Dualno obrazovanje se u posljednje vrijeme sve češće pominje u BiH, dok se u Srbiji već nekoliko godina o njemu oštro raspravlja (zbog odluke Vlade Srbije da sprovede ovaj način obrazovanja). U raspravama su mišljenja podijeljena – od prihvatanja i podrške, preko suzdržanosti, do otvorene kritike. Naslovi novinarskih priča – Niko sem vlasti nije za eksploataciju djece i Svi su protiv dualnog obrazovanja posebno zbunjuju one koji se sjećaju da smo u bivšoj državi već imali škole učenika u privredi (ŠUP), obrazovanje vrlo slično dualnom, po sudu mnogih ljudi vrlo uspješno.
Zašto firme mogu da mijenjaju i unapređuju sistem obrazovanja u BiH, a država ne može?
Međutim, navedeni naslovi ne zbunjuju ako pročitamo sve teorije/argumente kritičara: u zemlji čija je privreda razorena naprosto nema uslova za dualno obrazovanje; djeca u državi u kojoj ne postoji vladavina prava će biti tretirana kao nezaštićena jeftina radna snaga – očekuje se robovsko korištenje djece; predlagač zakona računa upravo na loš socijalni status te djece i njihovih roditelja/staratelja; već jeftina radna snaga će postati još jeftinija; trenira se poslušnički a ne poduzetnički duh; društvene kompetencije, znanja i umijeća koja su neophodna za demokratsku participaciju, moraju imati prednost u odnosu na sve druge svrhe javnog obrazovanja u demokratskom društvu; dualno obrazovanje prijeti da uništi već teško oštećenu i ruiniranu demokratiju; ne možemo predvidjeti kako će tržište rada izgledati za desetak godina i zato se djeca moraju osposobiti vještinom da stalno uče i usvajaju nova znanja, a ne da se usmjeravaju ka samo jednom tačno određenom poslu; umjesto da kontroliše tržište, sprečava monopole i ublažava negativne efekte djelovanja tržišnih mehanizama, država svojim mjerama zapravo privileguje najjače tržišne aktere, a tako se čitavo društvo praktično podređuje njima; firme ne moraju da se obavežu da će radnu snagu proizvedenu prema njihovim željama zaista i zaposliti; sredstva za poticaje će se izvlačiti iz postojeće domaće privrede, koja će tako još više slabiti zarad probitka novih, stranih firmi; više nemamo obrazovanje koje je besplatno za đake – djeca će radom plaćati svoje školovanje; ne treba samo nadarenoj djeci da se otvore jednake šanse; dualno obrazovanje je savršeni instrument za produbljivanje i održavanje socijalnih razlika – gimnazijalci su svojim vršnjacima, đacima koji su pohađali ŠUP, po toj skraćenici, smislili posprdan nadimak i na tu djecu se mahom gledalo kao na gubitnike, osobe koje su osuđene na neuspjeh.
Ako ti ne prijeti smrt
Kakvom dualnom obrazovanju teže privrednici u BiH? Zašto firme mogu da mijenjaju i unapređuju sistem obrazovanja u BiH, a država ne može? Ko će ići na ovakve poslove/praksu, djeca bogatijih i obrazovanijih, ili svi, bez pravila? Kako osigurati da dualno obrazovanje ne bude alat klasnog raslojavanja? Kako ćemo spriječiti izrabljivanje đaka od strane poslodavaca? Nadala sam se da ću odgovore na postavljena pitanja dobiti u GS Tvornici mašina Travnik (TMT), na sastanku koji je organizovan s ciljem pokretanja dualnog obrazovanja u BiH. Važno je napomenuti da je poseban značaj ovom sastanku dala struktura gostiju: premijer i zamjenik ministra obrazovanja SBK, gradonačelnik Travnika, predstavnici privrednih komora RS-a i FBiH, direktori škola i poslodavci iz cijele BiH, zavodi zapošljavanja...
