Siti ste neefikasnog bh. školskog sistema? Ne želite da vam djeca uče bosanski, srpski ili hrvatski jezik u školi? Ne želite da vam dijete po kući pjeva pjesmice koje je naučilo u školi, kao što su „Bože, pavde“, „Lijepa naša“, „U Stambolu, na Bosforu“? Dosadilo vam je da djeci objašnjavate da vukovi ne žive na drveću i da skupa s njima napamet učite nerazumljive definicije? Smatrate li da biste sami mogli bolje podučavate svoje dijete i da zato imate i vremena i mogućnosti?
Postoji rješenje: kućno školovanje (engl. Home schooling). Samo što je u BiH ono još uvijek nelegalno.
Tog se niko nije sjetio
Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH ne poznaje mogućnost kućnog školovanja, koji je u nekim zemljama sasvim legalna i uobičajena praksa. Iako član 22. navodi da su roditelji osnovni odgajatelji svoje djece, taj odgoj ipak mora biti u skladu sa zakonom i važećim propisima. Član 22 još kaže da je „pravo roditelja, sukladno njihovim uvjerenjima o tome šta je u najboljem interesu njihove djece, koliko je to dostupno, odabrati vrstu obrazovanja koju će njihova djeca sticati, pod uslovom da je takvim izborom ostvareno pravo djeteta na odgovarajuće obrazovanje.“ Stvara se dilema ko zna šta je za djecu bolje: njihovi roditelji ili zakon koji je donijela njihova država.
Dilemu rješava član 26 koji definiše šta mogu izabrati roditelji: „Roditelji imaju pravo odabrati svoju djecu obrazovati u javnoj ili privatnoj školi.“ I tu se izbor, prava i mogućnosti završavaju. Formalno se upisati u školu, a znanje sticati kod kuće, to je varijanta koje se niko nije sjetio.
Škola i kuća pod jednim krovom
U Crnoj Gori Zakon o osnovnom obrazovanju i odgoju u definira kućno školovanje kao obrazovanje koje organizira roditelj. Roditelj je dužan da najmanje tri mjeseca prije početka školske godine u pisanoj formi obavijestiti školu u koju je dijete upisano, da organizira školovanje kod kuće. Zakonom je definisana provjera znanja djece i to na način da se u prva tri razreda provjerava znanje iz maternjeg jezika, matematike i prirode i društva, a od 4. do 9. razreda provjerava se znanje iz svih predmeta.
Slično rješenje je usvojeno i u Srbiji u novom Zakonu o osnovnom obrazovanju i vaspitanju (član 38) koji je stupio na snagu početkom školske 2013-2014 školske godine. Roditelji koji žele sami učiti svoju djecu kod kuće trebaju to najaviti u njihovim školama do kraja ove školske godine.
U Sloveniji je potrebno da se dijete upiše u lokalnu školu. Samo obrazovanje roditelji obavljaju kod kuće. Na kraju školske godine dijete treba položiti predmetne ispite kod svoje lokalne škole.
U Evropi je slična praksa u Irskoj, Mađarskoj, Poljskoj, Švicarskoj, Francuskoj, Norveškoj, dok je u Grčkoj, Albaniji, Hrvatskoj, Makedoniji, Njemačkoj i Švedskoj kućno obrazovanje zakonski zabranjeno. U Holandiji, Rumuniji, Islandu i Bugarskoj kućno školovanje zakonski je dozvoljeno samo u izuzetnim slučajevima i uz ispunjavanje posebnih uslova. Na Islandu roditelji moraju imati učiteljski certifikat, dok je u Bugraskoj to dozvoljeno za djecu sa posebnim potrebama.
Pro et contra
Kućno školovanje najviše je zastupljeno u Australiji, Kanadi, Novom Zelandu, Velikoj Britaniji i SAD.
Razlozi zbog kojih se roditelji u SAD-u odlučuju obrazovati djecu kod kuće su vjerski (33% ispitanika u istraživanju iz 2003. godine). Roditelji smatraju da su im djeca u školama podvrgnuta učenjima koja nisu u skladu sa njihovim vjerskim ubjeđenjima i podučavanjem u kući nastoje zaštiti svoju djecu od drukčijeg vjeronazora. 30% roditelja koji školuju sami svoju djecu smatra da su školama loši uvjeti za učenje, 14% se ne slaže s tim šta se u školi uči, 11% smatra da djeca nemaju dovoljno akademskog izazova, a 9% je navelo moral kao osnovni razlog. Drugi razlozi zbog kojih se roditelji opredjeljuju da školuju djecu kod kuće su sigurnosti aspekti, elitni društveni status i bogatstvo, česte selidbe, život u područjima udaljenim od škole, bolji uslovi kod kuće za darovitu djecu ili djecu koja imaju poteškoće u učenju i sl. U SAD i nekim drugim državama u kojima je obrazovanje kod kuće vrlo rašireno, mnoge visokoškolske ustanove su već dobro upoznate s tom vrstom obrazovanja i za takvu djecu imaju otvorena vrata.
O školovanju kod kuće postoje brojna mišljenja „za“ i „protiv“: jedni tvrde da ono poboljšava odnose između roditelja i djece i da daje znanja koja su djeci stvarno potrebna u životu, dok se sa druge strane postavlja pitanje koliko djeca gube školovanjem u nekoj vrsti izolacije, bez socijalizacije sa svojim vršnjacima. Raznovrsna praksa u svijetu pokazuje da se roditelji sve više i sve glasnije pitaju šta je cilj obrazovanja, ko i kuda želi odvesti njihovu djecu. Međutim, ne bi se trebali zaboraviti pitati ni koje kompetencije oni sami imaju da donose odluke u vezi s tim. Možda je vrijeme da i obje suprotstavljene strane prekinu s paljbom i poslušaju šta im imaju reći djeca i stručnjaci.
