Tarik Haverić u nedavno objavljenoj knjizi Kritika bosanskog uma kroz pet dijelova (Neiskrivljena slika, Divlja nauka, Lijepa književnost i ljepša prošlost, šta je Fata bez Muje i Put mladih Muslimana), uz uvodno i zaključno poglavlje (Polazište i Dolazište), pokazuje na koje su načine prividno naučni argumenti i pseudointelektualni diskurs postali sredstva za ostvarivanje vannaučnog interesa u BiH.
Književnost, historija i politička misao u rukama akademske elite, tvrdi i dokazuje autor, postaju rasadnici nacionalizma, anahronih i prevaziđenih teorijskih sklopova bez dokaza, sa jednom osnovnom idejom – očuvanja identitarnog grča, stanja koje ne dopušta konkretno sagledavanje posljedica ovih višedecenijskih manipulacija.
Školegijum: Dosadašnja sudbina naučnih i argumentovanih tekstova koji su se drznuli dirnuti u košnicu zvanu bosanski muslimanski subjekt, kako je Vi nazivate, razrješavala se u dva smjera: potpunim ignorisanjem rečenog/napisanog ili prebacivanjem tzv. polemike na argumente ad hominem. Vjerujete li da će bosanski muslimanski subjekt, suočen sa ogromnom količinom dokaza kojima ga nastojite probuditi iz letargije, zaista preispitati problem u vlastitim redovima?1
Haverić: Ako mislite na krugove na koje takva preispitivanja spadaju (akademska zajednica, strukovna udruženja, mainstream mediji...), u to ne vjerujem. Postoji mogućnost, međutim, da Kritika bosanskog uma posluži kao katalizator među neopterećenim pripadnicima poratne generacije, i pomogne im da artikuliraju svoju ozlojeđenost postojećim stanjem koja se u društvu osjeća već neko vrijeme, ali još nema trajnu i prepoznatljivu formu niti potiče na akciju. To artikuliranje će biti proces u kojem ja, već i zbog godina, neću sudjelovati, ali ću ga pratiti kao navijač. Bit ću zadovoljan čak i minimalnim doprinosom – da se političkoj kasti oduzme mogućnost da se kolektivnim stradanjem služi kao legitimacijskim osnovom za svoj ostanak na vlasti bez obzira na (ne)postignute rezultate. Očekivati, međutim, da sve to prođe bez javnih cinkarenja i argumenata ad hominem bilo bi naivno.
Školegijum: Rizvićevsko skidanje ružnih obilježja danas je uobičajena praksa ne samo u književnosti, već i u publističkom, odnosno novinarskom bavljenju osjetljivim temama kakva je godinama rasparčano bh. obrazovanje. Kada govorimo o ovoj temi, koliko koristi donosi javno insistiranje na govoru o pozitivnijim pričama u bh. obrazovanju, ostavljajući po strani one lošije, za koje ionako znamo da su mnogo brojnije?
Haverić: Ne pratim sistematski stanje u obrazovanju, naročito nižem i srednjem, ali sam – zahvaljujući i školegijumu – dobro obaviješten. Praksa koju spominjete je guranje glave u pijesak: neka stvar ne postaje bolja zato što izbjegavate da o njoj loše govorite. A vrijedi i obratno. Koliko god ideolozi bošnjačkog jedinstva (i svih drugih jedinstava) ocrnjivali komunistički sistem, obrazovanje koje je pružala socijalistička Jugoslavija bilo je, u poređenju sa današnjim, Sorbonna i Harvard zajedno. Ono je, naravno, imalo i svoju ideološku komponentu, ali optužbe za ideologizaciju su smiješne kada dolaze od ljudi koji uvode vjeronauku već od prvog osnovne. I u Jugoslaviji se učio marksizam i predvojnička obuka, ali tek od srednje škole.
Školegijum: Rizvićeva studija Bosanski Muslimani u Andrićevu svijetu je, kako pokazujete, paradigmatski primjer divlje nauke, po svojoj tendencioznosti i napose čitanju književnosti kao historijskog štiva koje tobože pretenduje na objektivnost. Međutim, Rizvićevo djelo i dalje suvereno živi u silabusima odsjeka za nacionalne (bošnjačke) književnosti, ponajprije na Univerzitetu u Sarajevu. U kojem su obimu studenti i studentice književnosti kadri prepoznati, a zatim razobličiti ovo manipuliranje književnom naukom, s obzirom na aparat koji ih oblikuje?
Studenti, srećom, ne stječu znanja o književnosti samo na fakultetu.
