Nedavno sam gledala performans učenica i učenika nižih razreda osnovne škole koji su, noseći zastave BiH, pjevali pjesmu:
Vratite mi moje snove, moje igre i igračke,
malu lutku, moga medu i sve dječije razbibrige.
Šta to radi ova naša planeta i zašto u mojoj mladosti
nema trunke dječijeg svijeta...
To me ponukalo da istražim koliko se u Bosni i Hercegovini primjenjuje i poštuje Konvencija o pravima djeteta jer naša zemlja, prema Ustavu BiH, daje prednost tom međunarodnom sporazumu nad svim ostalim zakonima. Generalni zaključak je da Konvencija o pravima djece svijeta traži stvaranje zajednice u kojoj će svako dijete imati priliku rasti, učiti, razvijati svoje sposobnosti i talente, odrastati u porodici, biti sigurno i zaštićeno, i mislim da naša zemlja nije ni blizu stvaranja takve zajednice. Ali, krenimo redom.
Bosna i Hercegovina svakih pet godina Ujedinjenim nacijama šalje izvještaj o mjerama koje su donesene i napretku koji je postignut. Komitet UN-a je 2019. godine razmatrao dva izvještaja BiH o stanju dječijih prava i pohvalilo je napredak koji je postignut usvajanjem Akcionog plana za djecu BiH (2015–2018) sa 127 mjera i formiranje Vijeća za djecu u okviru Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, ali...
Finansijska sredstva za rad Vijeća za djecu obezbjeđuje Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice i nevladine organizacije, ali je izražen nedostatak ljudskih i tehničkih resursa.
Opšte mjere provedbe (članovi 4, 42, 44) traže da svaka država preduzme zakonske, upravne i druge mjere za provedbu Konvencije. Našoj zemlji preporučeno je donošenje sveobuhvatnog zakona o dječijim pravima na nivou BiH, te da se Vijeću za promociju i zaštitu obezbijedi dovoljno ovlaštenja i resursa za jačanje koordinacione uloge Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH prema drugim nivoima vlasti. U posljednjem izvještaju Bosna i Hercegovina je navela da zakon na nivou države nije donesen, ali su nabrojani zakoni koji unapređuju dječija prava u BiH. U Republici Srpskoj unaprijeđen je Krivični zakon, Zakon o dječijoj zaštiti i Zakon o osnovnom vaspitanju i obrazovanju. U Federaciji BiH zakoni su upućeni u parlamentarnu proceduru. U oba entiteta usvojen je Zakon o izričitoj zabrani tjelesnog kažnjavanja. Na nivou BiH doneseno je mnogo strategija, planova i politika kojima se unapređuju prava djeteta. Urađeni su različiti vodiči, smjernice i pravilnik o nediskriminaciji, a planirano je i usklađivanje zakonskih akata o definiciji djeteta (jer je u nekim aktima dijete – dijete do 15. godine života, a u nekim do 18. godine), te regulisanje međunarodne pravne pomoći, finansijske i zdravstvene zaštite... Sve ovo urađeno je na inicijativu Vijeća za djecu i nevladinih organizacija u našoj zemlji. Pored većine nabrojanih mjera konstatuje se da su djelimično provedene zbog komplikovanih procedura i podijeljenih nadležnosti entiteta, kantona i općina.
Komitet UN-a tražio je da se poboljša sistem prikupljanja podataka, te je 2017. godine donesen Pravilnik o elektronskom prikupljanju podataka, ali to nije zaživjelo zbog različitih kriterija prikupljanja podataka.
Preporučeno je poduzimanje mjera na planu širenja i podizanja svijesti, ali u BiH ne postoji plansko i sistematsko informisanje djece i roditelja, profesionalaca i javnosti o pravima djece. Vjerovatno bi pomoglo da se postave precizni rokovi i adekvatne sankcije za one koji ne izvrše zadatke?
Različite inicijative podnesene su i kako bi se zabranili svi oblici diskriminacije (članovi 2, 3, 6, 12): izrada specijalnog izvještaja o pravima djece na obrazovanje, osiguranje odgovarajućih mjera podrške i pravilno obučavanje kadrova kako bi se olakšale etničke raznolikosti i integracija u školama radi prekida segregacije. Ilustracije radi, obrazovanje Roma, kako je navedeno u izvještaju, nije se odvijalo na željeni način zbog finansijskih problema i nedovoljne zainteresovanosti.
