Vozimo se prema Osnovnoj školi Hasan Kikić koja se nalazi u zeničkom naselju Tetovo, poznatom po Željezari i velikom zagađenju. Srijeda je, jedanaesti decembar. Živjeti pored fabrike iz čijih dimnjaka decenijama kuljaju oblaci dima; pored deponije i velikog groblja sigurno nije inspirativno. Sve to što vidimo ne obećava školu u kojoj ćemo naći čiste i lijepe toalete, školu u kojoj se na hodniku čuje pjesma (zvono za odmor): Sjedim na suncu... Gledam sunce iz crtanog filma o sretnom lavu koji uživa u svom besposličarenju, kao u Licej №1535 - najboljoj ruskoj srednjoj školi. Direktorica Lejla Sarajlić ljubazno nas dočekuje, zainteresovana da problem koji generalno imaju prosvjetni radnici - da ih niko ne čuje - iznese javno.
Školu su tokom rata koristili izbjeglice i vojska, te je prilagođavana tadašnjim ratnim uslovima, pregrađivana, dograđivana (npr. dimnjak se probijao za sve prostorije, te zbog tih silnih rupa na ravnom krovu upravo i dolazi do prokišnjavanja). U njenom mandatu, a uz pomoć donacija i Ministarstva, škola je dobila novu kotlovnicu za grijanje; uklonjeni su mnogi vandredno napravljeni sanitarni čvorovi i zidovi; postavljeni su novi podovi u hodnicima, učionicama i kancelarijama; postavljana je PVC stolarija prema prioritetima, nabavljeno je i dosta nove tehničke opreme (koja je kroz česte krađe nestajala iz škole)... Treba uraditi još dosta toga, ali se za to moraju čekati neke nove donacije.
„Znam da ima škola koje su u lošijem stanju nego što je naša. O njima sam čitala upravo u vašem časopisu. Ne treba šutjeti, neka ljudi znaju u kakvim uslovima rade naša djeca. Školegijum pročitam od početka do kraja. Sviđa mi se stil pisanja i način na koji se prikazuje problem. Ne bih voljela da na djecu prenesemo negativnu energiju, da sve to što imamo doživljavaju kao nešto ružno. To je ipak osjetljiva kategorija i zato pokušavamo maskirati sve nedostatke. Ističemo i to da su nastavnici ti koji su najbitniji. Oni su srce tijela koje čini ova zgrada. Ako je to srce snažno i jako sve ostalo će funkcionisati, bez obzira na to koliko je zgrada stara i oronula.
Što se tiče problema koji su vezani za fizički izgled zgrade, najveći, gorući problem je krov. Uradili smo projektnu dokumentaciju uz pomoć tadašnje ministrice za obrazovanje Zdenke M. Dobili smo sve urbanističke dozvole, dakle sve što je trebalo. Predračun radova i projektnu dokumentaciju uradila je firma Forma. Problem je nastao onda kada je projekat procijenjen na 250.000 KM. To je velika suma novca i rijetko ko izdvaja toliko novca odjednom. Na sve načine smo pokušavali da prikupimo potrebna sredstva. Obraćali smo se raznim ambasadama, Opštini Zenica, Ministarstvu, ali nismo uspjeli. Dakle, problem koji škola ima nije riješen, iako je postojala i postoji inicijativa. Kuća se ruši od krova. U našoj školi krov prokišnjava. To stvara novi problem. Na zidovima je mem i vlaga. Voda se slijeva niz zidove. Počinje obrušavanje. Nešto smo sanirali, koliko se moglo od vode. U susret su nam izlazili Ministarstvo i Mital, ali sama sanacija nije rješenje našeg problema. Kroz ravni krov voda i dalje prodire. Nama je poteban kosi krov. To je jedino rješenje za spas ove škole. Zidove čistimo varkinom, da bi tu vlagu držali pod kontrolom, ako je to uopšte moguće. Vlaga je pretežno po hodnicima. Kancelarija pedagogice je bila skroz uništena od vlage. Zbog toga smo je izmjestili u jednu manju, daleko neuslovniju, ali važno je da nije u tako bolesnim uslovima, da su zidovi suhi i zdravi. U glavnim učionicama stanje još uvijek nije alarmantno. Da jeste ja bih izmjestila te učionice, stavila bih sve van upotrebe. Svake godine mi je briga da se neko od nas ne razboli. Mi boravimo u tim uslovima. Sve je ovako (direktorica pokazuje zamrljani zid iznad svog stola) ovo je nedavno prskano varkinom.“
Jasno je da nijedan problem u BiH nije lako rješive prirode kada za njega treba izdvojiti 250.000 KM. Ono što nije jasno, zašto niko ne čuje škole ni onda kada rješenje problema ne zahijjeva nikakva materijalna ulaganja.
