Juni je mjesec u svijetu i dud zri, napisa Abdulah Sidran u pjesmi Uzevši kost i meso, a baš tada kad dud zri patnja prosvjetnih radnika i radnica počinje da vri, a najčešće je sami sebi priredimo. Dva su razloga za to – prvi su pritisci prilikom zaključivanja ocjena koje, direktno ili indirektno, vrše učenici i roditelji, a drugi su pritisci naših kolega, odnosno razrednica, pedagoga, direktorica škola u kojima radimo. Uvijek je to neka viša ocjena, a najgore su reakcije na slabu ocjenu koja nosi odlazak na popravni ispit.
U dosadašnjem radu predavao sam u gimnaziji, tehničkim i stručnim školama i bilo je raznih reakcija na slabu ocjenu na kraju školske godine. Najburnija je bila roditeljke jednog gimnazijalca koja je otišla tako daleko da je pisala pisma ministru, a pored mene se na njenoj crnoj listi našao još jedan kolega. Nas dvojica nismo popustili, ocjena je ostala ista kao prije pisma, a naredne godine ta roditeljka prijetila je jednoj kolegici koja je njenog sina uputila na popravni iz matematike.
Desilo mi se i da me prijatelj zvao da interveniše zbog učenice koju sam uputio na popravni ispit – onako uz kafu obavijestio me da je moja učenica rodica njegove žene.
Kao čovjek, pa i nastavnik, imam razumijevanje za roditelje koji prihvataju priče svoje djece kada nastavnike optužuju za svoj neuspjeh, odnosno koji ne prihvataju neuspjeh djece, ali ne mogu prihvatiti pritiske kolega, koliko god maštoviti bili. Desilo se, recimo, da je jedan kolega utvrdio kako je dovoljno to što je učenik redovno pohađao nastavu da bi imao prolaznu ocjenu i da je nekom svom đaku dao dvojku jer je redovno dolazio na časove. Na to je naš drugi kolega, koji je principijelan prilikom zaključivanja ocjena, zaključio da diplome možemo podijeliti i klupama i stolicama jer, zaboga, redovno pohađaju nastavu. Ovo sređivanje često dobije obrise pasivne agresivnosti jer pojedine kolege i u neobaveznim razgovorima uporno provlače ocjene đaka, a ponekad poprimi i komične dimenzije. To su to komentari poput: to mi je rođak/komšija/bratić, de ga pripazi malo ili to je fino dijete ili popusti, imaju porodičnih problema i slično, pa je jednom prilikom u zbornici kolega koji se osjećao posebno pritisnut pitao imamo li u školi ijedno dijete iz sređene porodice i bez problema, da mu mogu rahat dati jedinicu.
Kolege ne razumijem – krše nekoliko profesionalnih načela. Prvo je pedagoško – šta ćeš naučiti učenika time što je stekao višu ocjenu bez uloženog truda i kako ga motivisati za rad u narednim godinama? Drugo je ljudsko – kako možeš nakon toga pogledati u oči đake koji su zaslužili svoje ocjene? Svečana izjava prosvjetnih radnika koju je, prema zamislima UNESCO-a, sročio Robert Dottrens 1966. godine, glasi: Izvršit ću svoju obavezu savjesno i ponosno. Moji učenici bit će ne samo učenici, nego i djeca, i nikada neću zaboraviti da za njihovu sudbinu i sam snosim dio odgovornosti. Sačuvat ću svim mogućim raspoloživim sredstvima čast nastavničkog poziva. Moje kolege bit će uvijek moji prijatelji. U saradnji s njima nastojat ću stalno usavršavati puteve kojima škola ide u smislu djelotvornog priznavanja svima prava na odgoj i socijalnu pravednost u obrazovanju. Ovo svečano obećanje dajem potpuno slobodno i časno.
E sad pitam koliko razmišljamo o ovim riječima u praksi?
Prije desetak godina moj kolega, nastavnik informatike, maturantu gimnazije zaključio je lošu ocjenu. (Znam da se gnušate nad tim dok čitate, ali desilo se.) Nakon toga počeli su lobirati i pritiskati ga roditelji, dede, nane, tetke, strine... Direktor škole tada je rekao nastavniku da ga podržava i da mu želi da ostane dosljedan jer će bez te dosljednosti na kraju biti kao u citatu iz romana Derviš i smrt: Kakva si ti ništarija, Ahmede Nurudine?!
Dakle, spas nastavnica i nastavnika je u dosljednosti – i đaci i roditelji i kolegice trebaju shvatiti da od pritisaka nema ništa, da ne režiraju ocjene unaprijed i ne dovode se u situaciju da neko traži bod ili prolaz jer smo to već učinili za nekog drugog. Uostalom, ako malo bolje razmislimo, vidjet ćemo da smo najviše problema stvorili sami sebi idući linijom manjeg otpora. Stvarajući neku vrstu nadmetanja među odjeljenjima došli smo do izuzetno visokih prosječnih ocjena i ocjenjivanje učinili besmislenim. Profesionalan i objektivan pristup mogao bi vratiti stvari u ravnotežu, a rješenje je možda i ukidanje usmene provjere znanja kako bi se izbjegla potreba nastavnika da budu humanoidni roboti ili da se povode za frazama iz prošlosti, kao što je ona da Bog zna za 5, nastavnik za 4, a učenik maksimalno za 3! Tu možda i počinje priča o degradaciji profesije, odnosno nepoštivanju prosvjetnih radnica i radnika kao nekad. A interesantno je i to da đaci, kad izađu iz škole, uglavnom više cijene i pamte strožije nastavnice, nego one s blažim kriterijima.
