Almina posebnost ogleda se u mnogo čemu, ali ono što je najneobičnije jest da ona, s oštećenjem sluha od 94 posto, svira harmoniku. I to je ono zbog čega je, između ostalog, ponosna što ne čuje jer je, za razliku od većine nas čujućih ljudi, razvila sposobnost da sluša tijelom, uz pomoć vibracija. Tako je i naučila svirati.
Kad sam krenula u prvi razred osnovne škole (Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju u Sarajevu, op. a.) profesorica Alma još uvijek nije bila ovdje, bila je prije profesorica Amina Pilav i ona je meni predložila da li sam zainteresovana za sviranje klavira, sintisajzera. Ja sam stvarno bila zainteresovana jer je to još jedan način da doživim zvuk na svoj način, da pokušam da osjetim kako je to kad ja sviram. Ja ne čujem i, stvarno, pokušala sam i bilo je interesantno. Jako mi je bilo zanimljivo osjetiti te vibracije, kaže Mujanović.
Njena profesorica Alma Lepir objašnjava zašto su s klavira prešle na harmoniku: Harmonika je tehnički teža za svirati, ali sam ja dala prijedlog da pokušamo s harmonikom s obzirom da je to instrument kojeg vi držite na sebi, osjećate ga cijelog. Klavir vi ne osjetite, klavir je samo sviranje. Mislim, osjete se vibracije kroz pod, širi se ta neka energija, ali nije toliko fizički koliko je harmonika koju zagrlite. Ona vam stoji na nogama, dišete zajedno s njom, s onim mijehom... Kao vaš dah, eto tako nekako. Baš živi instrument kojem vi samo dajete riječi tonovima koje pritišćete, a ona govori iz vas.
Iako je otprilike s počecima učenja harmonike počela koristiti slušni aparat, nikad joj u muzici zvuk nije bio prioritet. On je nešto što i danas uči, a vibracije su ono što osjeća, što joj je kod muzike primarno. Sada kad razgovaram s vama ja vas sve čujem, čujem i muziku, ali do tog nivoa treba jedan jako dug proces uvježbavanja slušanja. Nije to samo staviti aparat i čuti zvukove. Veliki problem je bio raspoznati svaki zvuk. Raspoznati svaki glas, kako zvuči kad prođe automobil, kako zvuči gitara, kako zvuči otkucaj sata, kako zvuči rijeka kad protiče, to je sve jedan dug proces koji sam cijeli život učila i koji i dan-danas učim. Ali prvi zvuk kad sam čula, to je bilo narušavanje mog svijeta tišine. Ja nisam znala da postoji zvuk uopšte i kad su oni meni stavili slušne aparate ja sam čula sve. Kad kažem sve, to znači i najsitnije šumove, jer su aparati bili toliko glasni. Ljudi su oko nas hodali, lupali vratima... Nisam mogla da raspoznam riječi. Znala sam čitati s usana, jer je mama sa mnom radila prethodno jako mnogo, bez nje ne bih ostvarila ovolike uspjehe koje ostvarujem sada. Ona mi je kroz cijeli život pomagala i radila sa mnom, bila je uporna, ona me je učila govoriti pa tek onda slušati. Učila me je slovo po slovo, riječ po riječ, rečenicu po rečenicu, da ponavljam sa njom i ja sam to htjela jer sam bila jedina u svom socijalnom okruženju koja ne čuje. Osjetila sam da sam drugačija od ostalih na neki način i htjela sam da se uklopim u to socijalno okruženje. Smatrala sam da sam ja ta koja moja raditi na sebi da bih se uklopila. Jako sam ponosna na svoju mamu, koliko i ona na mene, ja vjerujem. Kad sam počela učiti zvukove, to meni nije bilo isto, nije mi se poklapalo da govor ima i svoj zvuk. I dan-danas vježbam slušanje.
I muzika joj je, u zvučnom smislu, bila najobičnija buka. Njena ljepota koja se osjeti kroz vibraciju nije se poklapala s doživljajem njenog zvuka. Profesorica Lepir to objašnjava na sljedeći način: Sva ta energija, sva ta vibracija, ona dolazi do svih nas, samo što mozak kod čujućih ljudi nije osviješten toliko da osjeti vibraciju i tu energiju muzike, od tih silnih tonova. Ali kod slušno oštećene djece, to je njima primarno, jer se ona oslanjaju na tu vibraciju. Stvar je samo svijesti, laički rečeno, koliko smo uspjeli navježbati svoj mozak da slušamo. Ona je morala vježbati svoj mozak da sluša, čuje, a mi, recimo, moramo vježbati svoj mozak da osjeti vibracije.