Obrazovanje je temelj društva i ako ne poradimo na tom temelju nećemo moći raditi ni na izgradnji društva, rekla je u svom uvodnom govoru direktorica GS TMT Snježana Köpruner. Primjer dobre prakse, kada je dualno obrazovanje u pitanju, za Snježanu je Njemačka, a u nastavku čitate neke od statistika koje nam je prezentovala.
Njemačka ima najmanji broj nezaposlenih mladih ljudi u Evropi – 2013. godine svega 7,6 posto. (Krajem 2015. i početkom 2016. godine stopa nezaposlenosti mladih bila je još niža – 6,9%.) Prosječna starost đaka u dualnom obrazovanju je 20 godina. I gimnazijalci mogu da budu dio ovog sistema. U Njemačkoj je školstvo malo drugačije organizovano, u sve tri vrste škola đaci su gotovo jednako raspoređeni. Ono najvažnije, mladi ljudi poslije zanata mogu studirati. 55,7 % jedne generacije se odlučuje za dualni sistem obrazovanja, od čega 44,2 % učenika diplomira u sistemu. 795 eura iznosi prosječna bruto mjesečna naknada za đake koji rade. Učenik koji je krenuo u ovaj sistem obrazovanja dobija plaću, zaposlenik je i nije na birou za zapošljavanje. Tako se smanjuje i broj nezaposlenih. 71,44 % osoba na obuci je zadovoljno sa stručnim obrazovanjem.
Zakoni koordiniraju rad između privrednih komora, obrazovnih institucija i poslodavaca. Poslodavci preko privrednih komora izražavaju svoje potrebe za kadrom i tako se formiraju kurikulumi – razrađeni su za 329 različitih zanimanja.
Djeca su četiri dana tjedno kod poslodavca a jedan dan u školi gdje izučavaju opšte predmete. Cijeli sistem nije jeftin. 18.000 eura iznosi godišnji trošak obuke po polazniku, koji finansira uglavnom država (troškovi osoblja, troškovi ulaganja i materijalni troškovi). Vlada izdvaja 4,7 milijardi eura godišnje za dualno obrazovanje. U 2013. godini ponuđeno je 564.200 mjesta za stručno obrazovanje, a sklopljeno je 530.700 novih ugovora, od 614.000 prijavljenih đaka. 10 % zaposlenih u firmama su mladi ljudi strukovnog obrazovanja. 21,3 % kompanija učestvuje u dualnom sistemu. 66% đaka koji imaju praksu u kompanijama tu i ostaju da rade, oni koji se pokažu kao dobri radnici.
Procesi kontrole su za Nijemce izuzetno važni, kad djeca dođu u firme da ih poslodavac ne iskorištava; da stvarno prođu obuku koja im je potrebna kako bi stekli određeno znanje i vještine.
Naša osnovna obaveza je da gledamo da ti mladi ljudi ne izgube svoje zdravlje kod nas. U Njemačkoj đaci imaju predmet kojim se izučavaju zakoni o radu. To je jako važno da ih neko ne bi izrabljivao. Mi danas u BiH imamo slučajeva da djeca koja idu za automehaničare peru aute po pumpama, kuvaju kave i sl. U firmama neko treba da se bavi tom djecom, da se bavi obrazovanjem. U Njemačkoj đaci imaju i strukturu i organizaciju poduzeća (u kojima se obavlja stručno osposobljavanje), tako da učenici znaju u koju košnicu su uletjeli, kakav je odnos između radnika, kakav je odnos pretpostavljenih prema radnicima, itd. Imaju i sigurnosnu i zdravstvenu zaštitu na radu, predmet koji mora biti dio stručnog obrazovanja da se ne bi dešavale nesreće. Zaštita čovjekove okoline, kako se u samoj firmi odnositi prema čovjekovoj okolini, planiranje u procesima rada, ocjena rezultata rada i upravljanja kvalitetom... U BiH je najveći problem kako spriječiti zloupotrebu djece. Toga se najviše bojim. Pravna država je najveće bogatstvo jednog naroda.
