Svakodnevno na Sarajevski aerodrom stižu studenti deportovani iz država koje se oslobađaju viška virusnog materijala ili mladi ljudi poslom zatečeni u inostranstvu ili državljani susjednih zemalja kojima je Sarajevo tek jedan, zadnji, korak do kuće. Mnogi od njih dobijaju od sanitarnih inspektora naredbe, čije izvršenje policija ispočetka i provjerava, da ostanu narednih 14 dana u karantinu. Nije baš najbolje riješen transport od aerodroma do kućnog karantina, a ni uslovi u koje se svi ti zakašnjeli povratnici vraćaju nisu baš karantinski. Porodice u koje se vraćaju nemaju sve viška soba, a kamoli viška stanova.
Jedna racionalna opcija bila bi (bila je) da se i Studentski dom u Nedžarićima (kilometar od aerodroma) koristi u tu svrhu. Od 16. marta je prazan. Stanari su dobili odluku 13. da sobe napuste do 15., svi, pa su nakon neuspješnog pokušaja onih koji rade u Sarajevu, pa se zbog posla ne mogu udaljavati iz Sarajeva, da sačuvaju smještaj, na kraju ipak svi do 16. u 12 sati otišli.
Tarik Curić, direktor Studentskog centra Sarajevo (studentski domovi Nedžarići i Bjelave) pravda odluku i brzu sprovedbu dobrim razlozima:
Mi smo 13. marta, na osnovu preporuka kriznih štabova FBiH i kantona Sarajevo donijeli odluku da studenti napuste domove jer smo zbog specifičnosti života u tim zajednicama bili tempirana bomba – kod nas 900 studenata ulazi na isti ulaz, imamo 150 studenata iz Krajine čiji roditelji rade u inostranstvu i oni često odlaze u posjetu, imamo studente koji rade povremene i privremene studentske poslove u fast foodovima, pekarama i sličnim mjestima, imamo nekoliko studenata iz inostranstva, 4-5 studenata je relativno kratko pred objavu o prvoj zaraženoj osobi u BiH bilo u Njemačkoj i njih smo odmah stavili u karantin..., kaže Curić.
Od 16. marta je Dom, dakle, prazan.
U jeku pandemije, na poroznoj državnoj granici, oslobođena funkcionalna zgrada sa cca 400 soba čini se kao dar s neba kriznom štabu. U poređenju sa onim praznim šatorima na kopnenim ulazima u BiH, sa po 12 kreveta u svakom, na udaljenosti od pola metra, s prognozom da niko ko uđe ne izađe zdrav, 400 soba sa svom neophodnom pratećom infrastrukturom zaista nisu logistička sitnica.
Tarik Curić potvrđuje da je kriznom štabu stavio Dom na raspolaganje, ali da odgovor nije dobio. Pa će naredne dane iskoristiti za krečenje.
Čini se da ljudi koji još uvijek ne znaju zakačiti masku za magareće uši preferiraju Arene, Skenderije, Zetre... To će, kad se broj slučajeva uveća, izgledati puno strašnije, baš onako, kataklizmično, pa će, kad se jednom završi, kako god da se završi, svjedočiti o strahotama situacije kojoj su se goloruki i gologuzi (tj. bez maski na licu) suprotstavili. Ako bude potrebno, zauzeće se i stadioni, možda za početak Vrbanjuše, pa tu među hiljadama nosila organizovati i dodjelu Šestoaprilske nagrade, čisto da podignu moral glasača u izolaciji. Okruženi uhljepčićima, neznalicama preko veze prikačenim na budžetsko vime, prepranih mozgova u stranačkim centrifugama, naravno da nisu dorasli ovoj situaciji.
Jeste, ovo je vrijeme da struka radi svoj posao. Ali je i vrijeme da se stalno pitamo, da ne zaboravimo: zašto struka u svoj posao kreće iz minusa? Ko je to proteklih četvrt vijeka donosio odluke o trošenju novca i raspolaganju javnim resursima, ko je uzimao od siromašnih i dijelio bogatima? Šta je politika, ako i ona nije struka?
Kako je uopšte moguće da premijer vlade nad dva miliona ljudi ne zna staviti najprostiju masku na nos, sedam dana nakon što su svi pozvani da je nose, kako gradonačelnik glavnog grada jedne države od četiri miliona stanovnika postane osoba koja potpiše mjere za sprečavanje prevencije protiv širenja koronavirusa? To bi se svaki student i gimnazijalka, svaka nastavnica i profesor, svaka odgajateljica i roditelj u ovoj zemlji trebali pitati. Svakog dana, svakog (policijskog) sata.
Viruse ne možemo i vjerovatno nikada nećemo moći spriječiti da žive na naš račun. Ali ljudske parazite valjda možemo. Inače, džaba nam krečenje.