Druga je inicijativa za unapređenja kodeksa ponašanja novinara radi uklanjanja stereotipa i stigmatizacije u medijima. Uz pomoć UNICEF-a urađena je publikacija Mediji u najboljem interesu djeteta. U članu 3 traži se određivanje najboljeg interesa djeteta. Uz pomoć Mreže Snažniji glas za djecu i UNICEF-a kreirane su smjernice za određivanje najboljeg interesa djece za svaku oblast, a usvojena je i Javna politika i Zakon o hraniteljstvu, ali je ostao problem nepostojanja fondova i registra djece bez roditeljskog staranja. Podnesene su inicijative za porodično zbrinjavanje i pojednostavljivanje složenog procesa usvajanja djece, ali još nema rezultata.
UN traži i poštivanje mišljenja djeteta i izrađene su smjernice s prijedlogom programa i aktivnosti o podizanju svijesti za promociju učešća djece, pokrenuta je inicijativa za organizovanje dječijih parlamenata, ali još postoje barijere u praktičnoj primjeni.
Konvencija (u članovima 7, 8, 13, 17, 19, 37a) osigurava potpunu primjenu građanskih prava i sloboda djece i uspostavljanje specifičnih mehanizama za zaštitu prava i sloboda. U našoj zemlji uveden je elektronski sistem vođenja matičnih knjiga, sa trajnim važenjem rodnih listova, ali Zakon ne predviđa plaćanje novčanih taksi.
Po pitanju prava na privatnost djeca mogu da se žale zbog kršenja njihovih prava, što je regulisano u Fakultativnom protokolu koji je donesen uz Konvenciju 17. 5. 2018. godine.
Članovi 19, 37a i 39 štite dijete od zanemarivanja, zlostavljanja, napuštanja, iskorištavanja, mučenja i osuđivanja. Zakonima o zaštiti od nasilja u porodici u BiH nije eksplicitno zabranjeno tjelesno kažnjavanje, ali je Vijeće za djecu u svojim inicijativama uspjelo uraditi mnogo, barem na papiru. Jačanje kompetencija roditelja nije sistematski riješeno, već edukaciju vrše entuzijasti, odnosno grupe psihologa i nevladine organizacije.
Pitanje zlostavljanja i zanemarivanja djece razmatrano je i u Istanbulskoj konvenciji i dogovorena je uspostava baze podataka o slučajevima nasilja u porodici i nad ženama. U Federaciji BiH uspostavljen je informacioni sistem, SOS telefon, sigurne kuće i 60% kantona to provodi, dok u Republici Srpskoj podatke prikuplja Ministarstvo porodice, omladine i sporta. Međutim, podaci su neujednačeni zbog različitih načina prikupljanja. Prevencija se provodi donošenjem smjernica, izradom aplikacija, slikovnica, edukacijom za pojedine škole uz pomoć nevladinih organizacija. Razvijanje efikasne mreže zaštite na nivou BiH nije provedeno, osim što su zlostavljana djeca uvedena u pravo socijalne zaštite.
Konvencija (članovi 5, 9, 10, 11, 18, 20, 21, 22, 35) traži osiguravanje i jačanje kapaciteta porodice i ukupnog društvenog ambijenta za ostvarivanje socijalne zaštite i implementaciju prava djece lišene porodičnog okruženja. U izvještaju naše zemlje navedeno je da se provodi reforma centara za socijalni rad s ciljem da oni budu ojačani. Prioritet je organizacijom savjetovališta za porodice i promocijom odgovornog roditeljstva u medijima prevenirati raspad porodica. U praksi – savjetovališta će razgovarati s porodicom tek kad dobiju informaciju od odgovarajućih ustanova. U medijima, pak, imamo sasvim različiti pristup – BHT ima jednu, a RTRS nekoliko emisija o roditeljstvu.
Pravo na obrazovanje, odgovarajući tjelesni, umni, duhovni i socijalni razvoj i primjerenu zaštitu prava djece s poteškoćama regulisano je članovima 23, 24, 27 i 30. Donesene su strategije da djeca s poteškoćama imaju pravo na obrazovanje i da u najvećoj mogućoj mjeri budu uključena u redovno obrazovanje, kao i inicijativa prema entitetima i kantonima da jačaju mjere podrške za roditelje te djece. Zakonom je regulisano otklanjanje arhitektonskih barijera koje onemogućavaju kretanje invalidnih lica.
