Nedavno je na školske adrese stigao online anketni upitnik kojim se ispituju specifične okolnosti rada i djelovanja prosvjetnih radnika u predškolskim, osnovnim i srednjim odgojno-obrazovnim ustanovama Kantona Sarajevo, a rezultati će biti osnova za preporuke za očuvanje i unapređenje psihofizičkog zdravlja nastavnika.
Nekoliko dana prije nego što je stigla anketa, moju i fotografiju jedne kolegice učenici su dijelili na društvenim mrežama i ismijavali naš izgled, zbog čega su dobili ukor Odjeljenskog vijeća, na čemu se taj događaj završio. Bila sam pod utjecajem cijele situacije i nisam imala volje ni otvoriti link s upitnikom i blagovremeno odgovoriti na pitanja.
U međuvremenu se desilo da je jedna učenica policiji prijavila nastavnicu, za šta se ispostavilo da je bilo neosnovano. To je u relativno kratkom periodu bio treći slučaj podnošenja krivičnih prijava protiv nastavnika u školi u kojoj radim i zaista je uznemirujuća lakoća prijavljivanja nastavnika za krivična djela. A i kada se krivična prijava pokaže neosnovanom nastavnik trpi posljedice, a dijete i roditelj ili staratelj mirno spavaju, iako je i lažno prijavljivanje krivično djelo. Naravno, ne mislim da su sve krivične prijave protiv nastavnika neosnovane, ali mislim da prijetnje nastavnicima krivičnim prijavama postaju učenicima i roditeljima najefikasnije sredstvo za ostvarivanje ciljeva, među kojima je najbitniji – prosjek ocjena.
U radnom vijeku sam dva puta doživjela verbalne prijetnje – jedna je uključivala pokušaj fizičkog napada roditelja, a drugi put pokušaj fizičkog napada učenika. Ovo sada cyber nasilje učenika je treći put. Dva puta sam doživjela i podnošenje krivične prijave protiv radnog kolege za bludne radnje nad djecom, a da se pritom nama koji smo radili s tim nastavnikom ni u jednom slučaju Ministarstvo nije obratilo da nam objasni o čemu se radi ili da adekvatnu podršku. Niko nas nije uputio kako ćemo raditi s učenicima čiji su roditelji prijavili radnog kolegu za ovakvo djelo, ne znamo šta se tačno dogodilo, ne znamo u šta da vjerujemo, nije nam jasno kako nismo primijetili da ima takve sklonosti, a godinama radimo zajedno... Zbunjeni smo i uplašeni. Većina prosvjetnih radnika nema ovakvo iskustvo, pa ne postoje iskustva kojima bismo se mogli voditi.
Pojedini prosvjetni radnici koji nisu doživjeli nasilje u školi često traže krivca u samom nastavniku koji je žrtva nasilja, a zbog takvog odnosa nastavnik žrtva može izgubiti samopouzdanje. Vrijedilo bi istražiti kakav profil nastavnika doživljava nasilje – da li su to kvalitetni nastavnici ili oni koji ne bi trebali ni biti u učionici.
Mislim da nasilje nastavnici doživljavaju prije svega zbog principijelnosti u poslu i strukture ličnosti, a zatim zbog životne dobi i životnih situacija. U toku radnog vijeka moj odnos prema učenicima i roditeljima bio je profesionalan i mislim da o tome govori činjenica da sam dva puta vanredno napredovala – u postupku ocjenjivanja nastavnika vrednuje se i odnos prema učenicima i roditeljima.
Na osnovu vlastitog iskustva cijenim da Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo treba izraditi jedinstven i detaljan protokol o postupanju u slučaju nasilja u školama koji, koliko znam, ne postoji. U slučaju nedavnog cyber nasilja zadovoljna sam odnosom direktora i većine radnih kolega, ali nenamjerni i nepromišljeni postupci nekoliko kolegica više su me uznemirili nego učeničko ismijavanje mog izgleda na društvenim mrežama. Bilo bi od velike koristi da Ministarstvo za nastavnike organizira predavanja i radionice o umijeću komunikacije i o asertivnoj komunikaciji i rješavanju konflikata – to će nam pomoći u međusobnim odnosima i u odnosima prema učenicima i roditeljima. Nastavnici pripadaju različitim generacijama, strukture ličnosti su im različite, imaju različito radno i životno iskustvo, različite radne i životne uvjete i različito formalno i neformalno obrazovanje.
