Poglavlje 1/5 (Ponedjeljak, 24. maj 2021. godine)
Ponedjeljak, jutro, 6 sati, zvoni onaj alarm: Ustaj – ustaaaaaaaaj! Ustaj, Alma, ipak treba doći čitav čas ranije u školu, jer dok se svi poprskamo, temperature izmjerimo, brnjice stavimo, treba vremena. Uđem u zbornicu, pozdravim se i odmah kidam odatle, jer se ne smijem dugo zadržavati – korona. Iako su svi prozori otvoreni i svi smo odobreni za nastavu, ipak odmah odlazim u učionicu da nas ne bude puno na jednom mjestu. Zbornica je ionako izgubila svako značenje te riječi. Postala je više usputna stanica u kojoj preuzimamo dnevnike, kopiramo listove ili nalazimo krede.
Nema veze, s kolegama, roditeljima, učenicima, prijateljima svakako komuniciram online. Hvala Bogu na Viberu, What's Appu, Zoomu, Microsoft Teamsu, eŠkoli... Duboko se izvinjavam ako sam koji izostavila, ali ne brinite, sve ih koristim... 24/7.
Koračam tako praznim hodnicima do svoje učionice da sačekam učenike. Ući će oni dok obave svu ovu novu korona proceduru. Muk, tišina, nedostaje ona graja djece po hodnicima, prelazak iz kabineta u kabinet, izvirivanje da vide stiže li nastavnik, onaj haber klimanjem ili odmahivanjem glave koji označava: Da, pita danas... čitav čas! No dobro, vanredno je stanje, razumijemo svi, pa i oni prvačići koji za drugačije i ne znaju, nego da ih učiteljica pohvali smiješkom na vizirom skrivenom licu.
Ulazim u učionicu. Neki su tu, neki nisu, nisu svi pročitali obavještenje da sad u predmetnoj nastavi više ne idemo po grupama, nego svi skupa. Smirila se situacija, pohvalilo se Ministarstvo. Jedini smo kanton koji nije prekidao nastavu... Očito sve funkcioniše. Ne vidim više dobro, nakon online nastave skočila dioptrija, ali nema veze. Kupit ću naočale. Spavam nekoliko sati noću, dok pregledam online zadaće i osmislim, te pripremim prilagođeni, reducirani sadržaj za 30-minutni čas koristeći sve ove digitalne alate – nema se više vremena, ali dobro, spavat ću na raspustu. Ionako kažu da ga imamo previše. Djeca, kad se vrate s online nastave, kao da su s odmora – niti pribora, a kamoli znanja, ali stići će oni dogodine, važno je zdravlje. Roditelji umorni, upisali kurs informatike, preuzimaju djeci te online materijale, prepisuju, pišu zadaće, jer bitno je da je prepisano, u teci...
Ma da, očito sve funkcioniše. Što bi naš narod rekao: Nek se zdravo. A možda i jeste tako...
Održim više čas odjeljenske zajednice nego čas iz svog predmeta jer su mi sad svi tu, uživo, pa odlučim da je to važnije. Ovako ili onako, bliži nam se kraj školske godine. Tek što smo uspjeli da se štogod dogovorimo, zvoni nam za kraj časa.
Idem naći neki kutak ili možda zbornicu, svakako nema puno raje, ili jedan od onih kabineta za vannastavne aktivnosti i sekcije koje ionako više ne postoje, pa da pripremim materijal za sutra. A imam i neke prilagođene brze testove koje trebam ispraviti.
Taman se pođoh raspremati, vaditi rokovnike, udžbenike, laptop i sva dodatna sredstva za uspješan čas, koja mi uzrokuju skoliozu kičme, kad dođoše učiteljice da mi kažu kako će njihova odjeljenja danas na sistematski. Nije bio prošle godine zbog lockdowna. Jest da sam sinoć do neka doba crtala slova, ali super, pomislim, nema danas druge, treće, ni četvrte smjene! Sva sretna, brže-bolje uključim laptop u struju, punjač u mobitel, jer uskoro slijede Viber/Zoom/4G informacije...
Poglavlje 2/5 (Utorak, 25. maj 2021. godine)
Ponovo onaj isti alarm, opet ista rutina, no danas još ranije jer sam i dežurna.