„Drugi problem na koji mi kao radnici ove škole nailazimo je okruženje u kojem radimo. U prodavnici, odmah do našeg školskog dvorišta, prodaju alkohol. Mještani, koji ga tu i konzumiraju, alhohol, dobacuju, kako osoblju tako i đacima. Ove godine svi učenici idu u prvu smjenu. Ranije smo nastavu organizovali tako da su stariji razredi išli u prvu smjenu, da se ne bi vraćali kući po mraku, da učenici izbjegnu sva ta dobacivanja. Mi smo se, naravno, kao škola obraćali nadležnim institucijama. Zajedno sa mjesnim zajednicama pokušavali smo da riješimo problem, upozoravajući inspekciju na sve to. Pozivali smo se na pravilo da se alkohol ne smije prodavati 50 metara u blizini škole, ali se ispostavilo da za njega nema zakonskog pokrića. Tako da je to okruženje u kojem se boravi i živi nekada veći problem nego sama unutrašnjost ove zgrade. Ti ljudi su jako loš primjer našoj djeci. Često su komirani od pića, uriniraju tu iza prodavnice (gdje uđu u naše školsko dvorište), odvrnu muziku, da i ne pričam kako za vrijeme vikenda roštiljaju u našem dvorištu, jer im je tu hladovina. Pokušali smo razgovarati i sa njima lično. Oni su samo obećali da će pokuputi iza sebe ono što popiju, ali se to rijetko desi, budu previše pijani za takvo nešto. Obično mi to pokupimo svako jutro. Kada je lijepo vrijeme pomoćnom osoblju je to prvi zadatak koji treba da urade, da djeca takvo nešto ne bi doživljavala kao normalno. Uglavnom, ljeti se najviše borimo sa tim problemom.“
Inicijativa roditelja i ovdje se veže za neko prošlo svršeno vrijeme.
„Inicijativa roditelja se danas slabo praktikuje. Niko neće doći, pokucati tek tako, i pitati šta vam treba. Moramo mijenjati svijest ljudi. Ne smijemo se uljuljkati u onaj sistem, nekadašnje vrijednosti, da je neko nekada rješavao nešto za nas, toga više nema, to moramo zaboraviti. Ušli smo u novi sistem i moramo naučiti kako sa njim da živimo. Uvijek kažem, prvo moraš naučiti da plivaš, a onda učiš da se održavaš na vodi, jer uvijek te nešto može povući prema dolje. Trudim se da svoje kolege barem verbalno motivišem, da ovo bude jedan zdrav kolektiv, prosto rečeno da svi zajedno pijemo kafu, onda sve probleme koje imamo i one koji dolaze (ovo je živ proces, jasno je da problema mora da bude) lakše je riješiti jer se razumijemo i međusobno podržavamo.
S obzirom na uslove u kojima žive, blizina ArcelorMittala, Rače, deponije Siđe (koji su veliki zagađivači), kao i velikog broja nezaposlenih ljudi u ovom kraju (roditelja), naši učenici su svakako mali heroji. Mislim da se oni ne zamaraju izgledom škole. Učimo djecu da razbijaju streotipe i predrasude. Njihova interesovanja usmjeravamo u stvaranje pozitivne energije, da kroz sekcije izraze svoja osjećanja, kvalitete, talente, interesovanja... Djeca imaju mogućnost da pokažu sve svoje vještine i umjeća na priredbama, učešćem na takmičenjima, snimanjem filmova... Filmska sekcija je nagrađivana više puta, a najviše nastupa zabilježila je folklorna sekcija.“
Na izlazu iz škole obratili smo pažnju na prodavnicu. Bilo je dvanaest sati, a tamo je već bilo nekoliko vrlo raspoloženih mještana sa konzervama piva. I sami smo se uvjerili da nije lako proći bez njihovih komentara.