Za mene je kap koja je prelila čašu bila kada me je jedna od učenica, inače poznata svim učenicima i nastavnicima po izbjegavanju pohađanja nastave u danima kada se provode najavljene usmene ili pismene provjere znanja, optužila da sam joj upućivala ružne riječi i da joj nisam htjela ocijeniti zadaću za vrijeme online sedmice. Nijednog učenika nisam ocijenila za vrijeme online sedmice, niti sam tražila zadaću, ali učenica je htjela da dobije ocjenu u tom periodu, iako svi znamo da te ocjene nisu objektivne.
S ocjenama inače postoji problem i roditelji bi se trebali zapitati da li su nastavni planovi i programi preopširni, kako oni tvrde, ako se prosječna ocjena uspjeha učenika u osnovnim školama godinama kreće oko 4,50!? Meni se čini da je bliže istini da su visoke prosječne ocjene i veliki broj odlikaša u osnovnim školama rezultat uspješnog psihološkog pritiska na nastavnike, nego što su pokazatelj stvarnog znanja učenika – vjerujem da su đaci u stanju trpjeti i nerad i vrijeđanja samo ako im nastavnici upisuju ocjene koje oni žele, ali to je druga tema.
Nego, da se vratim na upitnik i na to šta Ministarstvo pita nastavnike u vezi s mentalnim zdravljem.
Anketni upitnik je dobrovoljan i anoniman, ali evo, otvoreno ću komentirati njegov sadržaj i prezentirati svoja dosadašnja iskustva.
On, između ostalog, sadrži pitanje: Koliko vam velik izvor stresa predstavljaju sljedeći faktori? Ponuđeni su odgovori: Imao/la sam osjećaj da su moje radne kolege bile tu za mene. Moje radne kolege su mi pružale emocionalnu podršku (npr. pokazivale brigu za moje zdravlje). Na ovo pitanje ne može se lako odgovoriti jer su nastavnici nesvjesno jedni drugima često izvor stresa, zbog toga što su svi preopterećeni.
Knedla u grlu stala mi je kada sam pročitala ponuđene odgovore: Nadležno ministarstvo mi pruža potrebnu podršku za rad. Institut za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja mi pruža potrebnu podršku. Ne samo da mi ne pruža podršku, nego mi Ministarstvo i Institut prave probleme.
Nakon dvije godine rada u pandemijskim uvjetima, Ministarstvo za odgoj i obrazovanje je prosvjetnim radnicima priredilo veći stres od online nastave – reformu obrazovanja bez novog zakona, bez novih udžbenika, bez novog pravilnika o ocjenjivanju, bez novih obrazaca za planiranje nastave, a sa stručnim usavršavanjima subotom i u večernjim satima, iako se po Pedagoškim standardima i normativima u radnoj sedmici od 40 sati nastavnicima na ime individualnog i kolektivnog stručnog usavršavanja računa samo jedan sat!
Iako je samo Ministarstvo nastavnike dovelo u ovakvu situaciju, u anketnom upitniku pita nastavnike: Da li je Vaše radno opterećenje bilo takvo da Vam se posao nagomilavao? Da li ste morali raditi prekovremeno? Da li ste imali previše posla? Da li ste mogli uticati na količinu posla? Odgovor na sva pitanje je potvrdan, ali Ministarstvo bi sve ovo trebalo znati i bez anketnog upitnika.
Ne vjerujem da Ministarstvo uopće zanima mentalno zdravlje nastavnika i da je spremno bilo šta konkretno učiniti da se smanji pritisak na nastavnike. Stekla sam ovakav dojam zato što sam za vrijeme online nastave, u toku pandemije, popunila jednu ovakvu anketu i prijavila se za radionicu, da ubrzo saznala da su i radionice online, a ja sam se, između ostalog, osjećala loše zbog online nastave! Razočarano sam shvatila da su radionice samo pokriće za projekat na osnovu kojeg realizatori dobivaju novac. U to vrijeme sam imala dijagnosticiran postcovid sindrom, zbog čega sam upućena i na psihoterapiju i nisam imala nikakvu podršku.
Naglašavam da je ovo moje lično iskustvo, ali vjerujem da nisam jedina koja misli ovako.