Stižem u školu prije ostalih, uzimam dezinfekcijsko sredstvo, beskontaktni termometar, i stanem na bočna vrata škole. To je jedan od tri ulaza, a kako smo velika škola s prizemljem i tri sprata, rasporedili smo razrede da ulaze i izlaze na različite ulaze, sve u skladu s epidemiološkim mjerama.
Nastava u doba pandemije, razmišljam, zvuči kao probna verzija naučnofantastične knjige nekog osrednjeg pisca...
Kiša rominja, nekakvo tmurno... Nije prošlo par minuta, pojavi se prva glavica, pa druga, treća. Poredaše se učenici sa 1,5 m razmaka, spremni za ulazak. Dobro jutro, ponavljam dok ulaze jedno po jedno ko na onoj pokretnoj traci u supermarketu: Pip: 36/5, pip: 36/1, pip: 37! Sva se druga djeca odmaknuše još i više, te nastade tajac!
Učiteljice, bogami nisam bolestan!, reče Adis.
Sjedi tu, kaže kolegica. Sad ćemo izmjeriti ponovo.
Nisam se ni okrenula, a dijete briznu u plač. Prepalo se!
Šta ako imam temperaturu, šta ako sam bolestan, šta ako je korona??
Sav se zajapurio, vani vruće, a on u debeloj dukserici, sjedi tu s prevelikom maskom na kojoj piše: Nemam COVID, a ni 19. Naravno, termometar pokaže da nema temperaturu, jednostavno se pretoplo obukao, ali nešto mi teško. Adis se nasekirao, oplakao, a ni do učionice nije stigao.
Uđoše sva djeca, zaključaše se vrata, vrijeme da i ja krenem na čas. Prozovem Bekira, nije mi nešto dobro uradio onaj kratki test. Odgovorio je na sva pitanja što smo učili te sedmice dok je bio u školi, ali na ona koja je pratio preko online platforme nije. I nije jedini. Svi oni koji su od kuće pratili te sedmice, podbacili su na testu. Uzmem mu teku – ma nije ni prepisao. Uzmem od drugog dječaka, ima kao nešto, ali ne sve. Šta ću, nema mi fajde tumačiti novo gradivo. Sve ću fino opet objasniti, provježbati, gledati im reakcije i izraze lica da vidim jesu li shvatili ili ne, a vidjet ću već kako reducirati reducirano da stignemo gradivo. Dižu ruke, postavljaju pitanja, potpitanja... Zadam vježbu, izlaze na tablu, jedno po jedno, naravno, i nekako taman počinje ličiti na normalan čas, kad zvono, kraj.
Moram požuriti, imam sljedeći čas u drugoj zgradi. Sad su mi oni niži razredi. Nekidan sam pripremala slova, za svakog učenika po jedno Y jer ne smiju dijeliti, raditi u grupama... Distanca, korona...
Uzimaju svoja ljepila, kad odjednom vriska, cika...
Učiteljice, Nermina plače!
Priđem, na metar i po...
Šta je bilo, dušo?
Zaboravila sam ljepilo.
Nema veze, kažem, naći će učiteljica neko. A i prijatelj nam može posuditi...
Učiteljice!, začu se iz zadnje klupe. Ne smijemo dijeliti! Korona!. Jeste, tako zaista rekoše.
Potražim po svojoj torbi jer uvijek imam dodatno ljepilo, makazice i ostali pribor ako bi neko zaboravio... Odem do lavaboa, operem ga, dezinficiram, te poklonim Nermini.
Hvala, reče kroz krokodilske suze... U to Elma pade sa stolice, cucala se, kao i obično. Ali niko od djece da prvi priskoči! Niko ništa! Ne smije se, korona... Pridignu se Elma sama, otrese pantalonice i nastavi raditi svoj zadatak.
Sjedoh na stolicu dok oni rad privode kraju, a u glavi mi odzvanjaju riječi: Podijeli, pokloni, daj... Igraj se, izađi van, ostavi mobitel, nemoj toliko na kompjuter... Druži se, pomozi! Sad kao da im govorimo sasvim suprotno. Ne mogu da se ne zapitam: šta će biti nakon korone? I ona će proći, ali empatija, drugarstvo, sve ono što se razvija i njeguje u osnovnoj školi – šta s tim?
Zvono, kraj.