Podnesena je i inicijativa za rješavanje razlika između ratnih, vojnih i civilnih invalida i djece s poteškoćama koja traži dodjelu sredstava prema potrebi, a ne prema statusu, ali to nije provedeno, vjerovatno zbog političke osjetljivosti. Sada je dječiji dodatak u nekim kantonima 20 KM, a iznos koji primaju djeca s invaliditetom je 87 KM i time država osigurava povoljan ambijent za život socijalno ugroženim porodicama.
Svako dijete ima pravo (član 24) na uživanje najviše moguće razine tjelesnog i duševnog zdravlja, na olakšice u pogledu ozdravljenja i oporavka, te da se, u slučaju potrebe, s njim postupa na primjeren način. Prvi korak na koji naša zemlja ukazuje u izvještavanju je osiguravanje zdravstvenih usluga Romima do 26. godine, što je plaćeno iz budžeta Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice u Vijeću ministara BiH. No, potrebno je pojačati resurse za program cijepljenja radi dostupnosti imunizacije svima, kontrole nedostatka željeza, zagovaranje dojenja, bezuslovne zaštite zdravlja djece i žena u vrijeme trudnoće i porođaja, te zagovaranje zdravih životnih navika. Zbog zdravlja adolescenata poduzete su mjere zabrane prodaje alkohola, duhana i droge, ali mjera sistematskog prikupljanja podataka o ugroženosti nije provedena. Preventivne programe rade socijalni radnici, ali bi rezultati bili bolji da je djelovanje od javnog interesa i da je formiran stručni centar za razvijanje modela prevencije. Uz ovo je planirano prostorno uređenje ustanova koje pružaju pomoć djeci žrtvama nasilja da bi se zadovoljile dječije potrebe, ali to nije urađeno.
Nigdje u izvještaju nije navedeno da djeca zdravstvene usluge dobijaju u svojoj općini i kantonu, a u slučaju da trebaju uslugu u drugom kantonu, moraju dobiti odobrenje da se liječe u ustanovi van kantona. Niko još nije podnio inicijativu da se pojednostavi procedura za odobrenje liječenja u inostranstvu i finansiranje, pa djecu liječimo prikupljanjem dobrovoljnih priloga. U izvještaju nema ni riječi o nedostupnosti lijekova i pomagala koje djeca u susjednim zemljama dobijaju besplatno u osnovnom paketu zdravstvenih usluga.
Konvencijom je regulisan i životni standard djece (članovi 6, 8, 2, 7), a u vrijeme izrade izvještaja u BiH skoro trećina djece od 5 do 15 godina bila je okarakterisana siromašnom, mjereno linijom apsolutnog siromaštva (potrošnja 238 KM po osobi mjesečno), i dvostruko je veća u ruralnim područjima. Vijeće za djecu je 2016. godine uputilo inicijativu za hitnu izradu strategije za smanjenje siromaštva, ali ona još ne postoji. Najviše je urađeno u Tuzlanskom kantonu, koji je predvidio pravičan pristup osnovnim uslugama za sve – pravilna ishrana, stanovanje, voda, kanalizacija, socijalne, zdravstvene usluge i obrazovanje. Kada bismo sada mjerili siromaštvo u BiH, ocjena bi vjerovatno bila zastrašujuća.