34 % učenika u Travniku je danas u strukovnim tehničkim saobraćajnim školama. Od 42 zavarivača, koliko ih je trenutno zaposleno u GS tvornici, polovina ima diplomu automehaničara. Nije pošteno da teret obrazovanja nosi sama privreda.
Broj upisanih zavarivača, bravara i CNC operatera u bh. škole nije zadovoljavajući za potrebe tržišta rada. Od 36.600 nezaposlenih osoba u SBK njih 17.370 nema nikakvo obrazovanje. U starosnoj dobi između 50 i 60 godina ima preko 6.000 nezaposlenih. Na birou je najviše trgovaca (5.000), ekonomskih tehničara, medicinskih sestara (1.500), mašinskih tehničara (1.200), konfekcionara, automehaničara, a zatim, u manjim omjerima, bravara, kuhara i zavarivača (246). U GS tvornicu se na konkurse niko od tih zavarivača ne javlja.
O lošem opštem znanju koje učenici pokažu na testiranju koje je potrebno proći kako bi se dobio posao u GS tvornici smo više pisali u tekstu Šansa za ostanak mladih u BiH. Ipak, jedna zanimljivost iz testa je da zadatak s markama, iako je složeniji od svih ostalih, svaki učenik izračuna. To s markama možete napraviti jednadžbu s tri nepoznanice oni će je riješiti, našalila se Snježana.
Projekti povezani sa stručnim obrazovanjem, koji su se u BiH sprovodili uz podršku GIZ-a, su dosta uspješno realizovani.
Sada treba napraviti sljedeći korak – reformu i tako poboljšati naš sistem obrazovanja; bez osuđivanja nastavnika, komora, političara i privrednika, od toga nemamo ništa. Jedan od načina dugoročnog rješavanja problema stručnog obrazovanja koje danas imamo je u reformi školstva po uzoru na dualno obrazovanje koje imamo u Njemačkoj. Moj prijedlog bi bio da se na nivou Kantona oformi komisija za reformu stručnog obrazovanja. Poslije, ne bi trebalo trošiti milione za različite kurikulume, jer su obrazovni programi za zavarivače, bravare i CNC operatere svuda isti, i u kantonima i u RS-u. Kao i zakonske regulative. Da bi dualno obrazovanje uspješno funkcioniralo neophodna je i reforma privredne komore ili udruženja poslodavaca. Neko mora biti koordinator između škola i privrede. Kontrola provođenja ovog sistema je najvažnija. Treba dosta raditi i na podizanju svijesti poslodavaca. A zbog čega se ja u sve ovo miješam, citiraću Platona: Razborit čovjek mora dizati svoj glas ako mu se čini da se državom loše upravlja, ali samo onda ako mu ne prijeti smrt.
Kad se prate interesi i potrebe djece
Atena Stegert, jedna od koordinatorica projekata s GIZ-om, zadivljena je angažiranošću đaka na praksi i njihovom željom da uče: Nakon godinu dana rada u tvornici učenici su savladali da proizvod koji ide krajnjem kupcu potpuno samostalno rade. Zbog tog korisnog znanja djeca se dobro osjećaju, izgrađuju samopouzdanje i vjeru u sebe, grad, državu, firmu... Elma Badžak, Atenina kolegica, je konstatovala da su potrebe evidentne, da privreda ne može da čeka: Tema stručnog obrazovanja nema pažnju koju bi trebala da ima, čak ni privrednici još uvijek nisu dovoljno svjesni ozbiljnosti ove problematike.