Haverić: Studenti, srećom, ne stječu znanja o književnosti samo na fakultetu. Utoliko nijedan individualni slučaj nije jednak nekom drugome. Zrelim ljudima nije moguće nametnuti bez ostatka sliku svijeta (pa tako ni pristup jezičkom umjetničkom djelu), bez obzira na snagu aparata. U bibliotekama, srećom, još ima dovoljno knjiga kojima mogu upotpuniti svoja znanja i umijeća, i donekle neutralizirati pogubni utjecaj paranaučnih djela kakvo je Rizvićevo. Poznajem tek nekolicinu studenata književnosti, ali njima je rizvićevština zapravo pomogla da shvate u kakvoj intelektualnoj provinciji žive.
Školegijum: U svojim analizama spominjete i primjere vanakademske književne kritike koja se jednako konkretno uhvatila u koštac sa problemom naučno rogobatnih i tendencioznih djela koji zauzimaju vrlo čvrste pozicije u nastavnim planovima i programima. Mlađi autori i autorice su se, grupno i individualno, pozabavili ovim temama (recimo, (sic!) – časopis za po-etička istraživanja i djelovanja, zbornik radova Nacija i poststrukturalizam: Alternativna književna tumačenja; priručnik za nastavu književnosti Riječ i smisao, itd.). Konkretno, Damir Šabotić je 2015. godine iscrpno analizirao rad Studija Hasanaginca od 1646. godine do danas. Knjiga puta do ishodišta Vahide Šeremet, dolazeći do zaključaka sličnih onima koje iznosite u Kritici bosanskog uma. Postoji li mogućnost štampanja dopunjenog izdanja Vaše knjige, uz dodatni pregled referentnih radova koji su, tokom proteklih godina, na sličan način ukazivali na propuste bh. akademske misli?
Haverić: Kritika bosanskog uma je ogled, a ne studija, a esejistički stil pruža neke slobode koje bi se u akademskom pisanju smatrale nemarom ili površnošću. Ja nisam imao ambiciju da uputim na sve autore koji su o temama kojima se bavim pisali prije mene, i dali vrijedne doprinose. Možda bi bilo zanimljivo recenzirati ih na jednom mjestu, i sistematizirati motive i pristupe, ali ja o tome zasad ne razmišljam. Nisam znao za Šabotićevu analizu iz 2015, a ne znam da li bih tehnički i mogao znati, budući da sam poglavlje o Vahidi Šeremet objavio u dva nastavka u Danima u oktobru 2015, a završio sam ga koji mjesec ranije. Zauzvrat, jako žalim što mi je promakao tekst Ignacija Gavrana Okrivljeni Andrić, iz 2005. (Bosna franciscana, 23), u kojem autor analizira Rizvićevu knjigu na način na koji ću i ja to učiniti deset godina kasnije. Mea maxima culpa!
U porukama i pozivima koje sam dobio u protekla dva mjeseca od čitalaca Kritike, najbrojniji su oni koji izražavaju zadovoljstvo ne onim što sam ja sâm napisao, već onim što sam im otkrio kao dio njihove baštine – moralnim univerzumom pjesme Mrak zateče po gori svatove, koja je bila davno napisana, a oni to nisu znali, iako su uglavnom svi završili naše škole.
Školegijum: Na jednom mjestu spominjete da nije moguće utvrditi kada je izvorište bosanskomuslimanske tradicije postala pripovijest o muškarcu koji ženu, ni krivu ni dužnu, kažnjava i odvaja od djece, a ne pripovijest o muškarcu koji ženu, izvjesno krivu, ne želi da kazni niti odvoji od djeteta, aludirajući na Hasanagu i djevera Muhameda kao na dva potpuno oprečna karaktera bošnjačke usmene književnosti. Djever Muhamed je junak relativno nepoznate pjesme Mrak zateče po gori svatove, koja nudi alternativu patrijarhalnom čitanju bosanskomuslimanske epske etike. Mislite li da se namjerno prešućuju ovakvi i slični elementi tradicije koji potencijalno razbijaju čvrsti junački koncept unutar nauke o književnosti, ali i naučavanje književnosti u osnovnom i srednjem obrazovanju?