Konvencija o pravima djeteta (članovi 28, 29, 31) zahtijeva pravičan i dostupan sistem odgoja i obrazovanja za razvijanje potencijala djeteta/učenika visokokvalitetnim, prilagođenim i sveobuhvatnim uslugama. Naša zemlja formirala je Agenciju za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje BiH BiH, Agenciju za razvoj visokog obrazovanja i osiguravanje kvaliteta, Centar za informisanje i priznavanje dokumenata iz oblasti visokog obrazovanja, a u RS-u Agenciju za akreditovanje visokoškolskih ustanova. Svi zakoni o obrazovanju u BiH usklađeni su sa međunarodnim konvencijama EU, standardima EU i principima. Na nivou BiH usvojena su četiri okvirna zakona, a entiteti i kantoni trebali su svoje uskladiti s njima. Imamo sedam strateških dokumenata za daljnju primjenu Bolonjskog procesa. Urađeni su ishodi učenja za sve predmete i kantoni trebaju svoje nastavne planove i programe uskladiti s tim ishodima učenja. Organizovana je STEM edukacija i izrađen priručnik, provedeno PISA i TIMMS testiranje. Izrađene su smjernice za prepoznavanje i zaštitu djece od diskriminacije i vodič za profesionalce. U izvještaju je navedeno da su izrađeni Standardi zanimanja za odgajatelje, nastavnike u osnovnim i srednjim školama i Smjernice za moderan pristup nastavi, vrednovanju učeničkih postignuća i akcioni planovi za obrazovanje o ljudskim pravima i miru. Vijeće ministara BiH usvojilo je Platformu za rani odgoj i obrazovanje (2017–2022), ali se ne primjenjuje zbog nedostatka resursa. U nekim kantonima uvedeno je obavezno pohađanje predškolskog programa u godini pred polazak u školu. Vijeće za djecu podnijelo je inicijativu nadležnim obrazovnim vlastima za preispitivanje opravdanosti zatvaranja područnih škola u ruralnim područjima i uticaju tog procesa na pristup djece odgoju i obrazovanju u tim područjima. Od njih je potekla inicijativa o uvođenju obaveznog i besplatnog srednjoškolskog obrazovanja kako bi srednje obrazovanje bilo dostupno svakom djetetu, jer 90% djece upiše, a 38% učenika napušta srednje obrazovanje u prvom i drugom razredu školovanja. Kao podršku obrazovnim institucijama, Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke raspisuje javne pozive za unapređenje uslova za rad škola. Nevladine organizacije, naročito Save The Children, ulažu u modernizaciju škola u BiH. Tražene su i konkretne akcije (član 30) za prava djece koja pripadaju manjini na upotrebu maternjeg jezika, na uživanje u svojoj kulturi i ispovijedanju svoje vjere. U borbi protiv diskriminacije romske djece u obrazovanju traženo je da se organizuje individualni rad izvan škole, ali i zaštita djece izbjeglica i migranata, odnosno ranjivih grupa (člana 22).
Čitajući ovaj izvještaj o stanju odgoja i obrazovanja u BiH, mogli bismo zaključiti da se mnogo radi na tom planu. Međutim, pogledamo li stanje u praksi, vidimo da se većina procesa odvija sporo, u projektima koje finansiraju nevladine organizacije i bez adekvatnog nadzora. Dakle, to nije primjetno u učionicama.
Za nezavisni nadzor nad primjenom Konvencije traženo je usvajanje Nacrta zakona o Instituciji ombudsmena za ljudska prava kako bi se poboljšala nezavisnost i efikasnost, te osigurali resursi za efikasan rad Odjeljenja za zaštitu dječijih prava i adekvatno postupanje prema preporukama koje izdaju ove institucije.
Bez obzira na to što je saradnja vladinog i nevladinog sektora na lokalnom nivou ocijenjena odlično, preporučeno je tehničko jačanje saradnje sa UNICEF-om.
Vijeće ministara razmatralo je provođenje mjera i zaključilo da je 29% planiranih mjera djelimično provedeno, 14% nije uopšte, a 57% provedeno je potpuno ili većim dijelom. Ali, važno je naglasiti da se mjera smatra djelimično provedenom samim tim što je neko podnio inicijativu!
Zaključeno je da je najviše urađeno u sistemu odgoja i obrazovanja. Rezultati su najlošiji u unapređenju ambijenta za implementaciju općih principa poput nediskriminacije, najboljeg interesa djeteta i poštivanja mišljenja djeteta, zatim u osiguranju mehanizama za primjerenu zaštitu prava djece s poteškoćama i ukupne zaštite djece i životnog standarda.
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH dobilo je zadatak da odmah počne s pripremom Akcionog plana za djecu BiH 2019–2022. s ciljem potpunog provođenja Konvencije o pravima djeteta i praćenja ljudskih prava djece u BiH. No, do kraja 2021. godine nije bilo informacije da je plan napravljen i da se provodi.
Posmatranjem stanja dječijih prava u BiH u cjelini, ne možemo reći da se ništa ne radi – imamo mnogo papira, smjernica, planova, a premalo promjena koje poboljšavaju život djece.