Slaven, CNC programer i mentor iz GS-TMT-a, kritikovao je nastavni plan i program: Nisam mogao vjerovati da u 21. stoljeću CNC operateri uče o turpijama, umjesto o programskim jezicima, alatima... Bilo bi dobro kad bi privreda imala malo bolju komunikaciju s kreatorima obrazovnih programa, šta predavati, kako to možemo poboljšati... Ako ne znamo kako ćemo djecu motivisati da uče, ako imamo generacije preokupirane mobitelima i modernom tehnologijom, ne znam zašto ne bismo napravili aplikaciju za mobitele da tako uče. U tom pravcu treba ići.
Jasmina, pomoćnica Almina Mališevića iz Privredne komore FBiH, dodala je da danas, kad su u pitanju zanati u vezi s tekstilom i kožarstvom, učenice/i u školama rade na singericama iz osamdesetih godina, a da predstavnici JUKI-a, vodećeg proizvođača strojeva za šivanje, na sajmovima predstavljaju svoju digitalnu opremu (parametri se unose preko mobitela).
Snježana se složila sa Slavenom: Kad pogledam šta sam ja učila, skidanje strugotine, a šta uče djeca danas... Kad smo došli ovdje u firmu imali smo aparat za zavarivanje s kojim danas nijedan naš zavarivač ne zna da radi. Tehnologije se stalno mijenjaju i mladi ljudi moraju da se obrazuju u skladu s vremenom u kojem žive; da budu osposobljeni za cjeloživotno učenje. (...) Jako je važno napraviti sistem prohodnim i za zanate, ali ne treba postavljati stvar tako da svi trebaju biti poduzetnički tipovi, za to svi nismo rođeni, ne treba podcjenjivati nijedno zanimanje. Mislim da se i zavarivanje i bravarski posao mogu zavoljeti, zavarivač možete biti i umjetnik ako to želi.
Škole – rudnici s puno jalovine
Premijer Vlade SBK Tahir Lendo je dao podršku Snježani. Objasnio je da država BiH, u svojoj podijeljenosti, nije uspjela dati dobar sistem i strategiju kad je u pitanju obrazovanje:
BiH u svojoj ustavnoj organizaciji nije uspjela dati odgovor kad je u pitanju obrazovanje, to je sigurno, što pokazuju sve analize koje posjedujemo – iz ministarstava na svim nivoima. Posljedice toga su: odlazak mladih, neproduktivna radna snaga, niska stopa zapošljavanja... Imamo rudnik s puno jalovine. Ako se sjećate države Jugoslavije, ona je obrazovanje strateški uredila – jedinstven nastavni plan i program i niko nije mogao da stvara probleme. Imali smo dobar sistem obrazovanja.(...) Slažem se da treba imenovati jednu interresornu strukovnu komisiju kako raditi na reformi stručnog obrazovanja. Tu moraju da sjede ljudi iz privrednih komora, udruženja, zavoda za zapošljavanje, a ministarstvo mora da bude ona krovna kuća koja će voditi cijeli proces.(...) Ministarstvo mora puno kvalitetnije da se uključi u ovu problematiku, jer ovo što danas imamo na terenu jesu neodržive škole koje reprodukuju kadar koji ni na ovom tržištu, a ni u svijetu, neće moći da pronađe posao. Naše bolnice i domovi zdravlja ne mogu primiti 100 ljudi u narednih petnaest ili dvadeset godina, a na birou već imamo preko 1000 medicinskih sestara i tehničara.
Vraćanje na praksu
Načelnik Opštine Travnik Admir Hadžiemrić je objasnio da je Opština odlučila da i jedan dio stipendija ide za proizvodna zanimanja, posebno ona deficitarna.
Proizvodna zanimanja više nisu prljave radionice, da se radi u neuslovnim prostorijama, hladnoći... Često se radi s vrlo interesantnim strojevima, što nije ni jednostavno ni lagano, ali omogućava egzistenciju. (...) Mi ne da se trebamo potruditi, nego moramo promijeniti sistem obrazovanja i vratiti se na praksu, barem dva puta sedmično, ne mora to biti četiri dana.
