, rastopljenog srca, skupili 450.000 dolara za ovo hrabro i simpatično dijete! Toliko je novca došlo da je u njegovo ime osnovana nova dobrotvorna organizacija, Fondacija za razvoj mladih Yúnnán.