Kad je došla da radi u Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju kaže da se osjećala kao pala s Marsa. Pričati o poznatim kompozitorima ili učiti ih note, bilo je besmisleno bez doživljaja muzike. I doživjeli su je zajedno, ali je ona sama kao pedagoginja morala promijeniti svijest, osjetiti se kao gluha osoba i na taj način dodatno oplemeniti svoj odnos prema muzici. Kad sam došla s Muzičke akademije, došla sam u gluhu sobu ovdje kod nas u školi da probam audiometar. To je aparat kojim se mjeri stanje sluha. I idem ja da probam to u gluhu sobu. Kolegica iza stakla pušta određenu frekvenciju; ja sam u toj gluhoj sobi, imam slušalice na ušima, slušam. Kad čuješ neku frekvenciju, neki zvuk, ti javi, kaže ona i dobijem signal kako da to javim i ja javim. I onda kaže: Hajde da sad probamo koštanu provodljivost. - Kako se to proba? Stavi ona meni neki aparatić iza uha na ovu kost. - I šta trebam da radim? Opet kad čuješ zvuk ti javi. Dobro. I ja šutim, i šutim, i šutim, i ne javljam, i ne javljam, i žena tamo pušta zvuk, ja ne reagujem uopšte. Pita ona mene: Pa je l' čuješ išta? - Pa čujem ja zvuk, kažem, ali čujem ga tamo negdje iza stakla, tamo gdje ga puštate. Kaže ona meni da u gluhoj sobi ne možeš čuti zvuk koji je van nje. Upravo tog trenutka sam ja osvijestila da moj mozak nije razvijen da sluša s druge strane.
I kod velike većine čujućih nije. Jedan od načina vježbe, koji primjenjuju i u Centru, jeste da legnete na pod prekriven parketom, jer je parket dobar provodnik vibracija, dok slušate muziku koja je posebno birana za tu priliku.
Iz tog razloga se ne treba čuditi gluhim osobama u diskotekama. Oni nisu vic, već zaista slušaju muziku: Mada neke osobe mogu čuti glasne zvukove, sve u zavisnosti koliko je kod koga sluh oštećen, ali više se oslanjamo na osjećanja, na vibracije, i na te velike zvučnike. Kada imamo školske priredbe ili probe, mi se svi prislanjamo uz zvučnike, da zvuk što više osjetimo, da nam je bliži, da nam je jači, kaže Mujanović.
Inače, Alma nije jedina osoba s oštećenjem sluha koja se u muzičkom smislu educirala. Ali jeste dogurala najdalje. Međutim, i od drugih se o muzici može dosta naučiti: Mi smo puno puta imali razne neke radionice. Pa hajmo sad, naprimjer, da osjetimo kako ćemo grom odsvirati, kako ćemo odsvirati neke životinje, emocije, da pričamo muzikom. I to je toliko fascinantno kad to radi slušno oštećeni. Drugo je kad mi čujući to radimo. Mi znamo kako zvuče ptičice pa ćemo tražiti neki vrlo sličan ton tim ptičicama da ih dočaramo. Ne, nego kako ih oni osjete. Kako ta ista ptičica za koju bi mi izabrali ili flautu ili ksilofon ili neke visoke tonove da ih odsviramo, oni će, recimo, bubnjem odsvirati, ali na jedan specifičan način gdje to neće biti neka lupa nego suptilno sviranje, jer oni osjete vibraciju, kaže Lepir.
Volio bih da sam muzičko vaspitanje imao u Centru, rekao sam to dvjema Almama. Ljubav prema muzici su mi usađivali televizija i radio, a dominantni pedagoški i metodički pristup se trudio da tu ljubav uguši. Složili smo se u konstataciji da nisam usamljen slučaj.
Na pitanje šta u drugim školama mogu naučiti iz prakse Centra, Mujanović navodi primjer svoje profesorice kao uzor: Pokušala je da ne čuje, kako i svi drugi trebaju. Pokušajte biti gluhi i onda ćete tek osjetiti koliko je ljudima koji čuju značajan zvuk, koliko nama nije značajan zvuk, a koliko je značajna vibracija i na taj način ćete shvatiti da nije sve zvuk, da osim zvuka ima puno drugih osjećanja koja se probude tek onda kad isključite ono na koje se oslanjate.
Sarajevski studenti i prije početka rada s djecom imaju se priliku, kroz predmet Metodika muzičke nastave, osvijestiti za ovakav pristup. Posebno ovdje kod mene dolaze redovno. Njihova profesorica, koja je također i moja profesorica, Valida Tvrtković-Akšamija, koja je upoznavala ovaj svijet preko mene, jer sam ja svoja iskustva prenosila njoj, odredila je da se jedan dio predavanja mora održati ovdje. Sad se ostavlja sve na svijesti tih mladih ljudi. Da li će oni osjetiti za potrebno to da dalje prenose svojoj djeci.
Lako se uvjeriti da je Alma u prednosti kad je muzika u pitanju u odnosu na ostale. Ona je u njoj cijelim bićem, a mi samo ušima. To bi trebao biti dovoljan razlog da se njeno iskustvo uvaži kao relevantno svima onima koji žele da se muzikom bave na bilo kojem planu, a pogotovo prosvjetnim radnicima. Teško je, nakon Alme, nekoga smatrati muzički vaspitanim ako ne uvaži muzičko iskustvo ljudi sa slušnim oštećenjima, a teško da se tog nekoga može smatrati i muzički obrazovanim ako barem ne proba doživjeti muziku na njihov način.
