Moj dan započinje tradicionalno uz kafu, pored prozora porodične kuće uglavljene na padini Kovača odakle se pruža prelijep pogled na usnuli grad, ušuškan u kotlini pamukom jutarnje magle. Buđenje grada donosi simfoniju različitih zvukova. Čuje se cvrkut ptica u krošnji pored kuće, odnekud se glasa anahroni pijetao, odzvanja topot ženskih potpetica u srazu sa sarajevskom kaldrmom, brojni ljudski glasovi koji se nadvikuju u analizi najnovijih vijesti, poziv na jutarnju molitvu se pomiješa s plačem djeteta što nerado ide u obdanište ili možda u bolnicu, a onda ulice ispuni brundanje automobilskih motora i jutro se neprimjetno pretvori u dan.
Iz ove urbane kakofonije se svakodnevno izdvaja karakterističan zvuk cviljenja točkova na invalidskim kolicima mog komšije Jasmina.
Svakodnevno ga posmatram kako strpljivo, poput Sizifa gura kamen svoje sudbine uz strme ulice Kovača i pitam se: „Kakva su jutra ljudi koji svoj put ne mjere koracima, već brojem okretanja točkova na invalidskim kolicima? Kakav je njihov život u gradu bez tolerancije za ljude s invaliditetom?“
Posmatram ga kroz prozor kako s mukom zaobilazi parkirani automobil na trotoaru i nove misli se pretvore u upit: „Gdje je nestala ljudska empatija u vremenu kada smo zabavljeni vlastitim jadom i kad su nam naši problemi najveći na svijetu?“
Tehnološki razvoj nam je život učinio stotinama puta bržim, a naše stanje duha je još uvijek u vremenu prahistorije kada se smatralo da slabije jedinke trebaju biti odstranjene prirodnom selekcijom.
O komšiji Jasminu ne znam gotovo ništa. U rijetkim susretima oborim glavu, bude mi neprijatno što imam obije noge a polomljeni nokat ili loše ošišanu kosu smatram krajem svijeta. Poželim da sa njim razmijenim poneku riječ, ali ne želim da ga uvrijedim hinjenom samilošću. Zato ubrzam korak na putu prema školi, a Jasmina zadržim u mislima kao opomenu na svu ljepotu života koju često propuštamo primijetiti jer su nam naši svakodnevni problemi drvo koje često zakloni šumu.
Koračajući ka školi smjenjuju mi se slike iz života. Pored mene prolazi hiljadu lica sa hiljadu različitih bora koje su najvjerovatnije svjedok njihove teške sudbine i njihove životne priče. Kao tinejdžerka, mnoge bih rado poslušala, potrudila se da mi ostanu urezane kao opomena o mojoj sreći, ali zašto slušati tužne životne priče slučajnih prolaznika kada se mnoge nalaze u našoj blizini. Svaki dan razgovaram sa tim ljudima, ali one ne dopiru do mene. Ne znam zašto. Moguće zato jer sam vođena starim izrekama da na kraju sve mora biti u redu, a ako nije, onda ta igra nije gotova. Nekad smatram da sam se u potpunosti priklonila tim starim izrekama zbog svojih sve više ignorišem okrutnost života.
Kad razmišljam o komšiji s onesposobljenjem, mislim na sve jasmine ovog svijeta, mislim na Amira - dječaka sa posebnim potrebama iz mog razreda. Ponekad se čak i naljutim na sebe i na svoje nezadovoljstvo sobom kada shvatim da idem u školu s namjerom i slobodom da naučim nešto, dok drugi idu nerado, pritisnuti teretom straha od svakodnevnog ismijavanja i drugih manje suptilnih formi vršnjačkog nasilja. Ma koliko se trudila posmatrati svijet iz njihove perspektive, njihove osjećaje nisam mogla autentično osjetiti, možda tek naslutiti upoznavajući Amirovu turobnu svakodnevnicu. Uslovni refleks samoodržanja je tada činio da okrenem glavu na drugu stranu, razmišljam o sebi i potrebi da se u mikrokosmosu razreda pozicioniram što bolje da ne bi postala predmet sličnog međuvršnjačkog nasilja.
Amir boluje od ataksije, neurološkog poremećaja koji se reflektuje na lošu koordinaciju mišića. U hodu se gega, tražeći oslonac jer nerijetko se desi da izgubi ravnotežu i padne na prljavi pod učionice. Taj dječak je svakodnevno zbog poteškoća s hodom predmet ismijavanja drugova iz razreda. U tim momentima u sebi osjetim dualitet suprotstavljenih osjećaja, potrebu za smijehom i šalom koja je karakteristična za naše godine, ali i tugu kad vidim koliko patnje može pokazati jedan jedini pogled.