Raditi s djecom mogu samo oni koje prate promjene u svojoj struci
Enisa Gološ, prosvjetna radnica iz Hercegovačko-neretvanskog kantona, rekla je da su prosvjetni radnici danas svjesni da nam djeca uče trenutačno, a živimo u jednom vremenu izazova i savremenih tehnologija.
Mislim da formiranjem komisije nećemo riješiti problem, jer većina komisija nikada ne završi svoj posao.(...) Kad je u pitanju izrada nastavih planova i programa svijetli primjer imamo u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, opremljene su pojedine škole mašinama i alatima koji su potrebni za određena zanimanja i dogovoreno je da jedan dio praktične nastave učenici prolaze u tim školama. (...) Kolege koje rade u školama moraju imati motivaciju da prate promjene u svojoj struci. To ćemo postići ocjenjivanjem i licenciranjem profesora, slanjem nastavnog kadra na stručna usavršavanja i sl. Samo oni koji idu u korak sa promjenama bi trebali da dobiju priliku da rade sa đacima. (...)Važno je da se uradi izmjena ili dopuna zakona u smislu prohodnosti, da učenici nakon završene trogodišnje škole imaju mogućnost nastavka školovanja. Mislim da bi to onda bila najtraženija zanimanja, dobijemo osobu koja izuzetno dobro vlada materijom, ima dobru praksu, zna da radi i ima mogućnost, ono što roditelje najviše žulja, da ide naprijed – nastavi školovanje. Mi u našem zakonu već godinama nemamo tu prohodnost, sa završenim položenim majstorskim ispitom učenik ne može dalje. Kad mu se pruža mogućnost? Kad položi tri godine razlike. Dakle, tek kad uloži novac učenik može da ide na četvrtu godinu. Ova odredba zakona se mora mijenjati.
Neophodna sistemska rješenja
Almin Mališević, iz Privredne komore FBiH, rekao je da se slaže s prisutnim gostima da treba dosta raditi na razvijanju svijesti društva u kojem živimo:
Mi moramo biti svjesni da smo svakodnevno u promjenama, da ono što smo danas upisali za pet godina možda više neće biti atraktivno, ili čak potrebno. Dakle, moramo u našem sistemu obrazovanja stalno imati komunikaciju između privrednika i obrazovanja. Privredna komora je asocijacija privrednika, znači mi smo oni koji štitimo interese privrednika i zainteresovani smo da se uključimo u sistemsko rješenje ovog problema, da se uključimo u izradu određenog zakonskog rješenja. Možemo krenuti s komisijama i određenim sastancima, međutim, ovdje treba ići ka određenom zakonskom rješenju koje će biti obavezno na nivou države, entiteta...
Problemi su zajednički
Pero Čorić, iz Privredne komore RS-a, potvrdio je da je u ovom entitetu 100 % identična situacija kad je problematika stručnog obrazovanja u pitanju.
U kojoj god sam firmi bio svi su istakli isti problem, nedostatak stručnog kadra. I ja sam suvlasnik jednog preduzeća, imam 350 radnika, i iz tog ugla znam o čemu Snježana ovdje danas priča. (...) Kod nas u RS-u je u pripremi izrada Nacrta zakona o srednjem usmjerenom obrazovanju. Tu se mnogo više bavimo na koji način organizovati funkconisanje srednjih škola. Mislim da ne trebamo 58 članova o tome ko će izabrati predsjednika razrednih zajednica. To su banalne stvari. O ovim stvarima, o kojima smo danas ovdje pričali, se vrlo malo govori. (...) Privrednici su u situaciji da moraju sad i odmah, ne čekajući nikoga drugog, obrazovati sebi kadrove. Trebamo popularizovati radnička zanimanja. Napravljen je veliki jaz između javne uprave i realnog sektora zbog uslova rada (kraće radno vrijeme, ne radi se vikendima, toleriše se nerad) i sigurnosti (stalnosti) posla. (...) Osim toga, povećane su plate u javnom sektoru, što realni sektor nije mogao pratiti, i došlo je do ovoga slabljenja interesa za radnička zanimanja.