Haverić: Namjeru je teško dokazati. Ponekad se radi samo o neznanju. Ipak stoji da, suprotno uvriježenom vjerovanju, tradicija nije zadana i obavezujuća, već da je čine heterogeni elementi među kojima kulturne elite biraju ono što će predstaviti kao duh naroda. U tom smislu, tradicija je uvijek izmišljena, kako to pokazuje istoimeni zbornik koji su uredili Eric Hobsbawm i T. O. Ranger (The Invention of tradition, 1983). I ništa ne stoji na putu nekoj novoj naraciji koju će sklopiti neopterećene generacije, i koja će predstavljati otklon od muškošovinističkih kulturnih kodova koji navodno čine bošnjačku tradiciju junaštva, slave i mejdana (M. Rizvić). U porukama i pozivima koje sam dobio u protekla dva mjeseca od čitalaca Kritike, najbrojniji su oni koji izražavaju zadovoljstvo ne onim što sam ja sâm napisao, već onim što sam im otkrio kao dio njihove baštine – moralnim univerzumom pjesme Mrak zateče po gori svatove, koja je bila davno napisana, a oni to nisu znali, iako su uglavnom svi završili naše škole.
Školegijum: Vaša knjiga iz štampe izlazi nekoliko mjeseci nakon Neretvanske deklaracije, eklatantnog primjera pseudonaučnog diskursa u službi dnevnopolitičkih ciljeva o kojem govorite. Ovaj dokument nastoji da sublimira sve bošnjačke mitove o vanvremenskoj posebnosti: jedinstven bosanski jezik iz jedinstvenog južnog podneblja, stećke, balade, pisce poput Skendera Kulenovića i Maka Dizdara, Hamze Hume, Dževada Karahasana i drugih... Kako komentirate ovu deklaraciju, ali i činjenicu da ju je podržalo Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke?
Haverić: Bojim se da ću vas razočarati: izuzmemo li dva-tri početna stava, ja Neretvansku deklaraciju nisam čitao. Sebi sam, naime, nametnuo da ne čitam ništa što dolazi iz sličnih radionica, dok god se zvanični jezikobrižnici ne odrede prema sadašnjem stanju jezika u javnoj upotrebi. A to stanje ilustrira, naprimjer, činjenica da se u svakodnevnoj praksi, kako u medijima tako i u zvaničnim dokumentima, prezime našeg akademika Hamdije Ćemerlića piše Čemerlić, iako ne dolazi od čemera (tj. gorčine ili jada) već od ćemera (tj. prošivenog pojasa koji služi kao novčanik). Dalje, svakodnevno možemo pročitati da Evropska unija uvodi ili ne uvodi strožije kriterije u nekoj oblasti. U vrijeme marksističkog jednoumlja, svaki osnovac je znao kako glasi komparativ jednosložnih pridjeva koji se završavaju glasom g: strog-stroži, dug-duži, blag-blaži... Koliko će još proći prije nego što se ozakoni lik dužiji, ili blažiji? Da i ne govorimo o nerazlikovanju akuzativa zamjenice koji, kada se odnosi na živo ili neživo! Čovjek kojeg smo vidjeli, i plan koji (a ne kojeg) je predložila Evropska komisija... Za to stanje generalizirane i agresivne nepismenosti krivi su, po komandnoj odgovornosti, potpisnici Neretvanske i sličnih deklaracija, koji očito ne shvataju šta je njihov posao. A podrška ministarstva koju spominjete mene ne čudi – kakva federacija, takvi i jezikoslovci (a takva i podrška).
Kada iz tog zatvorenog i samodovoljnog univerzuma u kojem kolege kolegama pišu pozitivne recenzije (prije nego što će dogodine zamijeniti uloge) iziđete u vanjski svijet, shvatite da ti teoretičari književnosti, sociolozi, pravnici i politolozi ne postoje kao imena u svojim oblastima. Izvan njihovog atara, njih niko ne čita, ne prevodi i ne citira.
Školegijum: U kontekstu retradicionalizacije i vraćanja retrogradnim okvirima bošnjačkog predmodernog društva, spominjete slučaj pokrivene petogodišnje djevojčice koja stupa na čelu povorke koja je u Sarajevu jednom prilikom protestvovala protiv zabrane nošenja hidžaba, sa natpisom My hijab – my choice. Sa druge strane, navršava se peta godina kako djeca iz Konjević Polja neće krenuti na nastavu jer se njihovi roditelji bore za uvođenje bosanskog jezika u tamošnje škole. Kako je moguće osmisliti efikasne načine da se zaustavi zloupotreba i instrumentalizacija djece u odbrani nacionalnog/vjerskog?
Haverić: Dva slučaja koja spominjete imaju samo jedan zajednički element – taj da su djeca žrtve onoga što rade odrasli. No tu se, nažalost, malo šta može učiniti. Djeca uvijek izazivaju najsnažnije emocije, i najlakše se instrumentaliziraju jer nemaju svoju volju. Prije zaustavljanja zloupotrebe treba promijeniti cijelu političku kulturu, što je cijeli jedan proces; čak i kada ga započnete sa zdravih osnova, treba vam nekoliko desetljeća. Ovdje smo od zdravih osnova jako daleko, a 25 godina je već izgubljeno.
