„U svakom društvu postoje brojne seksualne devijacije, a u najčešće oblike spadaju: homoseksualnost (lezbejstvo i pederastija), sadizam i mazohizam.“ stoji u knjizi Socijalna patologija. Autori knjige, koja je studentima Filozofskog fakulteta Pale Univerziteta u Istočnom Sarajevu dostupna u biblioteci kao dio literature za istoimeni predmet, su prof. dr Braco Kovačević i Ranka Perić.
I tu ništa ne bi bilo sporno da Udruženje američkih psihijatara (APA) 1973.godine nije izbacilo homoseksualnost sa liste psihičkih poremećaja, a Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) 1990 sa međunarodne klasifikacije bolesti. Ali, eto, jeste. I zato je sporno. Knjiga Socijalna patologija štampana je 2009. godine, a izdavač je Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske.
Praksa isključenja drugih
Ni logički, ni zdravorazumski ne možemo zaključiti kako ni autori, ni recezenti nisu još uvijek pročitali šta jeste, a šta nije na listi bolesti WHO. Dakle, biće da nešto drugo navodi akademske profesore da „previde“ takve podatke.
Od zemlje u kojoj visokopozicionirani državnici jasno poručuju da „ne namjeravaju u svojoj kancelariji primati kojekave pedere" i ne očekuje se visok nivo tolerancije prema seksualnim manjinama. Od obrazovanja, posebnog visokog, očekivalo se da će (najmanje što može) pružiti tačne informacije budućim naraštajima. Ali, kako politika i nauka danas idu ruku pod ruku, najlakše je (da ne kažemo najisplativije) bilo napisati da su „pederastija i pedofilija poremećaji“ istog ranga. Autori nabrajaju sljedeće seksualne devijacije: homoseksualnost, sadizam i mazohizam, egzibicionizam, fetišizam, voajerizam, pedofilija, transvesticizam, zoofilija, nekrofilija, incest, silovanje, bigamija, poligamija i poliandrija. Ideja da javne institucije služe održanju i promociji jedne ideologije poprima jasne oblike na primjeru ove knjige. Stvaranje i reprodukcija heteronormativnog društva koje bilo šta drugačije ili isključuje ili vrijeđa jasno se kristališe na primjeru obrazovanja. Praksa isključenja drugih prekida se samo kako bi je zamijenilo vrijeđanje, mržnja ili pozivi na linč. Upotreba termina pederastija i lezbejstvo u istom dijelu sa pedofilijom, incestom i zoofilijom nije samo uvredljiva. Nije ni samo netačna. Ovim stilom pisanja se šalje jasna poruka publici (i knjiga je medij) da se radi o članovima društva koji nisu poželjni. Čak su i opasni, pročitaće se između redova. Tako naučeni, studenti/ce će olako napisati tekstove kakve smo čitali, sad već davne 2008. godine uoči prvog Queer festivala.
Mržnja se uči
Zatim se pitamo kako i zašto je LGBT populacija najmanje vidljiva zajednica. Bavimo se uzrocima stanja gdje samo 19 novinskih tekstova (od 140 analiziranih) piše neutralno o ovom dijelu društva. Neki od njih, manje skloni pisanju će napasti, pretući, kamenovati bilo koga ko im se učini kao devijantan. Pa, učili su ih da to niti može biti, niti je normalno. Po sistemu da se u „školi uči samo srpski jezik“, (vidjeti više) pa do homoseksualnosti kao mentalne devijacije. Učenje mržnje nije ništa novo u našim školama. Vjerovatno se zato nije niko ni začudio tvrdnjama iznesenim u ovom udžbeniku.
Ambis neznanja i površnosti u koji odavno tone naše visoko obrazovanje popunjava se predrasudama, sterotipizacijama i površnim generalizacijama. Krajnji produkt takvog sistema nisu samo bezvrijedne i izvikane diplome i copy/paste doktorske disertacije. Takvo obrazovanje stvorilo je i ambijent mržnje prema svemu drugačijem toliko dugo prisutan u javnoj sferi. Obrazovanje koje je podređeno društvenoj normativnoj homegnizaciji i isključivosti nije ni moglo više dati. A ni manje. Ispunilo je svoj cilj.