Enes je najjači učenik u razredu i to ga pozicionira prilično visoko u hijerarhiji moći naše malene zajednice, u kojoj ne postoje jasna pravila o društvenoj važnosti pa se nerijetko sirova sila pretpostavlja intelektualnom kapacitetu pojedinog učenika. To su godine kada su kick bokseri prihvaćeniji i mnogo popularniji od učesnika na matematičkoj olimpijadi. Iako takav koncept intimno prezirem, primorana sam prihvatati uspostavljena pravila igre da bih mogla opstati, tješena valjda onom patetičnom mudrošću „što te ne uništi, to te sigurno ojača“.
Posebno mi je u sjećanju ostao urezan jedan naizgled običan kišni petak, dan kada smo svi u mislima već na odmoru, a vrijeme se sporo vuče uprkos našoj želji da čujemo zvuk zvona nakon posljednjeg časa. Loše vrijeme nas je zadržalo u učionici koja se u trenu pretvorila u rezonantnu kutiju ispunjenu iritantnim zvukovima galame.
Amir je svojim karakterističnim hodom sporo napredovao prema svojoj klupi, a onda mu je put prepriječila ogromna Enesova tjelesina. U razredu je odjednom nastao tajac. Sve su oči bile uprte u njihovom pravcu i osjećala sam da je potrebna malena varnica da zapali eksplozivnu smješu dječije pakosti.
„Halo, pingvin, gdje si to kren'o? Sjeverni pol ti je u drugom pravcu!“, Enesov duboki glas je poklopio eho gromoglasnog smijeha prisutnih učenika što je odzvanjao praznim hodnicima škole.
Nošeni euforijom većine, logikom čopora, učenici su počeli uglas ponavljati: „Pingvin, pingvin! Kva-kva, kva-kva!“
Amir ga je gledao pogledom u kojem je bilo skriveno hiljadu riječi. Ostatak razreda to nije primjećivao. Nastavio se pomalo isforsiran smijeh ulizica i poltrona kojim su kupovali djelić Enesove naklonosti.
Stajala sam nijema i potopljena plimom oprečnih osjećanja. U meni se miješao strah sa stidom i nejasnom idejom da je žrtvi nasilja potrebna zaštita.
Amir je tužno sagnuo glavu kao da mu je u jednom trenutku sav teret svijeta pao na nejaka leđa. Glasniji odgovor od nijeme šutnje nije imao da ponudi. Pusti li suzu, značilo bi to da je prihvatio poraz. Gledala sam ga očima pasivnog posmatrača zločina koji je uključivao moju moralnu odgovornost. Propustila sam učiniti nešto, prekinuti glupavu galamu, nedvosmisleno stati na stranu žrtve i to je značilo pristajanje na zločin.
Pokušala sam se tješiti činjenicom da nisam učestvovala u izazivanju, da ni po čemu nisam doprinijela maltretiranju učenika, da se moj unutrašnji svijet ne miri s takvim ponašanjem, ali sva isprazna opravdanja mi nisu nudila očekivani smiraj. Zbog straha od odbacivanja ili zbog toga što se to mene nije direktno ticalo nisam reagovala. Smatrala sam da je to Amirov dio svakodnevnice na koji se privikao vremenom isto kao što sam se ja privikla na pozdravljanje s prijateljima kada dođem u školu. Neke stvari koje se ponavljaju, postaju pravilo, urežu se duboko u našu glavu i srce tako da ih i ne primijetimo.
Potreba za racionalizovanjem ovog incidenta nije davala spokoj mojoj uznemirenoj savjesti. Znala sam da namjera i izbor reakcije ustvari pravi razliku između ljudi. Neminovna smo posljedica vlastitih izbora i moramo pronaći način da s tim nekako živimo.
Moj izbor i konformizam odluke da ništa ne činim su također imali jasnu posljedicu. U gluho doba noći, kad duhovi prošlosti nasele naše snove, propuštene prilike se pretvaraju u besano kajanje. Ponajprije postiđena sobom, pa onda i svim ostalim, gurnula sam glavu duboko u jastuk, baš poput noja što sakrivanjem glave u zemlju smatra da je izbjegao sve opasnosti i probleme svijeta.
Sutrašnji dolazak u školu mi je bio mnogo teži. Kao da sam nosila ogroman teret, a svaki pogled školskih drugova dodavao novi kamen na moja leđa. Poželjela sam da taj dan priđem Amiru i pružim ruku, zamolim za oprost, ali sam obeshrabrena njegovom mogućom reakcijom opet izabrala da ne učinim ništa. Pravila sam se kao da se ništa nije dogodilo, a unutar mene se rušila krhka emotivna struktura koja je moje tijelo držala u uspravnom položaju.
Tupo sam zurila u tablu i posmatrala grimase na ustima profesora, nesposobna razabrati riječi što su izlazile tokom predavanja. Sjedila sam zbunjena i neosjetljiva za vanjski svijet. Osjećala sam stid zbog nečega što nije bilo moje djelo i na šta nisam mogla bitno utjecati i još veću sramotu na bolesnu potrebu mog razreda da ismijava nesretnog dječaka.