Dualno obrazovanje se ne može sprovesti sistemski bez korjenitih promjena
Zoran Matošević, pomoćnik ministrice za obrazovanje i nauku SBK, ispričao je da je u subotu došao iz Beča, zajedno s delegacijom od 15 ljudi, gdje je imao zadatak da promatra upravo dualno obrazovanje, obrazovanje odraslih i kvalifikacijski okvir.
Možda vam nije poznato, ali prema izvještaju Agencije za statistiku imamo 4.350 zanimanja i 1.800 onih koji čekaju da se unesu, jer ne postoji zakonska osnova da se ubilježe. Tu je osnova problema. (...) U našim razgovorima, ministarstava obrazovanja iz entiteta i distrikta, spoznali smo da se dualno obrazovanje u BiH ne može sprovesti bez korjenitih promjena. Nemamo organizaciju, jer na nivou države trebamo imati jedno ministarstvo obrazovanja za pedagoške standarde, nastavne planove i programe... Mi imamo naslijeđene nastavne planove i programe iz perioda Jugoslavije, koji ne prate zvuk vremena i ove brze promjene.(...) Dakle, nastavni planovi i programi moraju se modernizirati, ali ne na način da svaki kanton ima svoj plan i program, moramo imati zajedničku jezgru, kao i instituciju koja će izraditi te nastavne programe. Trenutno imamo Državnu agenciju za osnovno i srednje obrazovanje, koja je dužna da radi tu zajedničku jezgru, ali ona to ne radi kako treba. Politika se previše uplela. (...) Privredne komore u Njemačkoj po zakonu u svojim kolektivnim ugovorima mogu obećati učenicima da će biti finansirani, da će imati socijalnu skrb i zaštitu na radu, dok naši zakoni to nisu predvidjeli. Osim toga, nemamo ni agenciju za krizne situacije, kad neko preduzeće propadne da se iz tog fonda namire i obeštete radnici, da se iz tog fonda finansiraju i učenici. Dakle, postavlja se pitanje kako bismo finansirali dualno obrazovanje. U Njemačkoj učenik u dualnom obrazovanju ima 500 eura plaću u prvoj godini, 700/800 eura u drugoj godini i 1.200 eura u trećoj godini. (...) Nekad su Austrijanci dolazili u Jugoslaviju, po tri mjeseca, i kopirali naš sustav obrazovanja. Sad su oni na tom nivou, još suvremenijem, a mi krećemo iz početka, jer smo sve svoje uništili.
Zašto je naše školstvo tromo i inertno u odnosu na promjene? Matošević smatra da moramo promijeniti svijest svih ljudi, pogotovo onih u vlasti – političara, prosvjetara i poslodavaca.
Ko su naši poslodavci? Mi u BiH nemamo zadovoljavajuće tržište rada. U SBK imamo GS-Tvornicu mašina Travnik. Imamo li mi ovdje, ili možda vi imate u vašim kantonima, više takvih kompanija? Tešanj i Mostar imaju po jednu firmu, a ko su ostali poslodavci? Ja ću vam ovako slobodno reći – ratni profiteri. Zato o dualnom obrazovanju, kada je BiH u pitanju, pa i kantoni, ne možemo pričati, ali predlažem jedino moguće zakonsko rješenje – eksperimentalni program. Mi ćemo za škole i privrednike koji su zainteresirani za saradnju ovog tipa kreirati eksperimentalne programe, napravićemo za njih nastavni plan i program za dualno obrazovanje i osnažiti ga da on bude meritoran. Na ovaj način možemo praviti reformu odozdo, podizati svijest u lokalnim sredinama i kantonima, pa će moje kolege jednom sjesti i napraviti reformu odozgo. Napravićemo kvalifikacijski okvir kako bismo se povezali sa Evropom, prema evropskim kriterijima, prema evropskom kvalifikacijskom okviru, gdje će biti prepoznate nomenklature zanimanja, ishodi učenja, šta učenik sve treba da zna... Trenutno je moguće kreirati i realizirati samo eksperimentalnu školu dualnog obrazovanja i zakonski je osnažiti.
