Prvo je Dnevni avaz 24. juna objavio tekstić u Sarajevskoj rubrici s dilemom treba li se vratiti osmogodišnje osnovno obrazovanje. U nekoliko redaka svoje mišljenje su dali i ministar i kantonalni šef osnovnoškolskog sindikata te dva direktora osnovnih škola iz općine Centar. U uvodnom dijelu članka, neznalački se, traljavo, sa stavovima ni na čemu zasnovanim, bez ijednog argumenta, napada devetogodišnja škola (Devetogodišnji sistem školovanja, koji je u KS uveden prije 11 godina, doživio je pravi fijasko. Pokazalo se da su učenici koji pohađaju osnovno obrazovanje po ovom sistemu preopterećeni gradivom te da zapravo samo gube godinu života. Tim sistemom nezadovoljni su nastavnici i direktori, ali i roditelji, koji smatraju da se treba vratiti osmogodišnje školovanje, koje je bolje funkcioniralo i bilo efikasnije, a ni svi sagovornici nisu imali riječi hvale za posljednje desetljeće osnovnog obrazovanja.) Nakon toga ministar je za FENA-u još jednom potvrdio da se ozbiljno razmišlja o vraćanju osmogodišnje osnovne škole te je Avaz opet pisao o potrebnoj reformi unatrag, da bi i TVSA u Dnevniku toj temi posvetila nekoliko dragocjenih minuta, nakon čega se ministar oglasio u ONASA-i. (Ovaj put je naglasio da ništa neće biti preko noći i da će se uraditi ozbiljna studija efekata devetogodišnje osnovne škole, pa ako se pokaže da je bolje da se vratimo na položaje od prije 12 godina, onda će se tako i uraditi, konačno tako shvativši, ili barem prvi put napomenuvši, da je ipak odluka o uvođenju mrske devetogodišnje škole donesena na nivou države i da sam Kanton neće tako lako ići unazad.) A onda je i FTV dala i prostor i vrijeme da se raspravlja o ovoj lažnoj dilemi. I tako je lažna dilema postala važna tema. Na društvenim mrežama nastavnici su iskazivali zabrinutost za svoja radna mjesta, neki drugi su klicali jer se konačno vraća prava škola koju nikad nije ni trebalo ukidati.
Da je ministar čitao dokumente Ministarstva ili da je makar razgovarao sa svoja dva člana Komisije koja je radila analizu kantonalnog NPP-a za devetogodišnju osnovnu školu,[1] shvatio bi da dileme nema – osmogodišnja i devetogodišnja škola, bar u Kantonu Sarajevo (a vjerovatno i u kompletnoj državi) iste su – osnovci imaju jedan razred više, ali su metode podučavanja potpuno jednake, sistem ocjenjivanja isti, sadržaji NPP-ova identični, svi predmeti su (ako ne računamo alternative vjeronauci) tu, kao i fond časova, nastavnici nisu imali potrebu za dodatnom edukacijom koju svaka ozbljna reforma obrazovanja zahtijeva... Dokument četiri godine nepročitan čuči u arhivi Minstarstva i onda posljedice nečitanja čitamo i gledamo u medijima.
Lažna dilema se nameće kao još jedna otvorena priča kako je novi ministar zauzeo skoro dvije godine napuštenu fotelju: u prvim medijskim istupima zagovarao je uvođenje informatike i engleskog jezika u prvi razred, onda je sablaznio profesore i nastavnike razredne nastave da tjelesni odgoj od prvog razreda treba dati stručnjacima (onima koje je dotični ministar obrazovao na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja), pa je u javnu raspravu poslao dokument racionalizacije, spajanja škola, odjeljenja, štednje ionako ušteđenih izdataka za nastavna sredstva, pa je rekao, eto sad ćemo u 40-ak škola spojiti odjeljenja, poslao plan pa odustao od toga, kao i od svega prethodno navedenog, otvorivši naposljetku priču o povratku stare dobre osmoljetke. Tome se obradovalo i rukovodstvo Sindikata, kao i pojedini direktori sarajevskih škola.