Poglavlje 3/5 (Srijeda, 26. maj 2021. godine)
Srijeda. Idem u drugu zgradu škole. Danas imam sva odjeljenja drugog razreda, ali, hvala Bogu, najzad svi dolaze na nastavu. Nema više grupa. Umjesto 12 časova taj dan, imat ću samo šest. Ostavim septolete kući, danas mi neće trebati.
Prilazim školi i začujem smijeh, galamu, frku, zbrku! Šta je sad, pomislim, ima još više od pola sata do početka nastave.
Kad tamo – puno dvorište učenika. Svi s maskicama raznih boja i dezena, pokušavaju da se zadrže na šarenim trakicama predviđenim za pravilno redanje za ulazak u školu na 1,5 m razmaka. Ima li ljepšeg prizora, ukrasa? Učine mi se poput guste livade posute cvijećem jarkih boja. Čini se da sam i ja zaboravila kako škola treba da izgleda. Sva ushićena, kao prvog radnog dana, pojurim ka ulazu.
Kako prilazim vratima škole, pogled mi skrenuše dvije učenice.
Bea, Beaaa!, doziva Dženana najbolju školsku prijateljicu koju nije vidjela možda i godinu dana. Ona autobusom dolazi u školu.
Ama Beaaa!
Ne čuje je.
Dženana se sagnu, odlijepi onu trakicu kao da joj je neka prepreka na putu i zaleti se Bei u zagrljaj!
U red, povika dežurna kolegica, lijepo stanite, jedno po jedno!
Njih dvije malo se odmaknuše, pa nastaviše...
Gdje si, kako si? Kako ti je lijepa kosa! Kako ti je lijepa suknjica! Šta ima, šta nema... Pričaju tako one, obje mokrog lica od suza radosnica, kad Bea reče: Mama i tata mi imali koronu. I nena je onako, još joj, kaže, teško da rasuče pitu.
Dženana zastade, skide ruksak s ramena i izvadi novu pernicu.
Danas ti možeš koristiti moju pernicu. Imam nove flomastere sa šljokicama. Hej, znaš šta, ako mi dobijemo koronu skupa ćemo u zolaciju. Ali kod mene, imam nove LOL lutke.
Nasmijah se malo glasnije nego što sam željela. Ma bit će sve ok, pomislim i pružim ruku da mi izmjere temperaturu.
Poglavlje 4/5 (Četvrtak, 27. maj 2021. godine)
Četvrtak, rano ujutro, ali još sam kući. Skupljam materijal, rokovnike, tabele... sve online, offline papire u kojima sam vodila bilješke o svakom učeniku. Bliži se kraj školske godine, čak i prije nego što je očekivano. Već posljednji dan maja zaključit ćemo ocjene onim učenicima koji bi mogli imati sve petice. Jest da se epidemiološka slika u gradu popravila, ali ipak da bude manje učenika na jednom mjestu. Naravno, škole od početka, više nego iko drugi, itekako se drže smjernica i uputa. Nije šala. Nema veze što su sva ta djeca svakako stalno skupa na ulici, nema veze što se svi nadžidžani voze autobusom od škole i do škole. Nema veze što su svi skupa u raznim vanškolskim aktivnostima, od sportova, treninga do nekih putovanja... U školu neka idu u grupama, jednu sedmicu nek su tu, drugu neka prate preko interneta... Učenici će odgovorno pratiti nastavu, a roditelji će s njima, prije posla, tokom posla, nakon posla raditi školski i domaći rad. Svi, svakako, itekako dobro znaju raditi na računaru... posjeduju računare. Možda čak i dva ili više, za svako dijete. A nastavnici... nastavnici će požrtvovano pripremati online nastavu, offline nastavu, raditi koliko god smjena je potrebno.
I rade, i radimo!
Nisam sigurna za učenike, ali nastavnici i roditelji su zasigurno usvojili gradivo i razvili radne navike.
Razumijem, zaista, vanredna je situacija, ali jednostavno ne mogu prestati da razmišljam o tome i o sljedećoj školskoj godini...
Vrijeme mi je za polazak u školu. Pokupim sve što mi je potrebno za danas i odjurim na posao.
Danas imam treći razred. Svi su tu, najzad skupa. Donijeli su nam dodatne klupe da bi djeca mogla sjediti razdvojeno, s maskicama, sve u skladu s epidemiološkom mjerama. Svukuda ih po učionici da bi mogli stati, ali baš lijepo. I meni i njima.