Pomoćnik ministrice je na kraju predložio da GIZ u svoj projekat uvrstiti izradu nastavnih planova i programa, i za RS i za Federaciju, tako da oni budu jedinstveni za određena zanimanja, CNC operatere, zavarivače, bravare...
Primjeri dobre prakse zavise od pojedinaca na određenim funkcijama
Vlado Tomić, direktor Tehničke škole iz Gradiške, prije četiri godine, kada je počeo da obavlja ovu funkciju, suočio se s problemom nezainteresovanosti za upis u zanimanja trećeg stepena.
Mi četiri godine radimo intenzivnu kampanju, odlazimo u osnovne škole, pravimo promotivne filmove, a ostvarili smo i dobru saradnju s privrednim subjektima. Sve je džaba ako nemate saradnju s privredom, dok djeca ne vide krajnje ishode svog učenja nemate pravi rezultat. Mi na neki način već imamo dualno obrazovanje, nezvanično – ako naša djeca odlaze na praksu u firme i zato dobijaju naknade, a na kraju ih te firme i zaposle, to je u principu to. Sve to što radimo već četiri godine nam je ove školske godine omogućilo dobar uspjeh prilikom upisa. Uveli smo i novo zanimanje u mašinsku struku – tehničar CNC tehnologije, a ove godine smo bili u prilici da tražimo od ministra da nam poveća i upisnu kvotu za dva zanimanja. (...) Potrebni su nam dobri planovi i programi ili revizija postojećih, kvalitetna saradnja s privrednim subjektima i, naravno, stalni rad na terenu. Uglavnom, danas primjeri dobre prakse zavise od ljudi koji se nalaze na određenim funkcijama. Dok se problem strukovnog obrazovanja sistemski ne riješi, mi ćemo, nadam se uz nastavak podrške GIZ-a, nastaviti da djelujemo na ovaj način, onoliko koliko možemo.
U Tešnju, prema riječima Snježane i gostiju sastanka, također postoji slična organizacija strukovnog obrazovanja za pojedina zanimanja.
Besmislene žalopojke iz institucija
David Piegazki, savjetnik Pere Čorića iz Privredne komore RS-a, je postavio vrlo važno pitanje: Mi smo danas ovdje došli da se žalimo ili da radimo nešto konstruktivno? Koliko je pitanje sjajno shvatili biste da ste slušali kompletne govore predstavnika institucija na sastanku u tvornici, koji je trajao dva i pol sata.
Ako nismo došli samo da se žalimo, moj prijedlog je da definišemo 5 do 10 najvažnijih problema i po jednu ideju kako zamišljamo da se ti problemi riješe. Ideja je prihvaćena, ali nije realizovana, priča se rasplinula nakon drugog prijedloga.
Snježana je podržala postavljanje ovakvog pitanja i jednim primjerom odlično objasnila zašto su BiH neophodne nove perspektive – pokretanje iz mrtve tačke šupljih priča: Gospodin Muhamed Pilav iz MS&WOOD-a je sam skinuo obrazovne programe za dualno obrazovanje s interneta i preveo ih, jer više nije znao kako da organizuje proizvodnju bez kadra; ima veliki izvoz za IKEU i cijeli program stilskog namještaja.