Lažna dilema ne bi ni zavrijedila javnu pažnju da uopće imamo medije koji analiziraju rečeno postavljajući pitanja. Evo nekoliko prijedloga: Zašto je bolje osam nego devet godina ići u školu? Na osnovu čega to tvrdite? Na osnovu kojih dokumenata vrednujete osmogodišnje i devetogodišnje osnovno obrazovanje? Zašto proizvoljno najavljujete aktivnosti Ministarstva? Ako tvrdite da je devetogodišnja škola promašaj, ko je odgovoran za 11 godina pogrešnog obrazovanja? Kako je trebala izgledati ta devetogodišnja škola da biste je vi, bez bilo kakve zadrške i rasprave, prihvatili? Gdje smo sve pogriješili, možete li nabrojati greške u koracima (ili ćete pitati premijera, on se bolje u to razumije)? Tako dvadeset godina poslijeratnog obrazovanja pokazuje svoju vrijednost: novinari i novinarke su naučeni da ne postavljaju pitanja, da ne čitaju, da nasjedaju na spinovanje vlasti kako bi se odvratili od neugodne priče o racionalizaciji, smanjenju broja zaposlenih u obrazovanju, izdavanju školskih prostora u zakup. Vjerovatno je lakše govoriti o godinama osnovnog obrazovanja nego o namjerama da javno obrazovanje propada kako bi se otvorio put privatnom obrazovanju za povlaštenu kastu bh. društva.
Tužno je i to što su prosvjetari nasjeli na izmišljenu priču i lažnu dilemu. Umjesto o godinama provedenim u osnovnoj školi, možda bi bilo bolje da odgovorimo sebi na neka od ovih pitanja: Jesmo li za škole u kojima će povlašteni imati veća prava ili za škole u kojima je jednako pravo na obrazovanje? Jesmo li za škole u kojima obrazujemo djecu za reprodukciju naučenog, za poslušnike svake vlasti ili smo za škole u kojima će djeca učiti kako misliti, kako postavljati pitanja, kako analizirati i kako kreirati nove sadržaje? Jesmo li za škole u kojima će se njegovati evolucijska vrednota da najjači uspijevaju ili smo za škole u kojima će se učiti empatija, jednakost, pravičnost, mir, ljubav... Jesmo li za škole gdje ćemo slijepo slijediti važeći NPP ili smo za škole u kojima ćemo jasno i argumentovano zahtijevati više slobode i nuditi više odgovornosti za dostizanje ishoda učenja? Jesmo li za škole u kojima će se poklanjati ocjene ili smo za škole u kojima će ocjena biti jasan i nedvosmislen znak koliko treba još raditi? Jesmo li za škole u kojima će sva djeca učiti sve isto i u kojima napreduju samo djeca koja su naučila šta nastavnici očekuju ili smo za škole u kojima se vrednuje svako dijete i u kojima je omogućeno da svi učenici napreduju u skladu sa svojim potrebama i mogućnostima? Jesmo li za škole u kojima nastavnici imaju formalna stručna usavršavanja ili za škole u kojima nastavnici valstitim primjerom pokazuju đacima i roditeljima šta je učenje, saznavanje, otkrivanje novog i primjena naučenog? Jesmo li za škole u kojima nastavnici šute i imaju stav samo kada im neko ne da regres ili za škole u kojima nastavnici slobodno raspravljaju i o obrazovnim problemima kao i problemima društva u kojem rade? Jesmo li za škole u kojima su roditelji neprijatelji ili smo za škole u kojima roditelji i nastavnici zajedno rade na obrazovanju djece?
U svakoj navedenoj dilemi biram drugu opciju i potpuno mi je svejedno da li bi takva osnovna škola trajala osam ili devet godina.
[1] U dokumentu stoji: Rezultati analize su pokazali da je reforma provedena samo formalno uvođenjem devetogodišnjeg osnovnog obrazovanja podjeljenog u tri ciklusa. Suštinski, NPP je zadržao sve karakteristike tradicionalnog programa sa krajnje preskriptivnim sadržajima koji su odvojeni u zasebne predmete i sa dominantno frontalnom metodom rada. Kao takav on ne odgovara ni potrebama bosanskohercegovačkog društva ni specifičnim obrazovnim potrebama djeteta. Dostupno ovdje.
