Kad mi je u trećem razredu učiteljica vratila diktat, vidio sam da je pored riječi kitchen napisala nešto crvenom olovkom. Odmah sam pitao šta sam pogriješio a ona je samo pokazala na moj neuredni rukopis: To r treba biti c.
- Ali to jeste c, rekao sam. Zašto bih napisao kitchen sa r?
- Kaži ti meni, rekla je i odšetala.
Od svih sjećanja koje imam iz te godine, ovo je najupečatljivije. Pravili smo zmajeve od plastelina, pričali priče za Noć vještica, išli na ekskurzije, rješavali matematičke zagonetke, a nekoliko sam se puta i zaljubio. Međutim, najjasnije se sjećam baš te nepravde, koliko god ona trivijalna i besmislena bila.
Napisao sam c, pobogu!
Kada sam i sam postao nastavnik, strašno me je zaintrigiralo šta to ostaje kao sjećanje iz škole. Pitao sam se zašto tako brzo zaboravljamo (jedno brzinsko pitanje – šta je logaritam?), a sjećamo se svega što uradimo. Razmišljao sam, koje su to moje najupečatljivije uspomene? Isto sam pitao i svoje prijatelj(ic)e i evo šta je isplivalo: nasumične anegdote naših nastavnika/ca, simpatije iz škole ili vragolije koje su prošle nekažnjeno.
No povrh svega, svi su se sjećali nepravde. Sjećamo se kada nas je neko lažno optužio da prepisujemo. Kada su nas nasumično izdvojili da nas ukore. Kada smo izgubili poene na testu zbog neke nebitne formalnosti. Ja sam se zakleo da ću biti bolji nastavnik, da će u mojoj učionici vladati pravičnost i da će svi imati pravo glasa i pošten tretman.
Radio sam već dvije godine, kada me je jednog dana u oktobru pozvao direktor. U uredu je sjedio sa jednom učenicom desetog razreda koja mi je drhtavim glasom i gledajući u pod rekla: Imam osjećaj da uvijek mene korite.
- Žao mi je što misliš da baš tebe upozoravam. Kada je razred nemiran, svima kažem da nastave raditi, rekao sam.
- Ne, rekla je sa odlučnošću, kao da se bori za riječ. Ako se radi o grupici od četvoro koja priča, uvijek mene prozovete, a onda svima kažete da nastave raditi.
Na svoje iznenađenje, shvatio sam da je to istina. Baš to jutro sam upravo to uradio. A i dva dana prije toga. U tom sam razredu eksperimentirao sa radom u grupama i još uvijek nisam jasno odredio kada su učenici glasni i produktivni odnosnoglasni i nezainteresirani. Znao sam da je to ustvari bio problem. Već sam sedmicama imao tehniku toplo-hladno: puštao sam da situacija izmakne kontroli a onda bih bio strog prema njima. Bar sam tako mislio. Međutim, sad se pokazalo da nisam bio strog prema svima, bar ne sve vrijeme, bio sam strog prema njoj.
- Možda si u pravu, rekao sam joj. Žao mi je. Mislim da te primjećujem više od ostalih zato što znam da ti je matematika jača strana, ali da se još moraš potruditi na ovom času. Zato se tako ponašam.
Ali ja dajem sve od sebe, rekla je skoro kroz plač i tada sam shvatio da sam napravio još veću grešku. Njen sam neuspjeh predstavio kao apatiju, nezainteresiranost ili manjak truda i tako krivicu pripisao njoj, a ne sebi. Dok sam se brinuo o stotinu stvari: kako će završni razred savladati matematičku analizu, kako nemam dovoljno znanja da predajem biologiju, a moram, kako opremiti učionicu za dodatnu nastavu – na njene sam testove stavljao ocjenu 1 a da nisam pogledao čije je ime na testu ili kako ona gleda na moje časove.
Opet sam se izvinio, ovoga puta iskreno, a tu sam noć proveo razmišljajući o tome kako su mi mogle promaći te sitne okrutnosti.
Balans je u razredu ozbiljna stvar. Nastavnici i nastavnice istovremeno brinu o stotinama učenika i učenica, a na prosječno dijete potroše, u najboljem slučaju, minutu-dvije dnevno. Međutim, svako od njih ima tek nekoliko nastavnica i nastavnika koji igraju veliku ulogu u njihovom svijetu: na času oni imaju moć, navečer se radi zadaća koju su oni zadali, a budućnost djece ovisi o njihovim ocjenama. Dan im prođe u razmišljanju o tome šta nastavnik ili nastavnica traži od njih, šta očekuju od njih, šta više vole a u čemu su nedosljedni.
I kada nastavnik ili nastavnica pažnju usmjeri na nekog učenika ili učenicu, dovodi ih u centar pažnje, pod reflektor pod kojim je vruće i neizvjesno. Na taj način momenat kojeg ćemo se mi jedva sjećati za djecu može biti nešto što će ih pratiti godinama.
Ova spoznaja me jako uplašila. Školski časovi im ponekad brzo prolete, ali se školsko iskustvo urezuje u njihovo pamćenje. Svako od nas im predstavlja različit model autoriteta i pravde; svi im dajemo različita mjerila pravičnosti a često ih ni sami ne poštujemo. Nastavnik/nastavnica ima tešku palicu koja nekada zna ostaviti velike modrice ukoliko ne igramo pažljivo.
U idealnim okolnostima, stavljat ćemo se u kožu svakog djeteta tokom cijelog dana. Međutim, vrijeme koje imamo, energija i mašta imaju granice. U praksi se, tako, vodimo principom većine i koristimo već utvrđene principe pravičnosti koji će većinu djece poštedjeti nepotrebne patnje – a nas sačuvati od reputacije demona u njihovom sjećanju.
Moje osobno pravilo je općepoznati kliše: uvijek pitam prije nego što donesem zaključak. Čini se jednostavnim, ali je ovo pravilo u suštoj suprotnosti s mojim instinktom. Često mislim da znam šta se dešava. Kada učenik zaspe na času, uvjeren sam da je to zbog cjelonoćnog igranja videoigrica, uvjeren sam da ona djevojčica što lista knjigu ustvari traži odgovore, a ono dvoje se smiju i ogovaraju umjesto da rade. Pravi razlozi su često totalno nevini: on spava zato što je dokasno radio u prodavnici koju drži njegova porodica, ona djevojčica traži sadržaj na kraju knjige, a ne odgovore, a ono se dvoje kikoću jer sam na tabli umjesto 'grafički prikaz' napisao 'grafički prilaz'.
Moja sjećanja na mala razočarenja u školi trebala su me bolje naučiti tome kako nam nastavnici/e ponekad mogu srušiti cijeli svijet. Lekciju sam naučio tek kada sam nepromišljeno povrijedio nekoliko svojih učenika i učenica i onda polako i odlučno radio na tome da im pomognem.
Prevela: Merima Dervišić
Izvor: The Atlantic