Poglavlje 5/5 (Petak, 28. maj 2021. godine)
Najzad petak. Radujem se vikendu. I ja i učenici. To je ono što je ostalo zajedničko svima.
Stižem u školu, a u zbornici sad već mnogo više ljudi nego ranije. Pišu papirologiju, razmišljaju o zaključnim ocjenama...
Uzmem svoj dnevnik i ipak odem u učionicu da pregledam ocjene dok ne stignu učenici. Računam, sabiram, oduzimam, množim, dijelim... Bit će tri učenice sa svim peticama. Nije ni loše, pomislim.
Sjetim se koliko je bilo odličnih učenika prošle godine u ovom razredu. Dobro, od marta smo bili u izolaciji, lockdownu, i odjednom smo svi morali naučiti raditi od kuće, online. Bilo je mnogo straha od nepoznatog, panike, ocjenjivali smo na sasvim drugačiji način.
Listam i listam onaj dnevnik... Puno nekadašnjih odličnih učenika sada prolazi vrlo dobrim...
Opet mozak počinje da mi ludi...
Jesu li učenici izgubili radne navike? Je li korona ostavila dublje posljedice, možda i psihičke?
Jesmo li mogli drukčije? Jesmo li mogli bolje?
Ne, neću to sebi raditi! Znam koliko smo se svi u školi prilagođavali, međusobno podržavali, učili, radili bez ičije veće pomoći, sami, uz podršku uprave škole.
Dobro jutro, razrednice!, začuše se s vrata razdragani glasići.
Nije još ni ruksak spustila, Selma uzviknu: Znate šta, razrednice?!
Molim, Selma?
Ja sam vam nešto razmišljala... Moram li ja odgovarati?
Kako to misliš, Selma? Imaš 4, 4, 3 otprije, a nisi još odgovarala za drugu ocjenu. Bila si online mjesec dana. A zadnja ocjena ti je jedinica, iz testa, iz gramatike. Trebaš to popraviti, odgovorim.
Pa, upravo, razrednice! Imam četiri ocjene, a budem li sad odgovarala, sve ću pokvariti.
Jesi li naučila?, pitam.
Spusti pogled, stavi ruke iza leđa i reče: Pa, znate, mi vam baš i ne radimo kad smo online. Ne onoliko koliko kad smo u školi.
Odmahnem glavom, pa priupitam: Je li ti sve jasno? Jesi li shvatila šta si pogriješila kad smo radili ispravak? Ako nešto ne razumiješ, danas me pitaj, pa se javi u ponedjeljak da odgovaraš, ali ovu ocjenu trebaš popraviti.
A u ponedjeljak? Ma može, sve je meni jasno, samo nisam učila!, uzviknu zadovoljno i pobježe na mjesto.
Zvono. Dok oni vade školski pribor, ja vadim sve što mi je potrebno da zaključim ocjenu. Tu su bilješke o aktivnosti učenika, kako u školi tako i kod kuće, odnos prema predmetu, preuzimanje materijala, javljanje na času, itd., itd.
Na kraju školske godine nama nastavnicima slijedi možda i najteži dio posla – zaključivanje ocjena. Naročito sada dok je zavladala korona u doba nastave. Svi mi itekako dobro znamo koliko se učenik trudio, u skladu sa svojim mogućnostima i sposobnostima. I to treba ocijeniti, a uz to treba biti objektivan, dosljedan i, možda najvažnije, pravedan. Sve sagledati i dati zasluženu ocjenu, nagraditi trud i rad, te motivisati đake za dalje, za više! I učenici sami znaju sebe ocijeniti, znaju oni koliko su zaslužili... Uredu je koja god da je ocjena, dokle god se držite svojih pravila i dajete jednake šanse svima. Pa samo kad se sjetimo svoje osnovne ili srednje škole – ponajviše pamtimo ko je bio fer, a ko ne.
Na kraju današnjeg radnog dana sjedoh u zbornicu da odradim još neku papirologiju, kad mi mobitel zavibrira. Ankete Pedagoškog zavoda za učenike, roditelje i nastavnike. Svrha: poduzimanje pravovremenih i adekvatnih aktivnosti u pripremi naredne školske godine.
Dobro su se sjetili, pomislim. Pošaljem anketu učenicima, roditeljima njihovu, te i sama počnem da pišem... Dobro je, imat ćemo sljedeću školsku godinu.