Nadareno i nenadareno vs. bogato i siromašno
Način na koji BiH pristupa dualnom obrazovanju, za razliku od Srbije, može se posmatrati kao pozitivna praksa. Klasno raslojavanje već postoji u bh. školama i dualno obrazovanje, ako bi se sprovelo kvalitetno, vjerovatno ne bi značajno produbilo te razlike. (Prvi primjer koji mi pada na pamet je Bilmišće u Zenici, tamo su dvije srednje škole koje dijeli ograda – državna i privatna, u jednu djeca dolaze s prljavim prigradskim autobusima, a u drugu roditelji dovoze djecu skupim automobilima.)
A da li bi razlike održavalo? Tamo gdje su gimnazijalci skloni da se rugaju đacima iz drugih škola – konkretnim zanimanjima koja su iz ugla zapošljavanja još i u prednosti, ne postoje dovoljno dobri obrazovni programi; jer nisu osposobili đake da vrednuju druge ljude, njihove izbore i različitosti.
U ovoj priči je važno i sljedeće, ako na dualno obrazovanje pristaju najčešće radnička djeca – čiji roditelji/staratelji lošije/loše imovinski stoje, uglavnom iz potrebe – socijalnih prilika, onda nemamo pravedno i svima jednako dostupno obrazovanje i ne pratimo potrebe djece. Takav sistem i produbljuje i održava socijalne razlike. Zašto? Posebno djeca bez perspektive trebaju zaštitu sistema, bila ona nadarena ili nenadarena na prvi dojam. Takvo dijeljenje djece od 14 godina, koji nisu bili u prilici i situaciji da svojim znanjem i vještinama pariraju, naprimjer, jednom doktorskom djetetu koje je cijeli život imalo svu udobnost i sve mogućnosti da u nečemu postane nadareno je nehumano. Nadareno i nenadareno vs. bogato i siromašno, isto je.
Samo ako nemamo osnova za tvrdnju da radnička zanimanja upisuju samo djeca siromašnih roditelja dualno obrazovanje se može smatrati uspješnim, boljim od ovog u kojem klasne razlike već tako očigledno postoje. S obzirom na to da je BiH socijalna država, dječiji rad će sigurno pomoći u popravljanju kućnog budžeta mnogih porodica, što, s druge strane, sigurno nije spoznaja koja im ide u prilog (kad znamo koliko se danas poštuju prava radnika i koliko se ažurno kreiraju i sprovode odredbe kojima bi morali da budu zaštićeni maloljetnici koji su radno angažovani). Ukoliko se sve bude radilo onako kako je dogovoreno na sastanku, izrabljivanje đaka od strane poslodavaca bi bilo onemogućeno. Priča je lijepa, ali je u nju jako teško povjerovati, čak je i Snježana rekla da se izrabljivanja najviše plaši. Ne postoji garant ni da tu djecu neki roditelji/staratelji neće primoravati na praksu/rad zbog socijalnih prilika u kojima se porodica nalazi. Kako to zakonski regulisati kad nam je dobro poznato da u BiH ne postoje mehanizmi evidencije ni roditelja kod problema maloljetničkog prosjačenja, o čemu smo pisali u tekstu Da li je ulica brižnija od države.
Ako dualni sistem obrazovanja bude ponudio trogodišnjim školama prohodnost – mogućnost studiranja bez polaganja razlike predmeta i doškolovavanja, onda će njihovi đaci imati puno povoljnije uslove za nastavak školovanja od onih koje danas imaju. Država, kad je obrazovanje u pitanju, uživa banjske uslove, svoj dugogodišnji nerad uvijek može da opravdava neujedinjenim obrazovnim programima i tuđom lošom politikom, sve dok privreda/poslodavci to mogu da tolerišu. Kad dođu u ćošak, imaju mogućnost da sami analiziraju i prevode nove obrazovne programe kako bi sebi kreirali radnike, za što se podrška države sa sigurnošću može očekivati. Zašto? Govornici u ime institucija, koje smo slušali na sastanku, su uglavnom i sami poslodavci i kvalitetna radna snaga je i njihov lični interes. Ostaje još jedno pitanje: zašto onda sami nisu nešto poduzeli?