Djeca uvijek izazivaju najsnažnije emocije, i najlakše se instrumentaliziraju jer nemaju svoju volju. Prije zaustavljanja zloupotrebe treba promijeniti cijelu političku kulturu, što je cijeli jedan proces; čak i kada ga započnete sa zdravih osnova, treba vam nekoliko desetljeća. Ovdje smo od zdravih osnova jako daleko, a 25 godina je već izgubljeno.
Školegijum: Autori studija, radova, eseja, članaka... koje prokazujete nisu jedini krivci za katastrofalno stanje naučne misli. Saučesnici sa jednakom krivnjom su i recenzenti; upravo spominjete dvojicu uglednih profesora koji su, povodom spomenutog rada Vahide Šeremet, dali svoj blagoslov njegovom daljnjem distribuiranju u akademske tokove (na istu činjenicu ukazuje i Damir Šabotić). Tu nije riječ samo o akademskoj literaturi, već i o udžbenicima u osnovnim i srednjim školama, gdje se, u najboljem slučaju, mediokritetni priručnici aminuju zahvaljujući klimanju recenzenata, a bez ikakvog dubljeg argumentiranja ili opravdanja. Zašto je govor o recenzentima kao finalnim branicima intelektualnosti određenog djela često u sjeni?
Haverić: Akademska kultura ne može biti drukčija, ili zdravija, od političke kulture. Od djela na kojima se zadržavam u svojoj knjizi nije samo studija Vahide Šeremet imala recenzente – imao ih je i sramotni udžbenik Nijaza Durakovića Uporedni politički sistemi, i Rizvićeva studija Bosanski Muslimani u Andrićevu svijetu. Sve to spada u nacionalnu samodokumentaciju (István Bibó), gdje cilj društvenog djelovanja nije da dobijete udžbenik ili naučno djelo koji bi bili kvalitetni prema nekim vanjskim ili objektivnim kriterijima, već da učvrstite ideološku integraciju društva. Za to oni dobivaju platu, i finansiranje projekata, i društvenu promociju. Utoliko ne postoji govor o recenzentima kao posebnoj kategoriji: onaj ko je danas recenzent sutra će i sam biti autor, i očekivat će od kolega da mu vrate uslugu. Kada iz tog zatvorenog i samodovoljnog univerzuma u kojem kolege kolegama pišu pozitivne recenzije (prije nego što će dogodine zamijeniti uloge) iziđete u vanjski svijet, shvatite da ti teoretičari književnosti, sociolozi, pravnici i politolozi ne postoje kao imena u svojim oblastima. Izvan njihovog atara, njih niko ne čita, ne prevodi i ne citira.
Školegijum: Na sjednici Skupštine Kantona Sarajevo održanoj 7. septembra došlo je do razmirica među zastupnicima oko izmjene naziva OŠ Dobroševići u OŠ Mustafa Busuladžić. Opozicija se direktno usprotivila, pozivajući se na činjenice koje iznosite u Kritici bosanskog uma: fašističke stavove i otvorenu mizoginiju koju je Busuladžić propagirao. Dok bošnjačka intelektualna elita Busuladžića ističe kao vrhunskog intelektualca, jedna konkretna politička akcija razbija ovaj mit, i to zahvaljujući Vašem pisanju. Shvatate li ovo kao direktnu potvrdu svoga rada, odnosno ohrabrenje da napisano ipak ne ostaje mrtvo slovo na papiru?
Haverić: Ako posmatrate iz ugla za koji ste se odlučili, ovaj ishod je ohrabrujući – naročito imamo li u vidu reakcije u virtualnom prostoru interneta. S druge strane, cijela stvar ima i jedan mnogo mračniji aspekt. Prije tačno godinu dana objavio sam, u Slobodnoj Bosni, tekst Slon u dnevnom boravku, u kojem sam na mnogo više primjera preimenovanja sarajevskih ulica, škola i ustanova pokazao da je revizionistički projekt skoro već završen, i da se bosanski muslimanski subjekt sistematski distancirao od antifašizma. Osim jednog infantilnog teksta u Stavu, turskom političkom magazinu na bosanskom jeziku, moje nalaze niko nije osporio. A energija koju su pokazali poslanici vladajuće SDA napadajući poslanike opozicije koji su se usudili da o Mustafi Busuladžiću ne dijele njihovo mišljenje svjedoči da njima komunističko jednoumlje nije smetalo kao jednoumlje, već kao komunističko. Nije, dakle, problem u imenici već u pridjevu: jednoumlje je sasvim u redu, kada više nije komunističko već, recimo to tako, balijsko...