Djeca iz razreda su zloćudnim smijehom mjerila svoju fizičku dominaciju nad oboljelim dječakom, potpuno ignorišući moralne zakone koji nas pokreću. Moja pokora bila je duga. Kajanje je značilo da u sebi još imam snage donijeti sud o vlastitoj krivici i da se s njom moram suočiti. Nakon toga čovjek može biti samo na dobitku. Moja nagrada je bila jasna spoznaja da snaga bez kontrole ne znači ništa i da je bolje tvrdoglavo istrajati na putu slijedeći svoju moralnu zvijezdu, nego sa stotinu lažnih prijatelja furati širokom autostradom za nigdje.
U školu je došao poziv za odlazak u pozorište. Na repertoaru je ovoga puta komedija. „Oh, kako su nam opuštanje i smijeh potrebni nakon svakodnevnog crnila kojim nas život galantno zasipa!“, razmišljala sam rado dajući novac za ulaznicu.
Cijeli razred je jedva čekao odsustvovati tog dana sa nastave, a ujedno poslušati skečeve najboljih stand up komičara u zemlji. Priča se da su to jako pametni ljudi jer inteligencija je odraz našega duha.
U pozorištu smo se jedva nagurali zbog velikog interesa za ovu predstavu. Ušla sam među prvima, skinula svoju jaknu i stavila na mjesto pored sebe. Sala se brzo punila bujicom vesele omladine i svako je grabio slobodno mjesto za sebe.
Ispred sebe sam iznenada ugledala krupnu Enesovu figuru.
„Je l' slobodno to mjesto kraj tebe?“, pitao je preko volje, cijeneći valjda da sam počastvovana činjenicom da će pored mene sjesti najjači dječak u razredu.
„Nije“, odgovorila sam hladnokrvno, a onda mahnula ugledavši Amira kako se sporo gega tražeći mjesto za sebe.
Mahnula sam mu i on mi je prišao u nevjerici. Nakon toga se s poteškoćom polako spustio pored mene. Enes je okrenuo zajapureno lice na drugu stranu i povukao prvog dječaka s njegovog mjesta, a nakon toga se zadovoljno zavalio i podigao noge na sljedeći red sjedišta.
Onda su se ugasila svjetla i utihnuo je veseli žamor. Jedva smo čekali da vidimo te duhovite komičare što svojim dosjetkama ogoljavaju našu društvenu stvarnost.
Na scenu je izašao moj komšija Jasmin, gurajući točkove na svojim invalidskim kolicima.
„Šta on radi tu?“, bila je prva reakcija mojih zbunjenih misli.
A onda sam otkrila tajnu njegovog zanimanja. Jasmin je bio stand up komičar i to ne bilo kakav, nego briljantan i duhovit mladić sa veoma britkim i lucidnim opaskama. Poput niske bisera nizao je jednu po jednu šalu, jedan po jedan fazon koji nas je nasmijavao do suza. Amir se također smijao, ali je iznad njegovog lica svijetlio nekakav dostojanstveni oreol. Osjećao je stvari mnogo dublje i mnogo dalje izvan našeg misaonog dometa. Gledao je sličnu osobu s onesposobljenjem koja se teško izborila za svoje mjesto pod suncem. Metalna konstrukcija kolica ispod Jasmina nije bila njegov zatvor, nego platforma s koje može više odskočiti i pogledom puno dalje dobaciti od nas prokletih da imamo obje noge, a da smo ipak duhovni invalidi.
Gdje su granice naše slobode i ko određuje mjeru naše ljudskosti? Gledala sam Amira kako ozarenog pogleda podržava svog brata po bolu. Onda sam pogledom potražila Enesa iznenađena njegovim glasnim aplaudiranjem. Stvari su mi iznenada postajale jasnije. Naši su životni padovi brojni i neminovni, ali se naši uspjesi mjere snagom da se ponovo podignemo na noge, ojačani za još jedno iskustvo.
Voljela bih da ova priča ima sretan kraj. Da smo se na kraju predstave postidjeli zbog primitivnog načina razmišljanja i nedostatka tolerancije i da smo dugi aplauz namijenili našem drugu Amiru. Nažalost, svi drugari iz razreda su živjeli za ovaj tren, nošeni smijehom i potpuno zaboravljajući na nepravdu nanesenu jednom od nas. Maleni djelić vremena u kojem razmislimo pa odreagujemo i momenat u kojem odreagujemo na prvu čine veliku razliku. Vizija koju u sebi nosimo puno je važnija od nasumičnih okolnosti koje nas okružuju.
Okrenula sam se prema Amiru i glasno prokomentarisala: „Jasmin je jak k'o beton!“
„Njegov humor je zaista odličan“, odgovorio mi je zbunjeni drug iz razreda.
„Ne, nisam na to mislila! Jasmin je jak k'o beton!“, ponovila sam još jednom i primijetila maleni suzni kristal kako se zameće u oku moga druga.
Zaplakala sam i ja, a mogla sam u tom času vrisnuti od sreće!
Pročitajte i prethodnu priču.
